Ne znam koliko je moguće opisati popularnost koju glumac i redatelj Mathieu Kassovitz ima u Francuskoj, ali možda najbolje kroz osobno iskustvo koje sam doživio u Cannesu za vrijeme festivala. Kada sam dobio službeni mail kako ću upravo s Kassovitzem dobiti priliku kratko razgovarati vezano uz njegov najnoviji film, “De Gaulle: U sjeni otpora”, koji se prikazao u Cannesu izvan konkurencije i u kojem tumači stvarni povijesni lik, Francoisa Dariana, mislio sam da sanjam. Ni sam ne znam koliko sam puta u životu pogledao filmove La Haine i Grimizna rijeka, ali znam da su mi u velikoj mjeri oblikovali filmski ukus. I zato mi se činilo nestvarno da ću na najvećem filmskom festivalu na svijetu imati prilike upoznati čovjeka koji stoji iza ta dva klasika. Uoči intervjua, koji je bio dogovoren u jednom baru uz Azurnu obalu, uzbuđen i pod tremom, ušao sam u drugi, potpuno krivi restoran tražeći upravo Kassovitza. Kada sam hostesama na ulazu rekao s kim imam intervju, to je bilo i više nego dovoljno za impresivan dojam. Toliko je u njihovim očima on bitan i važan da sam na račun njega i intervjua mogao doći do njihovih brojeva. Eto, mogao sam ga iskoristiti i na taj način. No, šalu na stranu. Meni je u glavi bio samo intervju, tako da me baš ništa drugo nije zanimalo, jedino da me upute na pravu adresu. Kada sam stigao u bar, razmišljao sam o tome koliko sam radio na sebi da dobijem uopće ovakvu priliku koju ne uzimam tek tako, zdravo za gotovo. I zbilja cijenim što je takva jedna faca poput Kassovitza izdvojio par minuta, uz sav ludi Cannes raspored, za razgovor sa mnom. Mathieu me odmah na prvu oduševio, a posebno će mi ostati u sjećanju što je i za mene bio pun savjeta i podrške, posebno kad je saznao da mi je ovo prvi posjet Cannesu. Ovim putem mu zahvaljujem na izdvojenom vremenu i razgovoru u kojem sam baš uživao.
Kao glumac i redatelj često ste se našli s obje strane kamere. Zanima me kako to kod vas funkcionira kada vaš lik netko drugi režira. Da li vam se zna dogoditi da u svoj filmski lik, primjerice u ovom filmu, unosite i dio vlastitog redateljskog razmišljanja?
Iskreno da vam kažem, nikad mi se to nije dogodilo, bez obzira na iskustvo koje imam kao glumac i redatelj. Kada glumim, budući da volim redatelje, jednostavno radim ono što redatelj od mene traži. Prepuštam se redatelju jer mu vjerujem. Tako da tada u mojoj glavi tada uopće nisam redatelj. U mom slučaju nikad nije bilo nikakvog sukoba, već upravo suprotno, pokušavam što više slijediti redateljsku ideju.
U filmu “De Gaulle: U sjeni otpora”, lik Francoisa Dariana kojeg glumite djeluje kao osoba koja nosi više unutarnjeg nego vanjskog sukoba. Jeste li ga gradili polazeći od njegove šutnje i unutarnjeg svijeta ili od povijesnog konteksta?
Nisam imao neku svoju sliku njega kao lika, jednostavno sam radio ono što mi je redatelj govorio. Scenarij je bio dobar i jako mi se svidio. Film ima povijesnu podlogu, tako da u velikoj mjeri znamo kako je taj čovjek izgledao i otprilike kako se ponašao. Sve je vrlo činjenično. Ono što je posebno bitno svakako je činjenica da scene u filmu daju mnogo informacija o njemu kao osobi. Zato sam jednostavno uoči snimanja scena pitao redatelja kako želi da nešto odigram i napravio sam upravo ono što mi je rekao. Kod mene je to vrlo jednostavno.
U povijesnim filmovima poput ovog često postoji osjećaj odgovornosti, posebice kad su u pitanju stvarni likovi. Jeste li osjećali neku vrstu pritiska ili ste to jednostavno zanemarili kako biste ostali slobodni u svojoj izvedbi?
Bez obzira na lik, pa čak i ako je povijesni, kao glumac nisam osjećao nikakvu dozu pritiska. Nije me briga za takve stvari. Ono što mene zanima je kvaliteta. Samo mi recite je li neki lik dobro napisan. Ako jest, tu sam. To je ono što me okupira. Moja izvedba. Samo mi recite je li dobro. Ako jest, zadovoljan sam. Ja sam tu da donosim svoje lice na platno i to mi je najvažnije.
Je li vas nešto kod vašeg lika možda iznenadilo, odnosno nešto što ste upoznavali tijekom procesa snimanja, a da niste očekivali kad ste tek ulazili u tu ulogu?
Darian je radio za naciste, dakle bio je užasan čovjek, ali zanimljivo istovremeno nije bio ideolog. Bio je oportunist i čisti vojnik, odrastao u vojničkoj obitelji. Njegov je cilj bio pobijediti kao vojnik, a vjerojatno i spasiti svoje ljude. Sve bi to radio za Francusku. Da je Francuska kojim slučajem postala Njemačka, branio bi i dalje Francusku, ali ne i ideologiju Francuske. Bio je oportunist, a s takvim je ljudima vrlo teško izaći na kraj jer su jedan dan protiv vas, a drugi dan na vašoj strani. Zato su ga na koncu i strijeljali.
Kao glumac okušali ste se u raznim filmskim žanrovima. Ne bojite se rizika. Kako birate ulogu u filmu? Što vas najviše može privući prema ulozi?
Ono što me najviše privlači u prvom je redu dobar scenarij. Tražim scenarij koji će me iznenaditi. Ne zanima me toliko sam lik koliko to je li scenarij dobar. Ako je scenarij dobar, jednostavno to osjetite. Ako je riječ o komediji i smijete se dok ga čitate, scenarij je dobar. Ako je horor i prestrašite se, scenarij je dobar. To je vam je slično kao i kad čitate roman. Ako vam je dosadno, nećete nastaviti čitati. Nema nikakve razlike i kada je film u pitanju. Ja samo želim biti u dobrom filmu. Naravno, bitno mi je i da je redatelj dobar. Ako se sve to poklopi, želite biti dio toga. Osim ako ne snimate isključivo radi novca. Onda je druga priča.
Mislite poput uloga u Marvelovim filmovima?
Da, ali morate znati da glumci u Marvelovim filmovima u početku nisu uopće toliko dobro plaćeni. Dobiju dobar honorar tek kasnije. Marvel vam dođe i kaže: „Snimamo film vrijedan sto milijuna dolara. Ti ćeš postati zvijezda, pa ćemo ti za prvi film platiti, primjer, sto tisuća dolara.” I glumac pristane jer želi postati zvijezda. Recimo da sutra snimam film s Bradom Pittom. Bradu Pittu će platiti 30 milijuna dolara. Ti si glumac za kojeg žele da glumi uz njega. Imaš isti broj dana snimanja i sve ostalo, ali nitko još ne zna tko si. Redatelj kaže: „Želim ovog glumca”, a ja sam producent i dođem ti s ponudom od deset tisuća dolara. Ti ćeš, naravno, pristati jer želiš biti poznati glumac i jer imaš priliku snimati film s Bradom Pittom. Možda bi ti ponudio i pet tisuća, tebi je nebitno. Jer znaš da je lako moguće da ćeš u sljedećem filmu dobiti milijun, a nakon toga možda I dva milijuna. Tako to funkcionira kod Marvela. Imate i drugu opciju. Recimo da ti je prvi Marvelov film “Thor” i za njega dobiješ milijun dolara, ako si glavna uloga. U ugovoru već znaš da ćeš ako snimiš tri iduća filma za treći dobiti minimalno deset milijuna. Zato glumci žele raditi takve filmove jer, ako budu uspješni, mogu početi zarađivati velike iznose. Pogledajte Roberta Downeyja Jr. i Iron Mana. Garantiram vam da za prvi film nije dobio veliki iznos. A pogledajte ga danas, vrijedi stotine milijuna dolara jer je taj prvi film bio uspješan. Sada ga žele u svojim filmovima i on određuje cijenu. Film od 300 milijuna dolara može zaraditi milijardu. Zato, ako tražite 20 milijuna dolara za svoju ulogu, oni vam možda neće odmah pristati toliko platiti. Osim ako ne dobiju umjetnu inteligenciju koja može napraviti istu ili čak još i bolju stvar.
Spomenuli ste umjetnu inteligenciju. Što mislite o njezinu utjecaju na glumu i filmove općenito?
Obožavam je. Mnogi je glumci ne vole jer ne vole konkurenciju. No, ako ste talentirani, nemate se zbog čega brinuti. Problem je što postoji puno glumaca koji nisu talentirani, nego su jednostavno sposobni. Oni mogu odraditi posao. Takvi neće nestati, ali morat će postati nešto posebno. Ako niste posebni, ako ste poput svih drugih, a puno ljudi upravo pokušava biti poput drugih jer je to ono što je uspješno, umjetna inteligencija to sada može napraviti bolje. Ako želite biti sigurni da ćete uspjeti u glazbi, radit ćete ono što je radio netko drugi tko je već uspio. Danas AI to može napraviti bolje. Zato morate biti posebni. To je konkurencija. I možda to i nije loše, jer talentiran čovjek više nema razloga za strah. Ako ste talentirani glumac ili znate napisati scenarij, u scenarij unosite emociju. AI se s tim ne može natjecati jer je riječ o ljudskoj emociji. Ali hoće. Za nekoliko godina nećete vidjeti razliku. AI će sve raditi bolje. Čak i danas, ono što vidite da AI radi bolje je od Marvelovih filmova. CGI je bolji, kreativniji je, luđi. Ali želite li platiti da to gledate? To je drugo pitanje. Želite li platiti da gledate AI? Mislim da su ljudi još uvijek u prednosti jer prvi želim platiti ulaznicu da gledam stvarne ljude kako izvode nešto pred kamerom. Ne znam želim li platiti da gledam AI, ali svakako uživam u onome što radi. Jer AI potiče kreativnost i govori ljudima da moraju biti ljudi, a što se sve više zaboravlja. Ne možete se oslanjati na strojeve. Ne možete više snimati iste jebene filmove kao što to Marvel radi. Stalno rade isto. A upravo je to ono čime hrane AI. Tako da se više ne mogu ni natjecati s originalnim idejama kojih još uvijek ima.
Kad smo kod originalnosti, vaše Grimizne rijeke su mi jedan od najdražih filmova. Kad sam ga prvi put gledao kao teenager bio mi je toliko originalan, jedinstven da sam se zaljubio u takvu vrstu trilera. Nažalost, takvih je trilera sve manje, ali samim time su oni odlični još vrijedniji. Vidite li u njima i danas utjecaj Grimiznih rijeka?
Nama vam nikad nije bio cilj da Grimizne rijeke imaju utjecaj na buduće žanrovske filmove. Taj film je više bio pod utjecajem drugih filmova, posebice osamdesetih i devedesetih, tradicionalnih horor trilera. Za mene možda najviše u duhu Johna McTiernana. Grimizne rijeke za mene nije film koji je stvorio neku novu vrstu kinematografije, ali se slažem da nam nedostaju danas takvi filmovi. Mislim da nam je cilj bio pomalo napraviti nešto u tom duhu. Jer film ima ambiciju, ima širinu. Radi stvari na način na koji ih rade i Amerikanci, ali smatram da mi to možemo napraviti bolje, i s puno manje novca. Možete li zamisliti da ova dva epska francuska povijesna filma koja su u konkurenciji u Cannesu zajedno koštaju 80 milijuna dolara. Da, to je ogroman novac, nema sumnje, ali usporedite to s filmom One Battle After Another. To je priča o tipu koji trči okolo po Los Angelesu u kućnom ogrtaču, vozi se automobilima i sve to košta nevjerojatnih, mislim, 150 milijuna dolara. To je ono što Amerikanci mogu napraviti. Oni rade velike filmove za 150 milijuna dolara. Mi možemo napraviti dva ratna filma za 80 milijuna. To je skoro upola manje. Ti su ljudi jebeno ludi. A dobra je stvar što na ovom Cannesu u konkurenciji nema filmova iz Amerike. To je velika promjena. Prije nekoliko godina ovdje smo imali filmove Walt Disneyja, čak se i Bee Movie ovdje prikazao. Europljani moraju snimati vlastite filmove. Moramo raditi vlastite velike produkcije jer za to smo sposobni. A uz to imamo i priče koje možemo ispričati, imamo širinu, originalnost i sve ostalo. To je ono što me uzbuđuje kao filmaša.
Prije par dana vidio sam snimku premijere vašeg filma La Haine koji je prikazan upravo u Cannesu prije trideset godina. Vidjelo se koliko ste bili svi nervozni. Kako iz današnje perspektive doživljavate Cannes, odnosno ovaj festival?
Cannes je uistinu posebno mjesto. Kad jednom dođete ovamo, istovremeno ćete ga voljeti i mrziti, ali ćete se uvijek vraćati. U Cannesu se sve događa. To je pravi filmski dom.
Baš takav imam osjećaj, kao da sam doma, posebice jer je ovo moj prvi posjet Cannesu.
Stvarno? Onda mi je baš drago da smo se upoznali i razgovarali. Želim vam ugodan boravak. Idemo sad napraviti jednu zajedničku sliku za uspomenu.
