„You can tell a lot about a person by what’s on their playlist.“ Ovaj citati iz filma Begin Again spada u moje najdraže, baš zato što je toliko istinit. Isto, dakako, vrijedi i za filmove, odnosno filmski ukus. U tom pogledu sam uvijek birao društvo koje je imalo tu umjetničku crtu i ponajviše mogućnost rasprave o društveno važnim pitanjima koje nam umjetnici prenose kroz svoj rad. Bitno mi da me moje okruženje čini bogatijim, da učim od drugih, te da napredujem svakog dana kao osoba. Uvijek sam smatrao kako društvo koje biramo, bilo da je riječ o prijateljima ili partnerima, jako puno govori o nama. Pisanje o filmovima na ovom portalu omogućilo mi je da upoznam ljude koji su mi u velikoj mjeri proširili vidike, otkrivali svjetove u koje sam se zaljubljivao na prvi pogled. Tom svijetu pripadam i to gledam kao privilegiju, ali i sreću jer me taj i takav svijet prihvatio. To sam najviše osjetio za vrijeme boravka na Filmskom festivalu u Cannesu gdje sam imao privilegiju razgovarati s umjetnicima u punom smislu te riječi. Jedan od onih razgovora koji će mi zauvijek ostati u sjećanju upravo čete pročitati u nastavku. Riječ je o intervjuu koji sam radio s Viestursom Kairissom, ravnateljem najvećeg baltičkog kazališta u Rigi, te redateljem filma Ulya koji je premijeru imao u Cannesu, a koji se bavi pričom o Uljani Semjonovoj, jednoj od najvećih sportskih ikona u povijesti.
Ono što me posebno impresioniralo kod vašeg filma bio je način na koji ste snimili samu košarkašku utakmicu, a koju sam doživio kao svojevrsnu metaforu. Film je puno više priča o ljudima nego o sportu, ali način na koji ste postavili kameru i režirali samu košarkašku igru djeluje potpuno drugačije od onoga što obično gledamo ne samo na filmu već i na televiziji, čak i tijekom velikih utakmica. Kako ste osmislili taj pristup, posebno u suradnji s direktorom fotografije?
Prije svega, uvijek je poseban izazov i odlučiti kako snimiti sportsku utakmicu. U ovom slučaju bilo je još zahtjevnije jer je film vrlo subjektivan i pomalo vizionarski, pa nismo mogli jednostavno objektivno snimiti samu utakmicu. Nisam veliki ljubitelj komercijalnog pristupa i klišeja koji se često pojavljuju u sportskim filmovima, gdje imamo junaka koji pobjeđuje, bori se i prolazi kroz sve moguće prepreke. Osim toga, za takav pristup potreban je i velik budžet. A kad nemate puno novca, to vas zapravo tjera da budete kreativniji. Istraživali smo kako se košarka igrala u to vrijeme jer se i sama igra promijenila. U sportskoj dvorani radili smo na određenim kombinacijama. Treneri i igrači uvježbavali su ih poput svojevrsne koreografije, a svaki je tim imao svoje kombinacije. Pomagao nam je i jedan čovjek koji je dobro poznavao takav način igre, a bio je to i trener koji je mene trenirao. Godinu dana sam trenirao kod njega. On je legendaran trener među mladim igračima i dobro je poznavao te kombinacije. Zajedno smo ih osmislili i uvježbali s ekipama prije snimanja, tako da smo već imali određenu strukturu utakmice. Ali naš je glavni cilj cijelo vrijeme bio pokušati ući u glavu Uljane Semjonove, u njezin način razmišljanja i doživljavanja igre. Htjeli smo vidjeti utakmicu iz njezine perspektive, a ne je jednostavno prikazati izvana. To nam je bilo posebno važno jer film počinje u jednom latvijskom selu i od samog početka ima snažan politički kontekst. Htio sam taj pristup zadržati i u košarci, odnosno ne prijeći odjednom na objektivno snimanje sporta. Zato smo se više usredotočili na to kako se ona osjeća na terenu, kako se bori, kako igra i kako doživljava samu utakmicu. I iskreno, toga sam se jako bojao. Mislio sam da bi košarkaška utakmica mogla uništiti naš pomalo jedinstveni jezik filma. No već tijekom snimanja postao sam uvjeren da možemo zadržati tu unutarnju, vizionarsku perspektivu. Utakmicu smo snimali na samom kraju produkcije, pa mi je bilo jako važno da i dalje pokušavamo sve gledati iz njezine perspektive i pokazati kako ona doživljava ono što se događa. A onda se dogode i neke stvari koje ne možete planirati, primjerice kiša. To je nešto što se jednostavno pojavi. Uvijek morate biti spremni na takve trenutke, ali ih ne možete u potpunosti kontrolirati.
Na početku filma, u prvim scenama, a kasnije i u nekim drugim dijelovima, primijetio sam prizore koji su me jako podsjetili na baltičku poetiku dokumentarnog filma. Pa me zanima je li vam to bila svojevrsna inspiracija ili referenca ili ste jednostavno željeli spojiti dokumentaristički pristup s vrlo subjektivnim i vizualno izraženim stilom?
Baltičku dokumentarističku školu jako volim, no ovdje me još više zanimalo kako pronaći vlastiti filmski izraz i poetiku, jer s tim pristupom na neki način postajemo srodne duše. Jako sam zadovoljan i suradnjom sa svojom filmskom ekipom. Ovo nam je već drugi dugometražni igrani film, a napravili smo i jedan kratki dokumentarni film, Eluteelises. Film govori o jednom otoku u južnoj Estoniji. Meni je jako važno da film u sebi sadrži sve elemente. Mora imati priču, dobre glumce i dobre izvedbe, ali mora imati i pravi kinematografski pristup. Morate se boriti za filmski jezik i vratiti se onome što je nekada bilo važno za film. Gledali smo, primjerice, Personu Ingmara Bergmana i razmišljali o tome kako biti izrazito subjektivan. A moj je glavni zadatak uvijek pronaći način kako filmskim jezikom prikazati nevidljivi svijet čovjeka. Kako ga pokazati, a ne pretočiti u riječi. To me jako zanima i to je na mene snažno utjecalo. Svaki put na neki način pokušavamo iznijeti na površinu to skriveno značenje. I uvijek se pitam kako izraziti ono što osjećate To je nešto što nije lako objasniti, ali opet to nekako razumijete. I naravno, tu je i odluka da film bude crno bijeli. To je povezano i s mojim roditeljima. Moji roditelji upoznali su se 1964. godine i tada su se zaljubili jedno u drugo. Moj otac bio je amaterski fotograf, a moja majka je iz Latvije, iz Rige, i imam tisuće njegovih crnobijelih fotografija iz tog vremena. Puno sam radio s njima i mnoge su ideje u filmu temeljene na njegovim fotografijama. I naši likovi također. Tražio sam da pronađemo neka zanimljiva lica. Uglavnom, riječ je o mojoj stalnoj borbi. Film mora biti estetski, na neki način vizionarski, mora imati snažan vizualni pristup koji je vrlo povezan s pričom. To mi je jako važno.
Jako mi se sviđa način na koji se tijela kreću u filmu, gotovo kao da je riječ o koreografiji. Budući da imate iskustvo u kazalištu, posebno u operi, pretpostavljam da vam je upravo to iskustvo pomoglo u ovakvom načinu režiranja?
Ne bježim od toga i ne pokušavam razdvojiti te dvije stvari. Uvijek ih koristim zajedno. Prije sam razmišljao da bih se možda trebao opredijeliti za jedno, jer je riječ o vrlo različitim žanrovima i gotovo da nema ljudi koji rade i jedno i drugo. Ali ja to uvijek koristim. Kad radim operu, ponekad razmišljam da bih joj trebao pristupiti kao dokumentarnom filmu. Werner Herzog je rekao da kada radiš igrani film trebaš razmišljati poput dokumentarista, a kada radiš dokumentarni film trebaš razmišljati poput autora igranog filma. Kod mene je to nekako stalno prisutno,svoje filmove uvijek radim kao opere. Radio sam i vrlo velike operne projekte. Postavio sam cijeli Prsten Nibelunga u Berlinu i Kölnu. Bilo je to razdoblje kada sam bio operni redatelj. To je donekle i zaustavilo moju filmsku karijeru. Ali upravo sam kroz operu shvatio koliki može biti raspon mog razmišljanja, jer sam se osjećao vrlo ugodno u tako velikim projektima. Zato sam počeo raditi dokumentarne filmove kao opere, a sva četiri moja dugometražna igrana filma također sam radio tako. To mi je pomoglo da shvatim tu širinu i zato sam počeo drugačije pristupati i pričama. Zbog toga mi je jako teško raditi priče koje se događaju danas. Ne osjećam tu istu širinu. Naravno, danas imamo rat, ali sve je to nekako preblizu. Nije lako napraviti takav film. Zato se morate malo odmaknuti u vremenu kako biste mogli progovoriti o nečemu što se događa danas. Jer mi danas još uvijek živimo unutar svega toga i ne možemo to sagledati iz te udaljenosti. Upravo mi je zato iskustvo rada u operi toliko pomoglo. U posljednje vrijeme gotovo sam prestao raditi operu jer sam prešao u jedno novo područje. Sada sam umjetnički direktor te kuće, koja je, rekao bih, najveća na Baltiku, pa se bavim i kazalištem, upravljanjem i svime što uz to ide. Više sam usredotočen na kazalište i filmove jer želim biti kreativniji i imati više slobode, posebno u pričama. U operi ipak morate raditi samo ono što vam je zadano. Ipak, u listopadu ću raditi Kavalira s ružom. Uvijek radim te komplicirane, velike i kompleksne stvari. Tu je i mnogo litavskih dirigenata, poput Modestasa Pitrėnasa, koji mi je jako dobar prijatelj. S njim sam već puno puta surađivao.
Govorili ste o subjektivnosti, a ono što mi je od početka do kraja bilo impresivno jest to što vrlo često koristite zamućene, gotovo apstraktne kadrove. Možete li nam reći nešto više o tom vizualnom postupku, koji mi je bio posebno dojmljiv?
I ja sam veliki ljubitelj toga. Zapravo, o tome smo puno razgovarali jer smo nešto slično koristili i u našem prethodnom filmu Siječanj. Tamo smo se povremeno služili kamerom Super 8, a i ovaj put nam je bilo jako važno pronaći način da uđemo u doživljaj svijeta Uļjane Semjonove, da kamera na neki način postane njezina slobodna, subjektivna perspektiva. Htjeli smo pokazati kako ona vidi i osjeća svijet oko sebe, ali i kako doživljava samu sebe, kao nekoga tko je puno veći od onoga što fizički jest, kao što se, vjerojatno, svaka osoba ponekad osjeća u vlastitim mislima. Ta je ideja nastala na Filmskoj školi u Lodzu. Riječ je o vrlo jednostavnom postupku, ispred kamere se nalazi crni papir s rupom, bez objektiva. Mi smo je nazvali „luda kamera“. Tijekom cijelog filma često smo koristili taj postupak. Kada njime snimamo, zapravo nemamo nikakvu kontrolu. Sve može izgledati drugačije, sve se može dogoditi. Zato smo jako puno radili na tome da taj način snimanja postane dio filmskog jezika. Svi smo se jako vezali uz njega jer nam daje upravo ono što tražim, način da nevidljivi svijet učinimo vidljivim. U tome ima i nešto vrlo metaforično. To je istodobno i pitanje filmskog jezika, ali na neki način povezuje film s našim dubljim, nesvjesnim slojevima. Ne možete jasno prepoznati krajolik, ne možete ga potpuno kontrolirati ni objasniti.
Vezano uz tu snažnu senzornu strukturu koju ste nam kroz film prenijeli, mislim da, kada govorimo o sportu, govorimo o kolektivitetu, o grupi. Ali ja sam cijelo vrijeme imao osjećaj da je ovo film o samoći, o tome koliko je Uljana zapravo sama i koliko je, unatoč tome što je okružena ljudima, na neki način uvijek izdvojena od drugih. Što za vas ta samoća znači i što ste kroz njezinu priču naučili o njoj?
To je veliki paradoks koji sam osjetio i jučer na premijeri. Ponekad pokušavamo biti potpuno subjektivni, ući u jednu osobu i zaista duboko prodrijeti u njezin unutarnji svijet. Ali što dublje ulazimo u tu jednu osobu, film nekako postaje sve univerzalniji. Počeo sam shvaćati da zapravo nitko nije potpuno drugačiji od drugih. Svatko u sebi ima taj neki neobični, nekontrolirani dio, nešto zbog čega se ponekad osjeća kao da negdje ne pripada. I onda se zapravo postavlja pitanje kako to prihvatiti, prije svega, kako prihvatiti taj dio sebe i što ćemo s njim učiniti. Hoćemo li ga pokušati potisnuti, izbjeći, poništiti. Ili ćemo shvatiti da je upravo to možda najbolji dio nas, ono što nas čini jedinstvenima. Ako stalno pokušavamo potisnuti ili uništiti nešto važno u sebi, nešto što je nekontrolirano i samo naše, onda zapravo gubimo važan dio sebe. I nekako sam na premijeri ponovno osjetio da je upravo to ono najvažnije u priči o Uljani. Film na kraju postaje film o svima koji su u njega uključeni, ali i o svakome tko ga gleda. Nije to film samo o njoj. Na neki način, to je film o tebi, meni, svima. O tome kako doživljavamo sebe i što prepoznajemo u sebi dok gledamo njezinu priču. I to zapravo nije bio neki unaprijed zamišljen, konceptualni cilj. To je nekako proizašlo iz toga što smo se jednostavno pokušavali potpuno usredotočiti na nju. U tom pristupu postoji i određena skromnost, ali i vrlo jasna pravila. Što se više usredotočuješ na jednu osobu, to više prostora ostavljaš gledatelju da u toj priči prepozna nešto svoje. To mi je jako važno.
U filmu je jako važan i politički kontekst, ono što se događa u pozadini i ta manipulacija koja ide čak i dalje od pretvaranja da si zaljubljen u nekoga, što je u filmu prikazano posebno bolno. Zato me zanima, zašto vam je važno vraćati se pričama iz vremena okupacije i govoriti o političkoj neslobodi koja je tada postojala?
Prije svega, želio sam prikazati sovjetski režim, odnosno okupacijski sustav Sovjetskog Saveza. Zanimljivo mi je kako takav sustav funkcionira, čak i kada film nije izravno priča o disidentima ili političkom otporu. Kako djeluje protiv pojedinca, kako od njega pokušava izvući određeni rezultat, a pritom ga uopće nije briga za njega kao osobu. U Sovjetskom Savezu, kao i u drugim totalitarnim sustavima, sport je bio politički alat. A to vidimo i danas u Putinovoj Rusiji, sport se koristi kao političko oružje. U slučaju Uļjane Semjonove to je bilo posebno izraženo. Ona je za njih bila poput atomske bombe. Trebala im je kako bi pobjeđivala, jer su tih godina odlučili uvesti žensku košarku na Olimpijske igre, a cilj je bio pronaći najvišu igračicu koja bi mogla pobijediti Amerikanke. I to je zapravo srž svega, nije bilo važno što se događa tim ljudima, kako se osjećaju ni što žele. Važan je bio samo rezultat koji su od njih tražili. Naravno, mi smo svjesni da se i danas nalazimo u svijetu u kojem postoje slični mehanizmi. Nismo pokušavali prikazati neku ljudsku stranu tog sustava niti ga uljepšavati. Htjeli smo jednostavno pokazati kako funkcionira i koliko malo prostora ostavlja pojedincu. A Uļjana Semjonova je legendarna i u Latviji, između ostalog i zato što je Ruskinja. Prije toga gotovo da nikada nije govorila latvijski. Ali tijekom sovjetskog razdoblja javno je uvijek govorila latvijski, što je među Rusima u Latviji tada bilo vrlo rijetko. Mnogi Rusi nisu govorili latvijski niti su učili jezik. Zbog toga je postala svojevrsna nacionalna junakinja. Iako je bila Ruskinja, javno je uvijek govorila latvijski i upravo zato je ljudi u Latviji toliko vole. Na neki način postala je nacionalni simbol. Čak i njezina fizička veličina nosi svoje značenje. U toj priči ima toliko slojeva koje čak nismo ni pokušali sve obuhvatiti. Ali bilo nam je važno dotaknuti se i današnjeg trenutka, kada ljudi u mnogim zemljama još uvijek na neki način koketiraju s Putinom i njegovim režimom. Za nas je to potpuno neprihvatljivo.
Vrlo je hrabro što ste se odlučili na takav pristup jer su mnogi biografski filmovi danas vrlo sigurni. Imam osjećaj da često na neki način štite svojeg protagonista i ne pokazuju njegove slabosti, proturječja ili neugodne strane. Je li vam to bilo na umu dok ste radili ovaj film, da morate biti dovoljno hrabri i prikazati i takve stvari?
Naravno. Ona ima i svoju knjigu, ali to je vrlo pozitivna priča. A za film ipak morate imati određeni konflikt, nešto što stvara napetost i otvara prostor za dramu. Zato smo cijelo vrijeme tražili takve situacije. Primjerice, tu je scena provjere spola u Kalinjingradu. Ne znamo je li se to zaista dogodilo na način na koji je prikazano, možda se nije dogodilo uopće, ali bilo nam je važno jer odgovara duhu tog vremena. Možete zamisliti da je u to vrijeme nešto takvo moglo izgledati upravo tako. I takvih je stvari u filmu još mnogo. Tu je i činjenica da su najbolje latvijske košarkašice često odlazile u Moskvu ili Lenjingrad, u tamošnje klubove, dok Uljana nikada nije otišla. I to nam je također bilo jako važno, pogotovo zato što je i sama bila Ruskinja. A sport je tada bio i neka vrsta skrivenog jezika slobode. Kada bi naše ekipe stalno pobjeđivale sve ostale u Sovjetskom Savezu, svi smo znali da iza toga postoji nešto više. Izvana je to bio samo sport, ali za narode koji su živjeli unutar Sovjetskog Saveza to je uvijek imalo i dublje značenje.
Mislim da se vaš film na neki način dotiče i pitanja roda. Sama odluka da muškarac glumi ženski lik, odnosno Uljanu, otvara još jedan sloj i tjera nas da o filmu razmišljamo iz druge perspektive. Možete li nam nešto reći o toj odluci?
Nešto me u toj ideji jednostavno privuklo. Osjetio sam da u tome postoji film. Teško mi je to objasniti, možda je riječ o intuiciji, instinktu ili jednostavno nekom unutarnjem osjećaju. Tijekom razvoja filma, kada smo pokušavali uvjeriti producente i koproducente da ga financiraju, često su mi govorili: „Možemo to napraviti, ali možda bismo trebali uzeti…” i predlagali drugačija rješenja. Ali tada bih im rekao da u tom slučaju ja ne bih režirao film. To me uopće nije zanimalo. Jer tada bi to za mene bio jednostavno previše jednostavan film. Ne mogu ni sam potpuno objasniti što je točno taj koncept, ali upravo je to nešto što me privuklo ovom filmu. Ne znam kamo će me to odvesti, ne znam kako ćemo to riješiti ni na koji ćemo se način s time nositi, ali moraš imati tu neku unutarnju iskru, taj osjećaj koji ti govori zašto upravo to želiš napraviti. Ako radiš, primjerice, klasičan coming of age film, takav film može napraviti bilo tko. Mene to ne zanima. Mora postojati nešto više, nešto što me osobno pokreće.
Film od početka do kraja djeluje kao vrlo kompleksan projekt. Koja je bila najveća teškoća s kojom ste se morali suočiti? Je li to bilo financiranje ili nešto sasvim drugo?
Financiranje je potrajalo jer smo imali problema s pronalaskom koproducenata. Financiranje iz Latvije uspjeli smo dobiti vrlo brzo, ali u početku su nas neki koproducenti, mislim posebno u Estoniji, odbijali jer se stalno postavljalo pitanje: „To je sportski film?” A za mene to nikada nije bio sportski film. Razumijem zašto su ga tako doživljavali, ali za mene to nikada nije bio sportski film. Čim su dobili prve snimke filma, novac je počeo dolaziti. Jednostavno morate nešto pokazati. Ne možete samo govoriti ljudima kakav će film biti. Financiranje je zato bilo teško čak i tijekom samog snimanja. U jednom trenutku trebali smo otkazati posljednja četiri dana snimanja jer više nije bilo novca. Počeli smo sa snimanjem, ali morali smo stati. Tek nakon pola godine uspjeli smo snimiti ta posljednja četiri dana. Ali i to uvijek pokušavam iskoristiti kao prednost. Kada već počnem montirati film, vidim što mi nedostaje i što još trebam snimiti. A onda je ponekad vrlo jednostavno vratiti se i snimiti te male stvari koje još treba prilagoditi ili nadopuniti. Mogao bih reći da je bilo izazovno pronaći pravi ritam filma, ali radio sam sa svojim montažerom s kojim sam surađivao i na nekoliko prethodnih filmova. Dobro se poznajemo i znao sam da ćemo ga pronaći. Zato nisam bio posebno pod stresom. Nije bilo lako pronaći taj pravi ritam, ali na neki način bilo je kao i uvijek. On je također vrlo kreativan, zna kako radim, a i sam je redatelj.
Je li prošlogodišnji uspjeh filma Flow pomogao vidljivosti latvijske kinematografije i otvorio neka vrata i vašem filmu?
Lako moguće. Imao sam zanimljiv razgovor s Thierryjem Frémauxom, direktorom festivala. Moram biti iskren, odlučili smo ga ne prijaviti na Berlinale i time smo zapravo puno riskirali, bez ikakvog jamstva da ćemo završiti ovdje. Ali osjećao sam da to moramo napraviti. Čak sam na kraju razmišljao na idući način. Meni se ovaj film sviđa. Ako ne uspijemo, nema veze. Nećemo ga slati dalje, možda nećemo napraviti ni premijeru u Tallinnu, nego ćemo jednostavno napraviti nacionalnu premijeru. Jer mislim da je film dovoljno dobar sam po sebi. Ali naravno, time smo puno riskirali. Thierryju Frémauxuposlali smo film jako rano. To je bilo važno jer Cannesu svake godine stigne ogroman broj filmova i, kada jednom krenu pristizati tisuće prijava, vrlo je teško svakome posvetiti jednaku pažnju. Budući da je naš film stigao dovoljno rano, Thierry ga je pogledao prije tog velikog vala filmova. A onda, kako mi je rekao, kada je počeo gledati sve te filmove, naš mu se film nekako stalno vraćao u sjećanje. Među svim tim filmovima koje je gledao, ovaj je ostao negdje u njemu. Film se jednostavno izdvajao od svega ostalog.
Da, film se zaista izdvaja od svega što sam dosad vidio na festivalu. Kad je u pitanju baltička kinematografija koliko vam je važno ispričati priče koje povezuju te zemlje, odnosno napraviti osobni pečat po kojem ćete biti prepoznatljiv? Imate li u planu uskoro neki novi film?
Jedan od projekata na kojima sada radim je The Reconstruction, prema istoimenom romanu estonskog pisca Reina Rauda. To će zapravo biti prva koprodukcija između sve tri baltičke zemlje. Prije sam više radio na koprodukcijama s Češkom, Poljskom, čak i Finskom, a posljednjih godina sve više surađujem s Estonijom i Litvom. Moj se tim zapravo već proširio po cijeloj regiji. Moji scenaristi su u Estoniji, surađujem s Rūtom Ličaitė, a Aleksejs Kazanavičius bit će u svakom mom filmu. Ne znam ni sam zašto, jednostavno je takav glumac da ga uvijek želim imati ispred kamere. Na neki način sada već mogu birati ljude iz cijele regije. Ono što nemam u Latviji, pronađem negdje drugdje. To mi je zapravo velika prednost ove regionalne suradnje. Pročitao sam The Reconstruction i odmah pomislio: „Ovo želim snimiti.” Onda sam saznao da je roman već bio u pripremi za ekranizaciju kod jednog studija. Pomislio sam: „Dobro, onda ništa od toga.” Ali ja sam uvijek takav. Ako nešto želim napraviti, ne odustanem baš lako. Imam neke ljude u estonskoj filmskoj industriji koji me dobro poznaju pa sam im rekao: „Pročitao sam ovu knjigu i želim je snimiti.” Ni sam nisam znao točno zašto, jednostavno sam osjetio da je to film koji želim napraviti. Oni su mi rekli da pričekam. Nekoliko mladih redatelja već je pokušavalo napraviti taj film, neki su već bili odbijeni i cijeli je projekt zapao u probleme. Rekli su mi: „To nije film za neiskusnog redatelja. Previše je kompleksan.” I stvarno jest. To je vrlo kompleksna priča. Čekao sam dok se taj projekt nije raspao, a onda su znali da sam još uvijek zainteresiran i počeli smo ga razvijati. Glavni lik je otac koji sazna da je teško bolestan i tada odluči istražiti okolnosti smrti svoje kćeri. Ona je pet godina ranije počinila kolektivno samoubojstvo s još nekoliko mladih ljudi u jednoj religijskoj zajednici. Otac zato kreće na put kroz Estoniju, a put ga vodi čak i u Francusku, gdje razgovara s ljudima koji su poznavali njegovu kćer. Pokušava od njihovih sjećanja, priča i vlastitih uspomena složiti cijelu sliku i shvatiti što se zapravo dogodilo. Što više saznaje o njezinu životu i ljudima koji su je poznavali, priča postaje sve složenija. U njoj su važni i religijski motivi, kao i pitanje jedne mlade europske zajednice i njezina identiteta. To je međunarodna priča i većina filma, rekao bih, bit će na engleskom, jer su glavni likovi povezani s različitim zemljama. A drugi film snimat ću u Litvi, u Nidi. To mi je posebno važno jer sam ondje kao dijete prvi put bio u kampu. Proveo sam ondje mjesec dana i jako sam zavolio to mjesto. Ta je priča povezana s pokretnim pijeskom koji počinje gutati jedno selo. Ljudi su posjekli šumu, a onda je zbog vjetra pijesak počeo nezaustavljivo napredovati prema selu. Postoji čak i svojevrsno znanstveno rješenje, trebalo bi napraviti zaštitu koja bi zaustavila pijesak i spasila selo. Ali ljudi ne vjeruju da je to moguće. U selu postoji samo crkva i svećenik koji govori: „Moramo se moliti i Bog će nas spasiti.” Ali naravno, ne mogu ga zaustaviti. Pijesak se i dalje kreće. I upravo tu vidim metaforu naše civilizacije. Imamo problem koji možemo riješiti samo ako zajedno pronađemo rješenje, ali nikako se ne možemo dogovoriti. Dok pokušavaju odlučiti što učiniti, pijesak ih polako počinje gutati. To će biti vrlo metaforičan film.
