Postoji puno stvari koje obožavam kod filmova, ali možda mi je od svega najposebnije kada me scenarij uspije iznenaditi na pozitivan način. U razgovoru s filmašima shvatio sam koliko je njima upravo scenarij bitan, možda čak i više od lika kojeg glume. Sjećam se kad je Sean Penn na Masterclassu na Lumière Film Festivalu u Lyonu rekao kako ga je upravo nepredvidljivost scenarija filma One Battle After Another osvojila u tolikoj mjeri da je odmah nakon prvog čitanja prihvatio ulogu. Iako se danas često zna čuti kako je sve manje originalnosti u svijetu filma, postoji jako duga lista filmova koji bi lako pobili tu tvrdnju. Jedan od njih je svakako “Anatomija pada”, redateljice Justine Triet, nagrađen Zlatnom palmom u Cannesu te Oscarom u kategoriji najboljeg originalnog scenarija. Iako je smo svi u tom filmu, i to s razlogom, ostali oduševljeni izvedbom Sandre Huller, jedna sporedna uloga za mene nije bila ništa manje dojmljiva. Riječ je o ulozi odvjetnika kojeg je portretirao mladi i talentirani Antoine Reinartz, a koja je u velikoj mjeri obilježila Anatomiju pada. Uostalom, Reinartz je upravo za tu ulogu i nominiran za nagradu Cesar, nagradu koju je nekoliko godina ranije i osvojio za ulogu u filmu “120 battements par minute”. Reinartz se ove godine vratio u Cannes zahvaljujući glavnoj ulozi u filmu “La troisième nuit” u kojem tumači stvarni povijesni lik, Gilberta Lesagea, koji je zaslužan za spašavanje preko stotinu djece iz logora u događaju koji se odvio krajem kolovoza 1942., a što je u središtu radnje filma redatelja Daniela Auteuila. Intervju s Auteulom ste mogli već pročitati na portalu, tako da se nadam da ćete jednako tako uživati i u Reinartzovim razmišljanjima kada je u pitanju film i složenost lika kojeg je uvjerljivo portretirao na velikom platnu.
U filmu pratimo događaje iz 1942., kada su Gilbert Lesage i svećenik Alexandre Glasberg pokušali spasiti više od stotinu židovske djece od deportacije. Film je snimljen više kao triler drama nego kao klasični povijesni film. Što vas je najviše privuklo toj priči i vašem liku?
Možda najviše scenarij koji je bio vrlo jednostavan i izravan. Nema tu puno suvišnih elemenata. Vrlo je dramatičan, napet. To može biti i dvosjekli mač jer zapravo ne znate kakav će film u konačnici ispasti u očima gledatelja. Zato sam želio saznati više. Jako sam puno razgovarao s Danielom, redateljem filma, i s producentima kako bih vidio što žele napraviti, upoznati njihove ideje. S druge strane, riječ je o razdoblju povijesti koje je dobro poznato i o kojem smo već vidjeli mnogo fotografija i snimki. Ali ovaj konkretan događaj meni nije bio poznat. Zato sam smatrao kako nije bilo potrebe sve te poznate detalje ponovno prikazivati. Naravno, uvijek se možete, ajmo to tako reći poigrati s gledateljima, posebice onime što već imaju u glavi, odnosno svemu što znaju o tom razdoblju. Upravo su me ta pitanja privukla. Zapravo, prvo me privukao sukob između Danielova lika i mog. On ne želi pristati ni na kakve ustupke, dok ih ja činim jer doista vjerujem u vladu. Vjerujem da mogu nešto učiniti i da moj lik unutar tog režima može pomoći izbjeglicama, posebice židovskim izbjeglicama. On u to iskreno vjeruje. To mi je bilo zanimljivo. Posebno u trenutku kada obojica dožive neuspjeh, odnosno kada njihovi prvotni planovi ne uspiju.
U karijeri ste igrali ste niz vrlo intenzivnih i slojevitih likova. Jeste li neka iskustva iz prethodnih uloga prenijeli i na Gilberta Lesagea?
U ovaj sam lik stvarno duboko zaronio jer je riječ o stvarnoj osobi. Puno sam čitao o njemu jer mi je u početku bilo teško shvatiti tko je i što ga pokreće, pogotovo zbog njegovih putovanja, koja su u početku prilično zagonetna. Morao sam pronaći odgovore, ali želio sam da do njih dođem sam. Htio sam upoznati stvarne okolnosti kako bih mogao što vjerodostojnije odigrati lik. Ne volim pristupati ulogama tako da uvijek pokušavam pokazati neku najbolju verziju sebe. Uvijek želim istražiti nešto novo, isprobati nešto što još nisam radio i biti što bliže osobi koju glumim.
Vaš je lik rastrgan između režima kojem pripada i vlastite unutarnje borbe. Kako ste vi osobno doživjeli čovjeka koji pokušava djelovati unutar sustava, a istodobno se s njime ne može u potpunosti poistovjetiti?
Pomalo je izgubljen. U Francusku dolaze izbjeglice koje su pobjegle iz svojih zemalja, ali ih se ovdje smatra zarobljenicima jer dolaze iz država koje su naši neprijatelji. Nakon što je Njemačka okupirala Francusku, uspostavljena je ta vlada koja je na neki način neovisna, ali zapravo nije. On pokušava pronaći način da djeluje. Otišao je u Njemačku kako bi pomogao siročadi, ali je protjeran. I zato je pomalo izgubljen. To je njegova unutarnja borba. U tom trenutku ne postoji jednostavan način da nešto učini. Ne ponaša se kao da kaže: „Dobro, znam što treba učiniti.” Danas taj dio priče možda gledamo vrlo crno bijelo. Svi smo na strani Pokreta otpora i mislimo da bismo sigurno pomogli nekome. Ali ne pomažete ljudima tako jednostavno. Ponekad jednostavno sretnete nekoga zbog koga odlučite djelovati. On neprestano pokušava pomoći. Pokušava pronaći mjesto na kojem može djelovati u skladu sa svojom vjerom i svojim vrijednostima. Ali pritom se suočava s velikim izborima. Pomalo je izgubljen. Ne zna kako postupiti.
Film postavlja pitanje kako učiniti pravu stvar u vremenu velikih društvenih i političkih previranja. Mislite li da ta priča može odjeknuti i danas, kada ponovno živimo u vremenu ratova i diktatura?
Mislim da danas postoji mnogo filmova o tom razdoblju upravo zato što ga uspoređujemo s današnjim vremenom. Ponovno imamo ratove i diktatore. Zato mislim da je važno vraćati se takvim povijesnim razdobljima. Povijest se možda ne ponavlja, ali što se više udubimo u konkretne događaje i pojedinačne priče, to bolje možemo razumjeti vrijeme u kojem danas živimo. To je također razdoblje u kojem je teško djelovati. I danas se možete snažno protiviti mnogim stvarima koje se događaju, ali djeluje li to doista? Nisam siguran. Nije dovoljno samo reći: „Protiv sam ovoga, protiv sam onoga.” Dobro, ali koje su posljedice toga što nešto objavite na Instagramu i kažete da ste protiv nečega? Kako to zapravo djeluje? Zato je pitanje kako djelovati doista teško.
Daniel Auteuil u ovom je filmu istodobno redatelj i glumac. Kako je raditi s nekim tko je istodobno ispred i iza kamere?
Kad sam dobio scenarij, imao sam osjećaj da je svaki lik nekako pisan za Daniela. Dok sam ga čitao, stalno sam mislio: „Ovo bi bez problema mogao izgovoriti Daniel.” Znam kako bi to rekao. Kao da je svaki lik na neki način pisan imajući njega na umu. Zato sam baš želio vidjeti kako bi Daniel odigrao sve te likove, što se, naravno, nije dogodilo. Ali to mi je pomoglo da pronađem vlastiti način da pristupim svom liku i učinim ga svojim. Daniel je vrlo intuitivan. Kad zajedno prolazimo kroz scenarij, ponudi vam neke ideje, a onda vas pusti da radite. Zna što želite napraviti i dat će vam poneki savjet, ali neće vas zatrpavati uputama. Daje vam puno slobode jer zna kako je biti glumac. Zna da morate unijeti nešto svoje u lik.
Daniel mi je u razgovoru rekao nešto vrlo slično, da glumcu želi dati slobodu da pronađe vlastiti put do lika.
Da, upravo tako. Mislim da vam daje tu slobodu upravo zato što zna kako je biti glumac. Nije samo stvar u tome da želite prikazati nekoga tko radi u državnoj administraciji. Imate puno administrativnih izraza, procedura i stvari koje treba obaviti, ali od svega toga morate napraviti čovjeka, osobnost. Ne znam kako to najbolje objasniti. Možda zvuči malo pretenciozno, ali cilj je prikazati svijet i stvarnost koju svakodnevno gledamo, ali je ponovno učiniti vidljivom, tako da je možemo pogledati novim očima, izvan svih definicija i etiketa koje smo joj već dali.
U filmu postoji snažan osjećaj stalne napetosti i nepovjerenja. Vaš lik mora neprestano paziti kome će što reći i kako će njegove riječi biti protumačene. Je li vam neka scena tijekom snimanja bila posebno emocionalno zahtjevna?
Da, slažem se. Postoji taj osjećaj da nikome ne možete vjerovati. Čak i kada s nekim dijelite istu bol i imate isti cilj, ne možete mu potpuno vjerovati. Stalno imate osjećaj kao da ste na nekom razgovoru ili intervjuu haha. Znam da je to pomalo loša usporedba, ali ne možete jednostavno nekome reći što ste radili ili što ste pokušavali učiniti jer ne znate kako će ta osoba to protumačiti. Zato ste stalno vrlo oprezni s onime što govorite. Nikome zapravo ne možete vjerovati. Mislim da mi je najteža bila scena u kojoj se u jednom trenutku slomi jer shvati da nije uspio. To je bilo jako bolno odigrati.
Da ste bili u ulozi gledatelja na premijeri filma u Cannesu, bez predznanja o radnji, o čemu biste najviše razmišljali nakon gledanja?
Mislim da bi me najviše dojmila općenito cijela priča te bih u sebi počeo razmišljati o vlastitim izborima. Kako mogu biti vrlo angažiran i snažno vjerovati u ono što radim, ali istodobno ostati ponizan. Ne mogu unaprijed znati kako bih postupio kada bih se našao u određenoj situaciji. Tek kada se suočim s konkretnim izborom, mogu odlučiti kako ću djelovati. Želio bih također ponovno otkriti one dijelove naše povijesti koje možda ne poznajem dovoljno, ne samo najmračnije trenutke i ljude koji su surađivali s okupatorom, nego i sve one humanističke priče o ljudima koji su odlučili pomoći drugima. Izašao bih iz kina s osjećajem da sam nešto ponovno otkrio i zapitati se što bih ja učinio kada bih se jednog dana našao pred sličnim izborom.
