Kada sam pokretao ovaj portal gdje sam na jednom mjestu odlučio zapisivati svoje dojmove o filmovima, baš kao i sve povezano uz najljepšu umjetnost na svijetu, nisam mogao ni pomisliti gdje će me sve ta moja ljubav i strast odvesti. Gledajući iz ove perspektive, svijet koji sam upoznao upravo zahvaljujući pisanju, putovanja koja će mi zauvijek imati posebno mjesto u srcu, baš kao i, vjerujem, ona koja uskoro dolaze, zapravo su najbolja nagrada za sve ono što svakodnevno radim i što me ispunjava kao osobu. Jedno od najvećih priznanja svakako je bio poziv koji sam dobio iz Europskog parlamenta u Bruxellesu. I to, kako su sami naveli, zbog načina pisanja o filmovima i promoviranju kino kulture. Kad sam dobio poziv, uistinu sam bio sretan jer to zbilja nije mala stvar. Dapače, za mene je do tada bila najveća moguća. Boravak u Bruxellesu pamtit ću cijeli život, ne samo radi posjete jednoj tako važnoj instituciji, već ponajviše radi ljudi, filmofila s kojima sam imao prilike razgovarati, odnosno poznanstvima koja su mi u budućnosti otvorila mnoga vrata. Raditi ono što voliš i uživati u tome uistinu je privilegija, a još i više kada za sve to dobiješ priznanje od osoba koji itekako imaju utjecaj ne samo u svijetu filma već u svijetu općenito.
Jedan od najljepših osjećaja na svijetu uvijek mi je bio istraživanje novog grada. Posebno kad stigneš u hotel, pa se zaputiš u otkrivanje ljepota mjesta, pa dišeš svaki kutak, svaku ulicu. Kina su pluća svakog grada, kako mi je u intervjuu rekao Sean Baker, pa sam tako iskoristio boravak u Bruxellesu za odlazak u kina koja su me svojim interijerom posebno oduševila.
Dakako, obilazak kina i ostalih znamenitosti trebalo je začiniti nečim slatkim, pa sam se odlučio počastiti kultnim, da iskoristim filmski jezik, Pierre Marcolini čokoladnim poslasticama.
Nakon istraživanja (kina) grada, red je došao i na posjet Europskom parlamentu gdje su održane LUX Audience Awards, a za koju glasa EU publika. Među nominiranima je bilo pet filmova, Christy, Sorda, It Was Just an Accident, Love Me Tender te Sentimental Value. Nagradu je na koncu dobio film Sorda koji je bio i moj favorit. Volim kada pogodim ukus publike, a za ovaj film mi je posebno drago jer progovara o jako bitnim životnim temama. Upravo sam iz tog razloga posebno ponosan što sam uoči same dodjele imao priliku razgovarati s redateljicom nagrađenog filma, Evom Libertad. U nastavku možete pročitati intervju s Evom koja je bila jako iskrena oko nastanka filma kojeg vam od srca preporučujem za gledanje. Uživajte u razgovoru…
Prije svega vam čestitam na nagradi za najbolji film na Festivalu mediteranskog filma u Splitu. Bilo je zaista lijepo vidjeti vaš film u mom rodnom gradu na velikom platnu u Ljetnom kinu. Vratio bih se na trenutak vašem kratkom filmu u kojem protagonistica izražava strah od majčinstva u svijetu koji je uvelike prilagođen ljudima koji čuju. U usporedbi s njim u dugometražnoj verziji Sorde taj strah na mnogo načina postaje stvarnost. Koliko vam je bilo važno kroz perspektivu filma približiti ta dva svijeta, svijet gluhih i svijet ljudi koji čuju?
Mislim da je sam proces bio dosta drugačiji jer je riječ o kratkom filmu. Uvijek kažem da je kratki film poput haikua, nešto stvarno, ali stvarno malo. Bio je nadahnut trenutkom iz života moje sestre kada je počela razmišljati o tome da postane majka. Podijelila je sa mnom svoje strahove i nedoumice oko toga kako bi bilo biti gluha majka u svijetu koji je prilagođen ljudima koji čuju. No, u kratkom filmu se to zapravo ne događa, jer je riječ samo o trenutku u kojem glavna junakinja, Ángela, počinje razmišljati o tome. Kod dugometražnog filma željela sam puno dublje istražiti složenost odnosa između svijeta gluhih i svijeta ljudi koji čuju, kroz ovaj par, kroz Ángelu i Héctora. No, prije nego što sam napravila dugometražni film, moja je sestra ipak odlučila da neće postati majka. Zato sam, prije nego što sam napisala scenarij, počela istraživati. Razgovarala sam s gluhim majkama koje su sa mnom podijelile svoja iskustva, od trudnoće i poroda do odgoja djece. Ti su mi razgovori omogućili da puno dublje zaronim u ovu priču i u odnos između nje i njega, ali i između majke i djeteta.
Kakve su bile reakcije na film u drugim europskim zemljama? Jeste li primijetili neke razlike u tome kako publika u različitim zemljama doživljava probleme kojima se film bavi?
Nedavno sam bila u Francuskoj i cijeli sam tjedan provela u različitim gradovima, sudjelujući na brojnim razgovorima s publikom. Dolazilo je puno gluhih, ali i čujućih gledatelja. Bili smo i u Engleskoj, Njemačkoj, a posjetili smo i Island. I zaista je lijepo vidjeti kako se publika povezuje s filmom. I nema tu nekih velikih razlika. Općenito, čujuća publika nam govori da iz filma izlazi s nekom vrstom emocionalne transformacije, prema solidarnosti, prema zajednici gluhih i prema svemu što ima veze s različitošću i poteškoćama koje kao društvo stvaramo. Govorim o društvu koje je prilagođeno ljudima bez invaliditeta, a čega često uopće nismo svjesni. Dakle, kod čujućih gledatelja postoji neka vrsta promjene perspektive. A gluhi gledatelji iz različitih zemalja uglavnom reagiraju u smislu: „Pa, ovo je naš život.” Osjećaju i veliku radost zbog toga što sada imaju više likova i priča s kojima se mogu poistovjetiti. Primjerice, često su nam govorili: „Napokon film o gluhosti koji je dobro napravljen.” Posebno cijene to što sve gluhe likove glume gluhe glumice i glumci te što je film usmjeren na životno iskustvo jedne gluhe osobe. Ali općenito, ljudi se zaista povezuju s filmom.
Koliko vam je bilo teško nagovoriti sestru da prihvati glavnu ulogu koja je jako zahtjevna?
Nimalo. Ideja je od početka bila zajednička. Već smo ranije zajedno radile jer je ona zapravo kazališna glumica. Željela bi biti profesionalna filmska glumica, ali za to nema dovoljno prilika. Godinama smo zajedno radile u kazalištu u Madridu, tako da se jako dobro poznajemo kao redateljica i glumica. Prvi put se pred kamerom pojavila upravo u kratkom filmu. Bio je to prvi put da smo kameru stavile pred nju i jednostavno smo se zaljubile u cijeli taj proces. Kamera ju je obožavala. Ona je nevjerojatna i od samog je početka bila u središtu cijelog projekta, i kratkog i dugometražnog filma.
Iako se na temelju radnje može steći dojam kako je film prvenstveno posvećen temama gluhoće i majčinstva, ono što ga čini posebno snažnim jest koliko je pažljivo i promišljeno napravljen. Dok ste ga stvarali, jeste li namjerno nastojali izbjeći da ga se doživljava samo kao film o društvenom problemu?
Dobro zapažanje. Nikad nisam razmišljala o tome da stvaram film kako bih poslala neku društvenu poruku. Ne možete stvarati na taj način. Ono što mogu i što volim jest stvarati likove, slijediti ih, pustiti ih da žive i da sami pronađu svoj put. Zato mi je bilo važno ući u nešto vrlo intimno, izgraditi bliski odnos između ovog para i istražiti Ángelin psihološki svijet, sa svim njegovim prednostima i manama, svjetlom i tamom, osobito u njezinu odnosu s kćeri. Gluhoća je pritom uvijek bila prisutna u Ángelinom životu, bez obzira na to što bi ona sama željela. Njoj samoj gluhoća nije problem, ali kada mora otvoriti svoj svijet drugima, u ovom slučaju svojoj kćeri, suočava se s komunikacijskim barijerama. To je nešto što cijeli život gledam kod svoje sestre, ali i kod drugih gluhih ljudi, tu stalnu borbu i patnju kada se susreću s komunikacijskim barijerama u različitim situacijama. Upravo je zato u želji i samoj genezi ovog filma uvijek postojala određena ljutnja. Ona je prisutna kroz cijeli film i, premda to nije bila moja prvotna namjera, mislim da se na kraju pretvara u svojevrsnu društvenu poruku.
Scena poroda možda je i najintenzivniji trenutak filma. Je li to i za vas bio prvi trenutak u kojem tako snažno osjećamo Angelin unutarnji sukob sa svijetom koji je okružuje?
Scena poroda jedina je scena u filmu u kojoj nisam ništa izmislila. U cijelosti je nastala na temelju stvarnih iskustava gluhih majki koje sam intervjuirala tijekom istraživanja. Svaka od njih imala je drugačije iskustvo majčinstva, drugačiji odnos s partnerom, djetetom i obitelji, ali sve su dijelile jedno zajedničko iskustvo, traumatičan porod. Za izgradnju cijele te scene bilo je jako važno i to što medicinsko osoblje koje vidimo u filmu nisu glumci, već pravi liječnici. Također je bilo važno da Álvaro i Miriam, koji glume Héctora i Ángelu, nikada prije snimanja nisu upoznali medicinski tim. Probe su održavali odvojeno, glumci zasebno, a medicinsko osoblje zasebno. Prvi put su se susreli tek u trenutku snimanja kako bi mogli proživjeti tu situaciju što intenzivnije i autentičnije.
Također, ono što je posebno ostalo u sjećanju nakon gledanja svakako je scena kada beba prvi put komunicira. Koliko je bilo izazovno snimiti taj trenutak s tako malim djetetom?
Bilo je jako teško. Tijekom rada na filmu surađivali smo sa sedam beba. Kad je riječ o toj sceni, Daniela je ime djevojčice koju smo odabrali za tu ulogu. Kada smo upoznali nju i njezine roditelje, ispričali su nam da se često šalila s majkom. Pitali bi je: „Kako je teta?”, a ona bi odgovorila: „Luda, luda, luda, luda”, pritom koristeći upravo taj znak. Kada sam pisala završnu scenu, nisam znala koji će znak dijete napraviti. U scenariju sam napisala neki drugi znak i ostavila to za kasnije, u smislu: vidjet ćemo kada upoznamo dijete kako ćemo to izvesti. A onda sam vidjela Danielinu majku kako to radi s njom i odmah sam znala, to će biti znak koji ćemo koristiti u filmu. Bilo je to nešto što je Daniela već prirodno radila pa smo znali da bi to mogla ponoviti pred kamerom. Ali tijekom snimanja Daniela to jednostavno nije htjela napraviti. Cijela joj je ekipa pokušavala privući pažnju slatkišima i grickalicama koje djeca u Španjolskoj vole, ali ništa nije pomagalo. Tu smo scenu morali ponovno snimati. Prvi put smo je snimili ranije tijekom produkcije, a posljednjeg dana snimanja, u posljednjem pokušaju, ponovno smo se vratili na tu scenu. Svi smo bili iza monitora i pratili što Daniela radi. Svaki put kada bi približila ruku licu, cijela bi ekipa reagirala kao na nogometnoj utakmici, svi bi se uzbudili, a onda bi se ispostavilo da ipak neće napraviti znak. I na kraju ga je napravila samo jednom. Upravo smo taj iskoristili u filmu.
Kada bi publici koja izlazi iz kina nakon gledanja filma mogli napisati jednu poruku na kino karti, što biste voljeli da pročitaju?
To je jako teško pitanje. Mislim da bi publika sama trebala odlučiti što će ponijeti iz filma i koja će za njih biti njegova poruka. Ali možda bih voljela da ljudi osjete da smo, unatoč tome što često mislimo da među nama postoje velike razlike, zapravo puno bliži jedni drugima nego što mislimo. Mislim da je važno i osvijestiti koliko komunikacija može biti teška ako ne poznajete znakovni jezik. Zato je važno pokušati pronaći način da komuniciramo jedni s drugima, biti svjesni tih prepreka i ne odustati od komunikacije.
