Arapin – lice s ožiljkom

Svatko tko barem djelomično prati dokumentarne filmove, itekako je upoznat s radom alžirskog redatelja Maleka Bensmaila. Možemo reći kako je u svojoj državi Bensmail sinonim za izvrsne dokumentarce koji na sirov način prikazuju život ljudi u Alžiru. To je pokazao sa svojim prvim filmom, kratkometražnim dokumentarcem Territoire(s) gdje je spojio prošlost, sadašnjost ali i budućnost nasilja, i to u fizičkom i psihičkom pogledu. Bensamil dokumentira svoju državu uvijek s jakom i moćnom tematikom, i to tako da gledatelji, posebice oni kojih to nasilje žive, pokušaju u svemu tome pronaći novi put za sebe. Bensmail “slika” Alžir ne samo kroz arhive, na staromodan način, već i kao sredstvo stvaranja bolje budućnosti.

Bensmaila su uvijek zanimali anonimni ljudi, svojevrsni antijunaci, kroz koje pokazuje život onakav kakav uistinu jest. Upoznavajući njegov rad vrlo sam brzo shvatio kako on prije svega pokušava razumjeti svoje likove, a to isto traži i od gledatelja, bez obzira kolika naša poveznica bila s njima. Njegovi filmovi su živi, prikazuju pravi život. Život koji se živi, unatoč depresiji i neimaštini. I u velikoj mjeri želi odati priznanje takvim ljudima koji, unatoč svim tim životnim nedaćama, poput primjerice u filmu La Chine est encore loin, i dalje nastavljaju raditi svoj posao s istom strašću i ljubavi. Oni rade izbor koji ne može biti drugačiji od izbora života. Pa ipak, čini mi se kako svojim radom najviše želi staviti fokus na društvo koje većinom ne sluša takvog pojedinca. To se najbolje vidjelo u njegovom filmu Alienations, gdje psihička bolest postaje svojevrsna metafora društva.

Otuđenost od istine kada je u pitanju Alžir postaje puno bliža kroz njegove dokumentarne slike, a nekako mi se čini kako je sa svojim prvim dugometražnim filmom, Arapin, koji je jučer prikazan na Festivalu mediteranskog filma Split, tu istinu još više uspio približiti svijetu. Arapin naime prikazuje drugačiju perspektivu “Stranca”, jednog od najpoznatijih romana u povijesti, pisca Alberta Camusa. U filmu tako upoznajemo usamljenog starca Harouna koji živi u alžirskom gradu Oranu. Haroun jedne večeri u baru prilazi novinaru Kamelu čiji rad jako cijeni i kojem otkriva kako je upravo on brat ubijenog Arapina iz Camusovog romana. Sam ovaj opis za mene je bio ugodno iznenađenje i odmah me zaintrigirao, ali nisam mogao ni pomisliti gdje će me sve redatelj odvesti s ovim pravim malim remek djelom od filma.

Bensmail anonimnosti ovaj put daje identitet, pa se tako Arapin iz romana zove Moussa, te se kroz oči njegovog brata upoznajemo ne samo s jednom tragičnom sudbinom već i cijelog jednog naroda. Film tako postaje svojevrsna učiteljica povijesti gdje kroz pojedinca gledamo sjećanja koja i stvaraju osobni identitet. Treba napomenuti kako je i sam film djelomično inspiriran romanom „Istraga o Meursaultu“, alžirskog pisca Kamela Daouda. Kroz svu tu povijest, obojane kolonijalizmom, ratom za nezavisnost, pa sve do Crnog desetljeća, junak filma nam prepričava svoju verziju svih tih događaja koji su u pozadini oblikovali život jedne obitelji.

Iako je u romanu sve ispričano u prvom licu, u filmu redatelj dodaje ključni lik za razumijevanje naracije kroz lik novinara Kamela (Nabil Asli). Kamel predstavlja novinara koji je prkosan, tvrdoglav, te čiji rad, kako sam već spomenuo, već duže vrijeme i prati Haroun (izvanredni Ahmed Benaiss), kojem je ovo bila zadnja uloga u životu. U filmu je fokus upravo na tim obiteljskim odnosima, posebice sina i majke. Ulogu majke u filmu tumači izvrsna glumica Hiam Abbas, koja kroz odnos s Harounom, gdje se osjeća Edipov kompleks, postaje očarana i opsjednuta vizijom osvete za ubijenog sina, bez obzira na posljedice. Abbas u ulozi majke je dominantna, istovremeno izaziva suosjećanje, simpatiju i odvratnost. U filmu tako jasno vidimo kako poveznica s „Strancem“ nije samo u nevjerojatnoj tvrdnji o ubijenom bratu, već i kroz odnos koji Haroun ima s majkom, baš kao što je to slučaj i s Meursaultom u Camusovom romanu.

-„Zašto je ova zemlja toliko nasilna?“

-„Nije zemlja nasilna. Ljudi su.“

Meni je posebno bilo zanimljivo gledati krajolik koji djeluje poput voajera za sve likove. I koliko god to okruženje na prvi pogled djeluje predivno, stekao sam dojam kako i sva ta ljepota prirode ne može pobjeći od onoga što je ostavljeno u nasljeđe kroz povijest. Pa ipak, redatelj ne ostavlja dojam pesimizma, unatoč tome što politička situacija takav osjećaj i opravdava, već ostavlja prostor za nadu, i to prvenstveno kroz likove kao što je novinar Kamel koji ima to buntovništvo u sebi, ali i Haroun koji svoju tugu u očima pokušava (ne)vješto sakriti. I to je zapravo određena metafora za povijest Alžira koje redatelj prikazuje baš kroz tu iluziju, nadu, očaj i otuđenost.

Film žanrovski najbolje funkcionira kao obiteljska drama koja kroz redateljsku viziju u dokumentarnom stilu djeluje poput ulomaka iz romana. Nekima će možda sve to skupa djelovati nejasno i brzo, posebice ako niste upućeni u neke povijesne činjenice, ali i u tom pogledu možemo shvatiti kao kompliment što redatelj pretpostavlja da imamo barem određeno predznanje. Zanimljivi su mi bili i flashbackovi na događaje iz Camusova romana, jednako kao i u naraciji kada se upoznajemo s Harounovom životnom pričom. I upravo je taj prijelaz između prošlosti i sadašnjosti toliko zanimljiv za karakter likova, njihovu suprotnost tuge i nade. Zanimljivo, povijesna razdoblja redatelj prikazuje u kombinaciji crno bijele tehnike i boje. Čak i kada dođe do nasilnog osobnog čina, redatelj širi sliku koja postepeno sve više bude ispunjena bojom koja crta osobne ožiljke likova.

Arapin je film koji u sebi posjeduje Camusov duh, ali ga ni u jednom smislu izravno ne osuđuje, već kroz simboliku prikazuje gledatelju drugačiju perspektivu. Takav pogled osobe koje se ne čine stvarne od njihove nevidljivosti i tišine stvara životne likove. Fikcija koja pleše s realnošću tako djeluje kao složeni lik koji istražuje povijest nasilja jedne zemlje. Svi ti slojevi povijesti oblikuju i dalje identitet ljudi, njihovu svijest. Arapin je u tom pogledu glas svih onih koji su utišani. Arapin koji je dobio ime stvorio je prije svega čovjeka. I da ponovim, promijenio je pogled prema ljudima koji su s ovim filmom dobili svoj glas. Glas koji je barem malo uzdrmao narativ nasilja. I to je važno, posebno za one koji i dalje trpe to isto nasilje, kroz patnju koju žive generacije, dok pravi uzrok i dalje stoji nadmoćno u ringu. No, barem je doveden u ring. I to je najveća pobjeda ovog filma. Što je uzrok kroz umjetnost filma barem malo uzdrman. Runda je dobivena. Borba i dalje traje.