Bijeg iz Alcatraza

Razmišljajući malo o tome kako predstaviti ovaj film nekome tko ga još nije pogledao, došao sam do zaključka kako bi mi za to bila dovoljna samo jedna rečenica – u njemu ti glumi Clint Eastwood. Točka. I stvarno, bolja pozivnica za bilo koji film u kojem glumi ova živuća legenda filmske umjetnosti zaista nije potrebna. Kada ugledate na onoj uvodnoj špici njegovo ime, sigurni ste da ćete u onome što slijedi uživati i da nećete ostati razočarani.

Karijeru Clinta Eastwooda u velikoj je mjeri obilježio Sergio Leone, naravno, sa svojim spaghetti westernima u kojima je i stvorio imidž obožavanog ‘anti heroja’ sa šeširom. Međutim, sa druge strane, pomalo nepravedno, malo se spominje i njegov drugi filmofilski otac, a koji je također u velikoj mjeri, ako ne i više od Leonea, zaslužan za ogromno poštovanje koje filmofili imaju prema Eastwoodu. Radi se o redatelju Donu Siegelu, a sa kojim je Clint surađivao na čak pet filmova. To su bili redom – Šerif u New Yorku, Dvije mazge za sestru Saru, Prljavi Harry, Opčinjen, dok je zadnji projekt na kojem je ovaj legendarni dvojac surađivao bio upravo Bijeg iz Alcatraza.

Ovaj film sam uvijek smatrao nepravedno podcijenjenim, možda bas zato što se još nepravednije nalazi u vječnoj sceni jednog drugog filma, često nazivanog ‘najboljeg u povijesti’ – Iskupljenje u Shawshanku. Daleko od toga da bi ga ja tako nazvao, iako nema nikakve dvojbe kako se zaista radi o odličnom filmu. Također treba reći kako taj film u velikoj mjeri svoj uspjeh može neposredno zahvaliti upravo ‘Bijegu iz Alcatraza’. Siegelov film nije savršen, velikoj većini filmofila po kvaliteti gotovo pa neusporediv sa Shawshankom, i to je možda činjenica koju teško netko može osporiti. Međutim, ja to gledam ovako. Zamislite da radite neko novo jelo po nikad prije viđenom receptu. Nikad vam iz prve neće ispasti savršeno i onako kako ste vi zamislili, zar ne? Potrebno je neko određeno vrijeme da bi se poklopili svi okusi, tako da u njemu možete uživati na najbolji mogući način. Kroz taj proces ćete učiti na greškama i zapravo će vas upravo te greške dovesti do savršenstva. Upravo je to napravio Shawshank, i to zahvaljujući baš Bijegu iz Alcatraza.  Međutim, ako mene pitate, bez obzira na objektivne mane koje Siegelov film neosporno ima, to ga u mojim očima ne čini ništa manje vrijednim od općeprihvaćenog Iskupljenja u Shawhanku.

‘Ako kršiš društvena pravila, pošalju  te u zatvor. Ako kršiš zatvorska pravila, pošalju te u Alcatraz.’

Citat koji u velikoj mjeri opisuje sve ono što trebate znati o Alcatrazu. Kamera koja je u tom trenutku zumirana na lice upravitelja zatvora, na neki je način kod mene izazvala osjećaj kao da gledam kakav dokumentarac, a ne nekakav igrani film. ‘Bijeg iz Alcatraza’ zapravo je jedno i drugo, odnosno savršen spoj ‘imaginarne dokumentarne drame i zatvorskog trilera’. Ta kombinacija je na neki način savršena varka, posebice kada gledajući neke kadrove osjećate određenu dozu opuštenosti. Taj relaksirani, odnosno opušteni stil režije na neki način budi određenu frustraciju kod gledatelja, upravo zato jer ne očekuješ tako nešto od zatvorskog filma. Kako film odmiče, tako se prividno opuštena rutina pretvara u napeto i uzbudljivo klaustrofobično putovanje.

Glavni suputnik te zatvorske avanture zove se Frank Morris, stvarni životni lik kojeg je savršeno odglumio legendarni Clint Eastwood. Cool, briljantan, inteligentan, odvažan – sve to i puno više nalazi se u liku i (ne)djelu ovog zatvorenika. Gledajući stvarne slike Franka Morrisa, gotovo pa je nemoguće ne primijetit sličnost sa onim filmskim. Dubok u mislima, identičnog pogleda kao životni Frank, legendarni Eastwood učinio je ovu životnu priču još životnijom. Glumeći opasnog tipa bez puno riječi, gotovo pa da diše onog Leonovog anti junaka, ali u zatvorskoj verziji. Ta poveznica mi je možda i najveći razlog zašto toliko volim ovaj film. Možda u općem dojmu nije dobro da je glumac veći od samog filma, ali, kvragu, radi se o Clintu Eastwoodu.

Analizirajući malo njegov lik, došao sam do zaključka kako mi o njegovoj prošlosti ne znamo baš ništa. On nas čak u nijednom trenutku niti ne pokušava uvjeriti u neku svoju možebitnu nevinost. Mi čak ni ne znamo zašto je u zatvoru, pa na taj način niti možemo preispitivati njegovu krivnju. On je jednostavno zatvorenik sa zatvorskom prošlošću. Spomenuo sam prethodno onu opuštenost u gledanju filma. Za nju je u velikoj mjeri zaslužan upravo lik Franka Morrisa. On je toliko upoznat sa svim tim zatvorskim pravilima, da u njima pliva kao riba u moru. Samo što on nije riba iz akvarija, već ona koja se ne boji otići u najveće moguće dubine. Frank je cool tip koji zna kako napraviti (ne)prijatelje, te koji pogledom govori dovoljno moćno i upečatljivo, više nego većina kroz same riječi. To se najbolje vidjelo kroz njegov odnos sa upraviteljem zatvora, posebice u jednom kadru gdje se na njegovom licu doslovno može pročitati – ovom izazovu neće moći odoljeti.

Film je u velikoj mjeri dosta realističan, posebice kroz prikaz samih zatvorenika. Njihov međusobni odnos ne temelji se na nekom emocionalnom zbližavanju, već se to više očituje kroz neko poštovanje. To je jasno vidljivo kroz razgovore izmedu Morrisa i Englisha ( Paul Benjamin). Zanimljivo, na taj netipican nacin prikaza likova, meni su postajali vise bliski, nego sto bi to bio slucaj da se islo na neku negledljivu i umjetnu patetiku. Isto tako moram reci kako mi je sa psiholoske strane bilo dosta zanimljivo kako na ljude koji su kriminalci gledam tako blagonaklono, cak stovise navijam za njih, dok na upravitelja koji bi mi trebao biti po svemu bliži gledam sa gađenjem i prijezirom. Odgovor na to pitanje nemam, mozda to jednostavno treba gledati kao drugi svijet u kojem oni dobri u nasim ocima postaju zli, i obrnuto. Mozda, ne znam. Bas zato nam i jesu toliko privlacni filmovi sa zatvorskom tematikom.

Do the time.

Mislim kako nema gore stvari za covjeka nego kada ne živi, nego preživljava život. Nazalost, dosta ljudi imaju svoje unutarnje Alcatraze, ciji interijer nije nista mucniji i gori od onog stvarnog zatvorskog. Pa cak i u tim negativnim ‘zivotnim Alcatrazima’, pojedinci ipak pronadu snagu i volju za zivotom, odnosno nesto sto ce ih ciniti sretnim te ih gurati naprijed. Nekome je to pisanje, nekome su filmovi, nekome citanje knjiga, nekome glazba, a nekome, poput Doca u filmu, crtanje. Lik Doca za mene ocrtava toplinu u hladnim vremenima. Njegova žuta krizantema predstavlja simbol srece, onoga sto te ispunjava kad se cinis ljudski i zivotno najpraznijim. Tim vise je horor veci kada ti se, pored svega loseg, cak i to oduzme.

Sporedni likovi u filmu, ma koliko god se cinili dalekim, upravo kroz takve sitnice u nama izazivaju suosjecanje i empatiju. Mi o njima takoder ne znamo nista, ali to nam cak nije ni potrebno. Dapace, dovoljno je i ono malo sto vidimo, poput obicnog razgovora pojedinih zatvorenika sa clanovima obitelji, a kroz koje na neki nacin vidimo ne samo sto oni propustaju, nego i svi drugi likovi koje pratimo, posebice onaj glavni – Frank Morris. Zanimljiv je opcenito taj kontrast izmedu Morrisa koji je korak ispred svih, koji ce se boriti sa svakim, koji ce biti jak i sa samim sobom, i koji ce se znati adaptirati situaciji sa jedne strane, dok cemo sa druge strane imati likove u kojima ce se osjetit taj strah, odnosno sve ono sto se propusta u vanjskom svijetu. Nekako mi se to cini kao njihova savrsena nadopuna, posebice kad gledamo lik zatvorenika Butsa (Larry Hankin), a koji je na neki nacin fizicko ogledalo unutarnjeg stanja onih prividno jacih i snaznijih zatvorenika.

Kada je u pitanju soundtrack, onda treba reci kako on gotovo pa da ne postoji. U tom smislu mozemo reci kako se cak i glazba ima strah svratiti u Alcatraz. Ali to nikako ne znaci da smo mi zakinuti za atmosfericnu notu filma. Ona se ovdje ne oslikava kroz klasicnu filmsku glazbu, vec kroz prirodne zvukove samog zatvora. U interijeru tako imamo hodanje cuvara i zatvorenika kao svakodnevni ritam sa kojim se budimo i spavamo. Bas kao i oni. U eksterijeru je to zvuk zaljeva koji kao da diše svu sirovost zatvorske stijene, prigodnog naziva The Rock. Cak je i dobrodoslica novim zatvorenicima prikazana upravo kroz munje, gromove i kisu, sasvim prigodno, rekao bih, obzirom na sve ono sto ih ceka. Paradoksa radi, glavni lik sa svojom fasadom tihog i hladnog tipa koji ne trpi nicija sranja, zapravo (ne)namjerno najbolje i oslikava sam zatvor.

Iako se po zanru nikako ne moze svrstat u horor filmove, moram reci kako sam se upravo radi tog zatvora koji diše osjecao kao da gledam najgori moguci ljudski horor. To se ocituje tim vise sto u samom filmu nema nekih mucnih scena. One nisu vidljive prostim okom, nego su sakrivene kroz obicne male stvari, odnosno svakodnevne rituale koje obavljaju zatvorenici. Cijeli taj nacin na koji je sniman film, ucinio je od mene da zaista povjerujem kako je Alcatraz ono sto on zapravo i jeste – stvarno mjesto. Radnja je spora, ali ne u smislu da je dosadno sporna, vec je napetost stalna, bez velikih (preniskih ili previsokih) odstupanja, tako da imate osjecaj kao da se dogada u realnom vremenu. Napetost u kombinaciji sa strahom najbolje se ocitava kroz sam plan bijega u kojem smo mi od samog pocetka, zajedno sa ‘arhitektima’.

Kao glavnu manu filma izdvojio bi upravo njegov kraj. Mislim kako sam bijeg nije ni izbliza bio toliko napet kao sam njegov plan. Mozda je to onaj osjecaj kada je predigra uzbudljivija i privlacnija nego ono sto slijedi nakon. Moguce je i to.

U svakom slucaju, Bijeg iz Alcatraza je film koji bi svatko trebao pogledat, bas kao i procitat istoimenu knjigu J. Campbella. Ova misteriozno istinita prica i danas izaziva mnoge teorije, sto je cini jos privlacnijom za citanje i gledanje. Na taj nacin mi smo reziseri potencijalnog zivotnog nastavka, upravo zato jer je sudbina troje ljudi ostavljena nama na maštu. Iskreno, uvijek sam se pitao da li je slavni trojac ikada pogledao ovaj film, i ako jesu sto misle o njemu. Siguran sam da je Frank Morris bio najponosniji, ipak je njega na filmu glumio velik, veci, najveci – Clint Eastwood. Nije lose za jednog zatvorenika. Nije lose uopce.