Her Private Hell – opera života

Kada bih trebao iskustvo koje sam doživio na ovogodišnjem Filmskom festivalu u Cannesu opisati samo kroz jedan film, onda bi to definitivno bio “Her Private Hell”, redatelja Nicolasa Winding Refna. Ludilo u onom pozitivnom smislu koje vam svakodnevno pruža Cannes uistinu je teško opisati riječima. Jednostavno morate osjetiti tu atmosferu koja vas u filmofilskom smislu ispunjava u svakom mogućem pogledu. Moja slika Cannesa u velikoj je mjeri zrcalo upravo ovog filma koji mi je metaforički prikazao izgled festivala u koji sam se zaljubio na prvi pogled. Od trenutka kada je objavljeno da će se najnoviji Refnov film prikazati izvan konkurencije u Cannesu, bilo je jasno kako će se upravo za taj naslov posebno tražiti karta za gala projekciju. Međutim, koliko god bio spreman, ništa me nije moglo spremiti za ludilo koje sam vidio na sam dan premijere. Tu scenu ste trebali doživjeti kada se dobrim dijelom Croisette stvorio red filmofila koji su se nadali kako će netko u zadnji čas otkazati kartu, te da će moći ući u kultnu Lumière dvoranu gdje se održavala premijera filma. I to od ranih popodnevnih sati. Slika filmofilije koja se može vidjeti samo u Cannesu.

Da bih vam još bolje sve dočarao, trebate znati način na koji funkcionira Cannes za akreditirane novinare. Naime, karte se rezerviraju četiri dana prije premijere. Rezervacije se otvaraju online u sedam ujutro i tek tada kreće ludnica. To vam djeluje kao da ste na najbržem prstu u Milijunašu, samo što ovdje imate doslovno par sekundi da rezervirate kartu za filmove koji se prikazuju tijekom cijelog dana. Usain Bolt ne bi tu imao previše šanse jer se večernje premijere većinom odmah rezerviraju, u svega par sekundi. A ni s ostatkom filmova nemate previše vremena. U svemu tome je dobra stvar da u slučaju dva nedolaska, a da pri tome niste otkazali kartu sat vremena prije projekcije, gubite pravo na ponovnu rezervaciju za bilo koji drugi film za period od 48 sati. Upravo se zbog toga stvaraju brojni redovi filmofila koji se nadaju ulazu u dvoranu ako se netko ne pojavi, te se istovremeno stalno osvježavaju stranice za rezervaciju karata. Tako sam i ja, doslovno sat vremena prije premijere, uspio rezervirati kartu koja se na djelić sekunde otvorila. Naravno da sam bio sretan što sam došao do karte za film o kojem se najviše pričalo prije festivala i što sam dobio priliku doživjeti Cannes u najglamuroznijem mogućem izdanju, premijerom filma u prisustvu cijele glumačke ekipe. Imao sam sreću da mi je smještaj bio u samom centru grada, udaljen svega pet minuta hoda od mjesta premijere, tako da sam se stigao vratiti u apartman i srediti za gala večer. Za takve projekcije dress code je bio jako strog, te je za muškarce smoking bio obavezan. Kod Cannesa mi se jako sviđa što drže do tih tradicionalnih vrijednost, tako da sam se hodajući najprestižnijim crvenim tepihom na svijetu osjećao poput filmske zvijezde. I sve ono što je uslijedilo ostat će mi u najljepšem mogućem sjećanju, uključujući i film u kojem sam zbilja uživao.

Her Private Hell prvi je film koji je nakon deset godina snimio Refn. The Neon Demon, prethodni naslov koji je također prikazan na Filmskom Festivalu u Cannesu izazvao je podijeljene reakcije kritike i publike. Sličnu, ako ne još i snažniju podjelu, čeka i ovaj film. Naime, za vrijeme projekcije u Cannesu imao sam prilike uživo svjedočiti nečemu što je kroz povijest jedan od zaštitnih znakova festivala, odnosno kada se za vrijeme premijernih projekcija izlazilo iz dvorane u znak protesta ako vam film nije bio po guštu. Svi još pamtimo film “Irreversible” kada je užasnuta publika psovala redatelja i cijelu ekipu filma ispred dvorane. To, dakako, nije nikakvo mjerilo jer je samo nekoliko godina kasnije film stekao kultni status. Upravo mi je to bilo u glavi kada sam za vrijeme projekcije Her Private Hell gledao skoro polovicu gledatelja koji napuštaju dvoranu, očito nezadovoljni i razočarani filmom. Bilo je to nadrealno iskustvo, baš kao i sam film. No za razliku od gledatelja buntovnika, ja sam ipak u kinu ostao do samom kraja s ostatkom istomišljenika, te sam prihvatio film u zagrljaj, upravo zbog različitosti koju mi je ponudio i koja me privukla sve dublje i snažnije sa svakim novim kadrom.

Kao veliki ljubitelj horor filmova, moram reći kako me filmu od samog starta jako privukao vizual plakata koji su bili predigra premijeri. U velikoj su me mjeri podsjetili na gallo filmove, posebice kada je u pitanju izgled glavne glumice Sophie Thatcher. Kad smo kod Sophie, odmah moram naglasiti kako je ovo njena najbolja uloga u dosadašnjoj karijeri, gdje se u potpunosti predala liku koji zrcali ljubomoru, strah, želju i usamljenost. Sve to vizualno pojačano iznad magle koja se u stilu Carpentera spušta nad njezin karakter. Ostatak glumačke ekipe čine Dominique (Havana Rose Liu), u ulozi njene pomajke, influencerica Hunter (Kristine Foseth), Dougray Scott kao otac Johnny Thunders, misteriozni Private K (Charles Melton), te zavodljivi Nico (Diego Calva). Cijela glumačka ekipa koju sam naveo vizualno savršeno prenosi osobnost kroz glazbu kultnog Pina Donaggia, dugogodišnjeg suradnika Briana De Palme i Daria Argenta, a koji svojim opernim taktovima pojačava utjecaj filma na gledatelja, posebice kroz vječne teme ljubavi, mržnje, života i smrti.

Her Private Hell pravi je koktel različitih žanrova, počevši od već spomenutog gialla, preko noira pa sve do SF-a. Tu se posebno vidi utjecaj redatelja poput Kinjia Fukasakua, Rogera Vadima, te Maria Bave. Ono što inače volim kod Refna u ovom je filmu podignuto na još veću potenciju, posebice jer još veću prednost daje vizualnom identitetu priče iz kojeg sve kreće, uključujući i likove koji dolaze upravo iz takve mašte. To se najbolje osjeti kroz lik kojeg tumači Charles Melton, a koji u velikoj mjeri podsjeća na nijeme filmove, gdje kroz njegovo lice doslovno osjećamo sve njegove unutarnje bitke. Njegov lik me također podsjetio i na lik Vozača iz filma Drive kojeg je glumio Ryan Gosling. Melton je upravo takav lik, za kojeg malo toga znamo, ali zapravo nije ni potrebno osim onoga što izražava kroz svoje lice. I nije Melton jedini, gotovo svi likovi izražavaju emocije s lica, posebice Sophie Thatcher koja u velikoj mjeri zrcali lik Timothéea Chalameta iz posljednjih desetak minuta filma “Call Me By Your Name”. Razlika je u tome što Sophie tijekom cijelog filma svojim licem prenosi različite emocije koje su toliko iskrene da se doslovno izgubi u liku, i to je uistinu bilo fascinantno za gledanje.

Kada pričamo o autentičnosti likova, kod Refna je to opipljivo u svakom filmu, pa mi je zato bila zanimljiva i, da se tako izrazim, bajkovitost koju u sebi ima Her Private Hell. Autentičnost tako Refn zamjenjuje s jezikom bajke, u jednom trenutku spominje i Hansa Christiana Andersena, a koji je u filmu iskorišten za repliku koja je nasmijala cijelu kinu dvoranu. I uistinu, Her Private Hell najviše i djeluje kao bajka koja vam nudi bezbroj mogućnosti u kojima se želio izgubiti i Refn, a to isto traži i od gledatelja. Bajka je nešto što je iznad svakog žanra i narativa, a upravo to nam je i prikazao kroz film u kojem se osjećate kao da ste prije projekcije uzeli opijate koji su samo još više pojačali tu nadrealnu atmosferu. Bajke sam osobno uvijek doživljavao poput horora, iako su uvijek završavale sretno, ali imale su u sebi tu neku jezivu skrivenu poruku koju bih otkrivao s godinama, tako da mi se činilo sasvim prigodnim da je tu bajkovitost Refn iskoristio za životne teme koje ovim filmom obrađuje.

Refn je opsjednut ljepotom, a upravo je to ono što i mene najviše privlači kod njegovih filmova. Tu ljepotu žene najbolje je prikazao u filmu The Neon Demon, dok je vizualnost ljepote u Her Private Hell približio kroz žensko prijateljstvo te odnos između kćeri i oca. Bilo je zanimljivo gledati dijaloge između likova u tom pogledu, tim više jer su djelovali nadrealno, toliko da sam imao dojam kao da gledam film Davida Lyncha. U tom svijetu koji stvara Refn lako se izgubiti između stvarnosti i snova, gdje se kao gledatelj stalno pitaš “što ja to gledam?”, ali istovremeno uživaš u toj izgubljenosti. Glazba tu ima jako važnu ulogu, posebno za osjećaj koji stvara, pa se osjećaš kao da si na Peristilu i gledaš uživo horor operu. Glazba uistinu jest krvna slika koja povezuje zrnca cijelog filma. Glazba je takoreći sama po sebi lik. Često preuzima naraciju, posebice u nedostatku dijaloga kada Refn pušta da kamera i glazba govore umjesto riječi.

Ovo je film u kojem vizualno svakako možete prepoznati Refnov potpis, ali opet djeluje dosta različito. Da, film je vizualni orgazam, dominantan, brutalan i okrutan. Posebno su me se dojmile koreografije akcijskih scena, a koje nisu tipični žanrovske, već djeluju poput rituala iz mračnih podzemnih klubova. U velikoj mjeri su me podsjetile na Only God Forgives, još jedan Refnov film u kojem nasilje djeluje poput predstave. No ispod sve te površine krije se osjećajnost, nostalgija i melankolija. Sve to u meni je stvorilo osjećaj koji me već neko vrijeme muči, posebice kad se sjetim premijera nekih meni dragih filmova. Osjećaj o kojem pričam je osjećaj prolaznosti vremena, odnosno smrtnosti. Tijekom cijelog gledanja filma razmišljao sam upravo o tome.

Film u sebi posjeduje određenu dozu mitologije, posebice kada je u pitanju okruženje u kojem se likovi nalaze, a još snažnije kada dolazi do sukoba između njih. Refn kroz vizualnu mističnost prikazuje seksualizaciju, fetišizam, i to na jedan privlačan, usudio bih se čak reći i na zabavan način. Likovi tada postaju usamljeni putnici kroz vrijeme, dok mi sa zanimanjem pratimo njihovu privatnu odiseju, pardon privatni pakao. Mitologija Leathermana koji diše žanrovski giallo savršeno se uklapa u tu borbu smrtnika kao što je Elle (Sophie Thatcher). Meni su posebno bile privlačne scene u klubu kada Elle i Nico (Diego Calva) doživljavaju orgazam koji se prenosi na gledatelja, dok u isto vrijeme simbolički gledamo krvavo nasilje, a što stvara baš jedno hipnotično iskustvo koje nam samo Refn može pružiti.

Simbolika naslova filma djeluje poput klaustrofobije. I mi, baš kao ni Elle, ne možemo pobjeći svojim vlastitim demonima. Elle je zapravo naš vodič u pakao. Ona je poput gotičke junakinje koja opsjeda neboder u filmu, baš prava definicija magnetičnosti karizme. Također, zanimljivo je kako njen alter ego u filmu može biti svatko od nas, bez obzira na spol, a što je ovdje poprilično zanimljivo jer je Ellin alter ego muškarac. Zanimljivo u smislu kada govorimo o objektivizaciji koja je u pravilu usmjerena prema ženama. Kao da gledamo Barbie i Kena. Kad smo kod likova, posebno želim izdvojiti lik kojeg tumači Diego Calva (Nico), a kojeg sam imao prilike i upoznati nakon premijere filma. Nico je zavodljiv lik, baš kao što je to i scena koja nas upoznaje s njim. Nico je poput zabranjenog voća koji je istovremeno privlačan i opasan, te vas doslovno hipnotizira u svakom kadru u kojem se pojavljuje.

Film unutar filma nije rijetkost, no kada je u pitanju Her Private Hell imam dojam kako je riječ o više kratkih filmova koji stvaraju jednu cjelinu Refnova pakla. Unutar tih filmova estetika ima privlačnost filmova 70-ih i 80-ih, kao da gledate izgubljenje kratkiše De Palme i Kurosawe, a uz sve to nadodate dozu animea i mangi. Posebno mi se sviđa simbolika glavnog negativca, tog stiliziranog “čudovišta” koji kroz slasher također prikazuje određenu, recimo to tako, glamuroznost žanra. Taj stil je bio toliko privlačan da nisam mogao prestati razmišljati o njemu dugo nakon gledanja. Definitivno jedno nadrealno iskustvo, dosta čudno, ali u isto vrijeme zadovoljavajuće jer si iskusio nešto drugačije.

Her Private Hell je film koji djeluje poput prirodne djevojke u svijetu gdje dominiraju silikoni. Svijet u kojem sve djeluje isto, poput copy paste izloga, iznimno je osvježavajuće upoznati curu, pardon film s vlastitim karakterom, uz sve mane i vrline. I zato ova usporedba s djevojkom nije slučajna, posebice jer djevojka i jest glavni lik filma. Privlačna, mistična, prirodna. No takva djevojka ne dopušta pristup svakome. I danas je malo tko i želi upoznati. No, onaj tko probije tu barijeru i bude dovoljno hrabar da uđe u taj privatni pakao usamljenosti i želje za pravom ljudskom intimnost i emocijom koja stvora međusobnu kemiju, što je danas prava rijetkost, siguran sam da će s filmom, baš poput posebnom osobom, stvoriti jedan odnos koji će stvoriti zaljubljenosti koji će dugo čuvati i cijeniti. Tada ni mjesto u zajedničkom privatnom paklu ne zvuči toliko loše.