Umro je Sidney Poitier.
Dok sam čitao vijest o smrti ovog velikog glumca, kroz glavu mi je prolazila samo jedna misao. Da li je uopće moguće da glumačka veličina poput Sidneya ikada umre. Nažalost, život je takav i smrt je nešto što je neizbježno. Pa ipak, za neke ljude se s razlogom može reći kako će živjeti vječno. Sidney Poitier nesumnjivo spada među takve besmrtnike, i to ne samo radi svog glumačkog i redateljskog talenta. Poitier je po mnogočemu bio poseban, ali povijest će ga najviše pamtiti kao prvog afroamerikanca koji je osvojio Oscara za najboljeg glumca, i to za ulogu u filmu “Ljiljani u polju”. Prvu Oscar nominaciju zaradio je zahvaljujući glumačkoj izvedbi u filmu “Bijeg u lancima”, dok je 2002. dobio i počasni zlatni kipić za svoj doprinos filmu, baš kao i zbog načina na koji je općenito promovirao filmsku industriju u cijelom svijetu.
Poitierov utjecaj bio je nemjerljiv, zapravo bilo bi bolje reći kako je on vječan, baš poput njega. Bio je prvi afroamerikanac koji je glumio u mainstream holivudskim filmovima, i to uloge koje su bile van sterotipa, radi čega je bio uzor brojnim glumcima. Njegovi filmovi bili su vrlo rado gledani, publika ga je obožavala, posebice filmove poput “Pogodi tko dolazi na večeru?” i “U vrelini noći”. Od svog debija na velikom platnu kao statist 1947., Poitier se pojavio u više od 50 filmova. Godine 1969. Poitier se udružio s Paulom Newmanom, Barbrom Streisand, Steveom McQueenom i Dustinom Hoffmanom kako bi pokrenuo nezavisnu produkcijsku tvrtku, te je tako razvio svoj talent za pisanje i režiju.
Poitier je rođen u Miamiju 20. veljače 1927. Kao dijete, Poitier je imao samo dvije godine formalnog školovanja. Međutim, vrlo je rano postao fasciniran filmovima, pa je tako kao tinejdžer otišao u New York, odlučan da postane glumac. Kako je bio bez novca, radio je razne poslove od portira do perača posuđa, ali ni to mu nije bilo dovoljno da bi uopće unajmio stan, pa je tako doslovno živio po autobusnim kolodvorima. Nakon što je odradio vojni rok, Poitier je vidio oglas u kojem se traže glumci. Audiciju nije prošao jer mu engleski nije bio najbolji, posebno se mučio s vrlo upečatljivim naglaskom, pa je tako počeo samostalno raditi na tome, i to na način da bi slušao radio, želeći tako usavršiti svoj govor. Dugo vremena su ga odbijali, pa su mu umjesto uloge u filmu dali posao domara. No, unatoč tome, Poitier nije odustajao. Kao nagrada stigla mu je ponuda scenarista i redatelja Josepha Mankiewicza koji mu je ponudio 750 dolara tjedno da igra jednu od glavnih uloga u filmu “Bez izlaza”.
Poitier je nastavio svoj glumački let, posebice kroz filmovove kao što su “Rub grada” gdje je glumio uz Johna Cassavetesa, te pogotovo za “Bijeg u lancima” gdje je glumio uz Tonya Curtisa, što mu je priskrbilo nominaciju za Oscara. Glavna nagrada za sve ono što je uložio u sebe, prvenstveno teškim radom i neospornim taletnom, stigla je 1964. kada je na dodjeli Oscara napokon i pozlaćen “zlatnim ćelavcem” i to za maestralnu izvedbu u filmu “Ljiljani u polju.” Nakon tog velikog uspjeha, Poitier se bacio i u producentske vode, a paralelno s tim započeo je i redateljsku karijeru. Ukupno je režirao devet filmova.
Poitier je napisao i autobiografiju naziva “This Life”, u kojoj je dokumentirao svoj životni put, pa je par godina nakon toga režirao i mjuzikl “Fast Forward” o mladim ljudima i njihovim velikim snovima. Ako niste, svakako pogledajte taj film, jer je u njemu Poitier na jedan neizravan, ali filmičan način portetirao i ogolio unutrašnjeg sebe. Nakon što je proveo jedno duže vrijeme iza kamere, ponovno se vratio gluimi, kako na filmu tako i na televiziji. Bio je otac šest kćeri.
Veličina i utjecaj Sidney Poitiera nadilazi sve riječi ovoga svijeta s kojima bi je se moglo opisati. Uzor brojnim glumcima, poput Denzela Washingtona koji se s razlogom smatra njegovim nasljednikom, bio je i ostao inspiracija i za sve nas, jer je pokazao i dokazao kako se vjerom u sebe može živjeti snove.
Počivali u miru, gospodine Poitier.
