Za predstaviti glumca i redatelja Daniela Auteuila bio bi potreban filmofilski esej. Iako je njegov rad puno više od nagrada, nije na odmet spomenuti kako je Auteuil dobitnik Bafte, Cesara te priznanja za najboljeg glumca u Cannesu. Svatko tko prati europsku kinematografiju i više je nego jasno, na sam spomen njegovog imena, o kakvoj se filmskoj veličini radi. Njegov rad, ispred i iza kamere, već više od pola stoljeća obogaćuju filmsku umjetnost. Auteuil iza sebe ima preko stotinu uloga, od kojih svi mi filmofili imamo omiljenu. Naravno, uvijek je teško izabrati, ali za mene će ipak posebnija od ostalih biti ona u filmu „Cache“, redatelja Michaela Hanekea. Kombinacija trilera, drame, misterije u tom filmu nekako se može kroz metaforu i prenijeti na Danielovu karijeru, gdje se kao glumac i redatelj okušao u različitim filmskim žanrovima. Iako smo ga većinom gledali ispred kamere, Daniel se šest puta okušao i kao redatelj. Upravo je njegov posljednji film „La troiseme nuit“, potresna istinita priča o spašavanju preko stotinu djece iz pakla Drugog svjetskog rata, premijerno prikazan na ovogodišnjem Filmskom festivalu u Cannesu. Koliko Francuzi cijene svoje veličine najbolje sam osjetio upravo na njegovom primjeru, tako da mi je zbilja bila velika čast u prekrasnom okruženju terase hotela JW Marriott u Cannesu razgovarati s Danielom o filmu koji je predstavio na festivalu i temama koje su društveno jako važne.
Stekao sam dojam kako ova priča nije bila toliko poznata, a riječ je o uistinu važnom događaju koji se zbio tijekom rata. Kako objašnjavate da nije dobila toliko pažnje koliko bez sumnje zaslužuje?
To je vrlo posebna, vrlo intimna priča. O njoj smo doznali tek mnogo kasnije, jer su preživjeli dugo, dugo vremena, zbog osjećaja krivnje što su ostali živi dok su drugi stradali, odbijali govoriti o svemu tome. Tek su kasnije povjesničari i ljudi koji su odlučili ispričati svoje priče počeli otkrivati što se dogodilo. Posebnost ove, ali i nekih drugih priča, zapravo je pomalo ohrabrujuća. Pokazuje da je u Francuskoj postojao snažan otpor. Koliko sam shvatio, u Francuskoj je, nažalost, oko 25 posto ljudi završilo u logorima, dok ih je u Nizozemskoj završilo čak 80 posto. To pokazuje da je otpor u Francuskoj poprimao različite oblike. A ova je priča ostala nepoznata i zato što se odnosila na vrlo bolan aspekt tog vremena. Da bi spasili tu djecu, roditelji su ih morali napustiti. Upravo je to ono što ovu priču čini toliko bolnom. Mislim da možda postoji osjećaj da postoji tisuće priča koje su međusobno slične, a istodobno i različite. Jer svaka od njih govori o ljudima, a svaka je ljudska sudbina jedinstvena. Upravo zato možda i jest toliko teško izdvojiti jednu priču i reći: „Ova je važnija od drugih.” Sve su one različite, ali u svakoj od njih postoji nešto duboko ljudsko.
Vaš se film bavi povijesnom traumom, ali istodobno otvara i pitanje odgovornosti institucija te prostora koji pojedinac ima za djelovanje unutar njih. Čini mi se da tu postoje određene paralele s današnjicom, osobito kada govorimo o odnosu prema izbjeglicama i migrantima. Jeste li ih prepoznali tijekom snimanja?
Da, svakako. Postoji paralela. Lik koji glumim zadužen je za izbjeglice koje pristižu iz istočnoeuropskih zemalja i kojima treba pomoći, pronaći posao i smještaj, osigurati im hranu i pobrinuti se za njihove osnovne potrebe. U tom smislu postoji jasna poveznica s današnjim vremenom. Moj lik je netko tko pomaže izbjeglicama, odnosno migrantima koji stižu u našu zemlju. Postoje ljudi koji im pomažu riješiti dokumente, pronaći posao, osigurati primanja i općenito im pomoći da započnu novi život. Druga usporedba koju možemo povući s današnjicom odnosi se na sličnosti unutar administracije. Unutar institucija uvijek postoji određeni prostor za djelovanje, za činjenje nečega, ali taj je prostor vrlo ograničen. Tada je u Francuskoj na vlasti bio Vichyjev režim, koji je imao autoritet nad administracijom i od nje zahtijevao da sudjeluje u slanju tisuća ljudi u smrt. Sve je ovisilo o tome da ljudi koji su radili pod tom vlašću pristanu poslušati i obave prljavi posao. A razlog zbog kojeg je operacija prikazana u filmu mogla uspjeti jest taj što je Vichyjeva administracija obožavala papirologiju. Upravo se zahvaljujući tome moglo intervenirati, nešto ukloniti ili izmijeniti i tako poremetiti cijeli sustav.
Film na jedan dirljiv način prikazuje vjeru i religioznost. Kako ste uspjeli prenijeti taj aspekt vjere na ekran? Je li vam pritom pomoglo vlastito osobno iskustvo?
U filmovima je vrlo teško prikazati religiju i njezin religiozni aspekt. Kako sam to uspio? To je nešto što nosim u sebi. Taj religiozni duh je prekrasan. Postoje dva autoriteta. Tu je autoritet države, a tu je i Bog. Dakle, postoje dvije velike administracije. U to vrijeme Božja je administracija podržavala Pétaina, iz straha od komunizma. Ali budući da je u njoj postojao određeni osjećaj humanosti, tolerirala je djelovanje jednog od svećenika koji su pružali otpor. I sam sam vjernik, posebno kada stvari krenu loše. Mislim da je to često tako.
Vaš lik nije samo svećenik nego i čovjek židovskog podrijetla koji je prešao na kršćanstvo. Kako ste doživjeli njegovo obraćenje i ono što ona govori o njegovu karakteru?
Glasberg je doista Židov. Ukrajinac je i u svojoj je zemlji doživio strahote pogroma. Ne znam je li prešao na kršćanstvo kako bi se osjećao sigurnije zbog svog podrijetla ili ne. Ali mislim da nije. Mislim da je jednostavno čovjek koji je imao vjeru i koji je na svom putu pronašao Isusa. I ne smijemo zaboraviti da je u to vrijeme Francuska predstavljala zemlju slobode, zemlju prosvjetiteljstva. Ljudi su vjerovali da će u Francuskoj biti sigurni. Mislili su da Francuska nikada neće učiniti takve užasne stvari. A ono što Glasbergu daje određenu prednost jest to što je već prošao kroz pogrom. On prepoznaje ono što se događa i zna što će uslijediti. Na neki način vidi unaprijed. Upravo mu je to omogućilo da upozori druge i preuzme svoju misiju. U tim okolnostima upravo iz tog iskustva crpi svoju snagu.
Mislite li da je Francuska i danas zemlja prosvjetiteljstva?
Mnogo manje.
Mislite li da smo i danas sposobni za istu vrstu empatije koju su ljudi pokazivali u tako dramatičnim okolnostima? Živimo u svijetu punom ratova, očaja i neizvjesnosti, pa se pitam jesmo li danas više okrenuti sebi ili je ta sposobnost suosjećanja i dalje prisutna?
Da, svakako. Srećom, vjerujem da će empatija uvijek biti dio ljudske prirode. Moramo vjerovati da u ljudima još uvijek postoji dobrota. Uvijek će biti ratova, a nakon njih ponovno će dolaziti mir. I uvijek će biti ljudi koji će pružati otpor. Ono što me ponekad plaši jest nedostatak mašte, odnosno naša nesposobnost da zamislimo kamo nas povijest može odvesti.
U filmu punom dirljivih scena, posebno ona u kojoj roditelji traže svećenika da se pomoli. Što vam znači ta molitva?
Ne znam zašto, ali ta mi je scena vrlo snažna. Nije preostalo ništa drugo osim molitve. To je bilo nužno. On je ondje. A on, kao Židov koji je prešao na kršćanstvo, ponovno pronalazi svoju staru molitvu, onu uz koju je odrastao. I to se zapravo nadovezuje na vaše ranije pitanje. Nije riječ samo o tome da je tu Bog i to je to. On živi u toj ambivalentnosti. To je njegov narod. Upravo zato na početku filma ne žele da sudjeluje u komisiji, jer svi sve znaju jedni o drugima. To je također ono što sam želio pokazati, bilo je to vrijeme u kojem ljudi nisu vjerovali nikome i u kojem se svatko prema svakome odnosio s nepovjerenjem. Znaju da je on Židov koji je prešao na kršćanstvo. I upravo zato postoji određeno nepovjerenje prema njemu i ne žele ga uključiti u komisiju.
U komisiji su predstavnici različitih kršćanskih denominacija koji, unatoč razlikama, pokušavaju zajedno djelovati protiv zla. Je li vam to bio i način da progovorite o podjelama među religijama i pokažete da moramo surađivati kako bismo doista služili Bogu?
Da, mislim da je važno graditi mostove, a ne sukobljavati se i dijeliti. Treba surađivati s drugima. Možda „surađivati” nije prava riječ za ono što se događalo 1942., ali treba graditi mostove. Nedavno sam bio na sprovodu jednog židovskog prijatelja, a ondje je bio i imam iz Pariza. To je lijep primjer da ljudi različitih vjera mogu biti zajedno. Ne možemo ubijati ljude u Božje ime, iako se to, nažalost, toliko često događa. Živimo u toliko kompliciranom vremenu da se i iz potpuno besmislenih stvari mogu razviti sukobi. Zato moramo graditi mostove. Ne znam kako, ali moramo ih graditi.
Jedna od zanimljivih dilema ovakvih filmova pitanje izbora s kojim se ljudi suočavaju kada naredbe dolaze odozgo, kada moraju birati između vlastitog života i života nekog drugog. Ako odaberete spasiti sebe, jeste li zbog toga krivi? Možemo li vas zbog toga osuđivati? Što vi mislite o tome?
To je nešto instinktivno. Ne zastaneš i ne razmišljaš o tome što bi se moglo dogoditi, nego jednostavno napraviš ono što osjećaš da moraš. Mislim da, kada bi od nas tražili da prvo dobro razmislimo, možda to više ne bi napravili. Imam dojam da čak i ja, kao i svatko drugi, u nekom trenutku jednostavno reagiram bez razmišljanja. Jer duboko u sebi već znamo što ćemo izabrati. U takvoj situaciji možda je lakše riskirati vlastiti život nego poslije živjeti sa spoznajom da si mogao pomoći, a nisi.
Znate li je li netko od te djece još uvijek živo?
Ne znam točno. Jučer je, primjerice, nakon projekcije jedna gospođa došla do mene i zaplakala mi u naručju. Mislim da je možda bila jedna od te djece.
Nismo još razgovarali o tome da je ovaj film zapravo i triler. U njemu ima jako puno napetosti. Kako ste uspjeli spojiti sve ove važne teme o kojima smo razgovarali s takvom napetošću i dinamikom?
Upravo tako. Više od povijesnog filma želio sam napraviti nešto što će biti vrlo senzorno. Želio sam da gledatelji nešto osjete. Dok sam pisao scenarij, shvatio sam da, što manje objašnjavam, to više mogu prepustiti gledateljima da sami osjete i otkriju što se događa. Kako, primjerice, pokazati da svi špijuniraju jedni druge? Tu sam razmišljao o Hitchcocku, recimo, netko se penje stubama, odjednom se začuje neki zvuk i odmah osjetimo što se događa oko njega. Pokušao sam takve stvari napraviti suptilno. Pokušavao sam ubacivati male priče unutar glavne priče kako bih održao napetost, jer se zapravo često ništa ne događa. Ali u pravu ste, moj prvi žanrovski pristup ovoj priči bio je upravo triler.
Ove godine na Cannesu ima neuobičajeno mnogo filmova o Prvom i Drugom svjetskom ratu. Samo u službenom programu nekoliko ih se bavi tim razdobljem. Nema neke velike obljetnice koja bi to objasnila, pa me zanima mislite li da iza tog interesa postoji nešto što se posljednjih godina događa u francuskom društvu? Ili je riječ jednostavno o slučajnosti?
To je splet okolnosti i ono što trenutno osjećamo. Kad sam bio mlad, puno se govorilo o razoružanju, a danas se ponovno govori o naoružavanju. Osjeća se neka prilično uznemirujuća atmosfera, a događaju se stvari koje nas na neki način vraćaju u tridesete. Tu su i određeni oblici antisemitizma i drugi elementi zbog kojih imam osjećaj da se vraćamo u neko drugo vrijeme. Pitali ste me maloprije je li Francuska i dalje zemlja prosvjetiteljstva. Ne. Čini mi se da je Francuska ljuta sama na sebe. Zato možda i nije baš najbolje vrijeme za snimanje glazbene komedije. Kad sam počeo raditi na ovoj priči, mislio sam da sam jedini koji se toga sjetio. Govorio sam sebi: „Koga će zanimati da cijelo vrijeme snimamo filmove o tom razdoblju?” Ali onda sam pomislio da je dobra ideja ispričati je iz drukčije perspektive. Nisam znao da je još toliko ljudi došlo na sličnu ideju. Isto mi se dogodilo kad sam odlučio snimiti “Le Fil”. Mislio sam da sam jedini, a onda se ispostavilo da ih ima cijeli niz. Jednostavno, čini se da se takve stvari događaju u određenim razdobljima. Valjda je to duh vremena.
Iza sebe imate veliku karijeru, i kao glumac i kao redatelj. Što vas danas najviše pokreće i inspirira? Je li to još uvijek isti osjećaj koji ste imali na početku karijere ili se s vremenom nešto promijenilo?
Ono što se promijenilo jesu razlozi zbog kojih se danas bavim ovim poslom. Danas više osjećam potrebu uzvratiti za sve što mi je ovaj posao dao. Što se tiče odnosa između glume i režije, još nisam režirao film u kojem nisam i glumio. Mogu se našaliti pa reći da nikako ne uspijevam razdvojiti te dvije uloge. Čini mi se da bih iznevjerio samoga sebe kad ne bih glumio u nekom od svojih filmova. Postao sam strpljiviji, ali i dalje se ovom poslu posvećujem s velikim entuzijazmom. Nikada neću napisati memoare jer imam osjećaj da je moj način da izrazim ono što mi je dano upravo kroz filmove koje stvaram. To je moj umjetnički izraz i moj način da sačuvam i prenesem taj dar koji sam dobio.
