Kada bih radio listu glumica koje su u velikoj mjeri svojom pojavom na filmu obilježile moje tinejdžerske filmofilske dane, onda bi svakako u samom vrhu bila Asia Argento. Svojom pojavom Asia je uvijek bila drugačija od ostalih, što me u velikoj mjeri i privlačilo kod nje. Tko bi, uostalom, zaboravio plakat filma Scarlet Diva, koji mi možda nije krasio zid sobe, ali je dugo vremena bio u filmofilskoj mašti. Bio je to Asijin redateljski prvijenac u kojem je pokazala kako je jednako talentirana ispred i iza kamere. Asia na plakatu filma bio je dovoljan mamac za gledanje. Sjetimo se samo naslova poput Boarding Gate, La Terza madre, Transylvania, The Heart is Deceitful Above All Things, La sirene rouge, Il fantasma dell’opera i meni posebno dragog New Rose Hotel. Kad je većina mojih prijatelja upoznala Asiju kao Yelenu uz Vina Diesela u popularnom filmu xXx gdje je također pokazala svoju fizičku moć, ja sam im otkrivao upravo gore navedene naslove uz koje su se, vjerujem, još više zaljubili u ovu talijansku ljepoticu. Asia kao prava Femme Fatale, međutim, nije bila samo zavodljiva zahvaljujući izgledu, već i karakterom. Asia je jednostavno imala ono nešto. Danas, kada većina djeluje poput copy paste članaka, Asijinu jedinstvenost i karizmu još više cijenim. I upravo zbog toga mi je bilo posebno zadovoljstvo što sam je za vrijeme Filmskog festivala u Cannesu dobio priliku upoznati. Festival u Cannesu specifičan je po tome što razgovor s filmašima mora biti isključivo vezan uz film koji predstavljaju, tako da sam kao pravu privilegiju doživio mogućnost sudjelovanja u roundtable razgovoru s Asijom gdje nam je otkrila sve vezano uz snimanje filma La muerte no tiene dueno, redatelja Jorgea Thielena Armanda, koji je prikazan u programu Directors’ Fortnight.
Priprema za ulogu u filmu za Asiju započela je šest mjeseci prije snimanja. Pred njom se nalazio izazov koji je nadilazio uobičajeno proučavanje scenarija. Trebala je glumiti na španjolskom, jeziku koji dotad nije govorila, i pronaći način da razumije ženu čiji se povratak obiteljskim korijenima postupno pretvara u suočavanje s vlastitim strahovima, nasljeđem i prošlošću. Tijekom razgovora vrlo je brzo postalo jasno koliko joj je upravo ta uloga značila, ali i koliko je bila spremna daleko otići kako bi je učinila uvjerljivom.
“Počela sam se pripremati šest mjeseci prije snimanja. Učila sam španjolski, proučavala scenarij i pokušavala razumjeti lik. Jorge je vjerovao da ću uspjeti svladati jezik, iako ga nisam govorila. A onda je promijenio cijeli scenarij. Morala sam se ponovno prilagoditi svemu. U Venezueli sam provela oko dva i pol mjeseca, najprije na probama, a zatim na snimanju. Bila sam potpuno usredotočena na lik Caro. Provodila sam vrijeme sama, zatvorena u mračnoj hotelskoj sobi, i čitala scenarij valjda četiri stotine puta. Nisam željela previše razgovarati s glumicom koja je tumačila moju suparnicu jer sam htjela zadržati određenu udaljenost između nas. Doslovno sam samu sebe dovela do ludila.”
Takva predanost nije proizlazila samo iz želje da savlada jezik ili zapamti tekst. Mnogo je zahtjevnije bilo razumjeti Carinu unutarnju nesigurnost, njezinu potrebu da pronađe vlastito mjesto u svijetu kojemu, unatoč obiteljskim vezama, zapravo ne pripada. “Ona zapravo nigdje u potpunosti ne pripada. U tome postoji očaj. Traži odgovore, ali ondje pronalazi samo još pitanja. Njezina je duša potpuno slomljena.” Upravo se ta unutarnja nesigurnost odražava i u njezinu izgledu. Zajedno s kostimografkinjom Marisom osmislila je vizualni identitet žene koja pokušava preuzeti očevu ulogu, gotovo kao da se odgovarajućom odjećom može izboriti za mjesto u svijetu koji je ne prihvaća. “Željeli smo da izgleda kao da pokušava biti poput svojega oca. Zato ima taj šešir, čizme, bič. Šešir je posebno izrađen za nas. Ali ona zapravo ne pripada tom svijetu. Misli da će joj takav izgled pomoći da se uklopi, a ljudi je gledaju kao da je potpuno neobična. Čak je i policajka ispituje zbog tih čizama i biča. Ona pokušava biti netko tko zapravo nije.”
No Caro nije lik s kojim se bilo jednostavno poistovjetiti. Njezin odnos prema zemlji, nasljedstvu i ljudima otvara pitanja kolonijalnog mentaliteta i privilegija, a upravo su to vrijednosti koje Asia osobno odbacuje. Priznala je da bi možda drukčije razmišljala o prihvaćanju uloge da je od početka razumjela sve njezine implikacije. Ipak, jednom kada se odlučila posvetiti liku, morala je pronaći način da ga zavoli. “Morala sam je zavoljeti kako bih joj mogla udahnuti život.” Iz te se perspektive razgovor prirodno proširio na obiteljsko nasljeđe, temu koja se nalazi u samom središtu filma. Smrt roditelja, podjela imovine i sukobi među nasljednicima za nju nisu tek elementi filmske dramaturgije, nego nešto što otkriva mnogo dublje osobine ljudske prirode.
“Mislim da se to događa vrlo često. Kada netko umre i djeca nešto naslijede, gotovo uvijek nastanu problemi. Uvijek postoje neke neizgovorene stvari, nešto što je ostalo neriješeno. Ono što se nije razriješilo za života poslije postaje teret obitelji. A onda dolaze novac i moć. Novac sve kvari. Novac i moć. Pretvaramo se da živimo u uređenom društvu, ali zapravo smo potpuno divlji. Društvo nas je, srećom, pripitomilo jer bismo se inače međusobno ubijali zbog moći i novca. Mi smo životinje. Pogledajte samo kako funkcioniraju životinjske skupine. Uvijek postoji borba za položaj, za dominaciju. Mi nismo toliko drukčiji.”
U jednom se trenutku poslužila i neobičnom usporedbom sa stablima posađenima uz gradske pločnike. Njihovo korijenje pokušava se širiti, ali ga ograničava prostor koji mu je čovjek unaprijed odredio. Slično tome, smatra, društvo nastoji ograničiti ljudske nagone pravilima i normama, premda ih time ne može u potpunosti ukloniti. Upravo se takvi potisnuti nagoni postupno oslobađaju u filmu, koji se, unatoč naizgled prepoznatljivoj polaznoj situaciji, neprestano opire jednostavnom žanrovskom određenju. Zanimljivo je da ni sama tijekom snimanja nije u potpunosti razumjela kakav će film na kraju nastati.
“Mislila sam da snimamo politički film. To je bilo moje razumijevanje priče. A onda sam pogledala konačnu verziju filma i shvatila da je to mnogo više od toga. Tu su triler, horor, psihološki elementi, gotovo nešto paranormalno. Nisam ni sama znala da će sve to biti toliko prisutno. Ali upravo mi se to sviđa. Volim filmove koji nisu jednostavni, koji imaju više slojeva i koji vas mogu iznenaditi.”
Takva slojevitost prati i njezin izbor glumačkih uloga. Tijekom karijere često su je privlačili likovi koje nije moguće jednostavno podijeliti na dobre i loše, snažne i slabe, žrtve i počinitelje. Njihove proturječnosti za nju su uvijek bile zanimljivije od jednostavnih karakterizacija. “Oduvijek su me fascinirali likovi koji imaju određenu dubinu i složenost. Možda zato što sam i sama takva. Ne mislim da se ljudi mogu jednostavno podijeliti na dvije strane. Svi imamo mnogo različitih dijelova sebe. I sama sam nekada bila agresivnija. Danas sam mnogo smirenija, možda zato što više nemam potrebu toliko se braniti. Mislim da je agresivna osoba često netko tko neprestano živi u stanju pripravnosti, između borbe i bijega, kao da stalno očekuje da će biti napadnut.”
U oblikovanju Caro važnu je ulogu imalo povjerenje prema redatelju. Jorge Thielen Armand privukao ju je poetičnošću scenarija, ali i sigurnošću s kojom je tijekom snimanja donosio odluke. Premda mu je povremeno predlagala drukčija rješenja, brzo je shvatila koliko precizno razumije svijet koji želi stvoriti. “On je izrazito poetičan i upravo me to privuklo njegovu scenariju, a poslije i samom filmu. Zaista zna što želi. Ponekad bih mu predložila da nešto napravimo drukčije, ali on bi mi odmah objasnio zašto to ne želi. Imao je vrlo jasan razlog. Znao je kako želi da scena izgleda i kako se uklapa u cijeli film. I moram priznati da je uvijek bio u pravu. Mislim da je jedan od najboljih redatelja s kojim sam radila.”
Premda je film zahtijevao iznimnu koncentraciju, boravak u Venezueli donio joj je i iskustva koja nisu bila neposredno povezana s glumom. Prije dolaska slušala je brojna upozorenja o opasnostima i kriminalu, no njezino osobno iskustvo pokazalo se potpuno drukčijim. “Svi su me upozoravali. Govorili su mi da moram paziti, da je opasno, da postoje bande, droga, kriminal. A ja sam se ondje osjećala nevjerojatno sigurno. Šetala sam sama Caracasom, čak i navečer. Nitko me nije uznemiravao. Nisam doživjela ništa od onoga na što su me upozoravali. Kunem vam se, nikada se u životu nisam osjećala sigurnije.” Posebno joj je odgovarala mogućnost da radi među ljudima koji je nisu poznavali kao međunarodno afirmiranu glumicu. Dio filmske postave činili su stanovnici lokalne zajednice, od kojih neki nikada prije nisu stali pred kameru. “Nitko od njih nije znao tko sam. Nisu znali za moje filmove, nisu me gledali kao neku poznatu glumicu. Odnosili su se prema meni kao prema jednoj od njih. I to je bilo divno. Mogla sam jednostavno biti ondje i raditi s njima. To je bilo vrlo oslobađajuće.”
Posebno je pohvalila Dogreiku Tovar, koja u filmu tumači Soniju. Tijekom priprema zajedno su radile na scenama, a dio procesa uključivao je i meditaciju. Ipak, tijekom samog snimanja nastojala je zadržati određenu emocionalnu udaljenost od kolegice kako bi napetost između njihovih likova ostala uvjerljiva. No kada je razgovor ponovno skrenuo na Venezuelu, njezino oduševljenje postalo je gotovo zarazno. “To je nevjerojatna zemlja. Želim se vratiti. Prije svega, ljudi. Ne možete to opisati jednom riječju. Ta zemlja ima sve. Toliko bogatstva i siromaštva, sreće i tuge. Toliko energije. Ljudi imaju nevjerojatnu energiju. I sama mjesta kao da gore dok njima prolazite. A tek priroda. Nevjerojatna je. Nadam se da ću se vratiti kada okolnosti budu malo mirnije.“
Njezina predanost ulozi, međutim, otvorila je i pitanje glumačke metode. Zašto je potrebno toliko se emocionalno iscrpljivati, provoditi vrijeme u izolaciji i gotovo živjeti unutar svijeta vlastitog lika. Prisjetila se poznate anegdote povezane s Dustinom Hoffmanom i Laurenceom Olivierom tijekom snimanja filma Marathon Man kada se Hoffman fizički iscrpljivao kako bi uvjerljivo prikazao stanje svojega lika, na što mu je Olivier navodno predložio da jednostavno pokuša glumiti. “Voljela bih da mogu biti poput Laurencea Oliviera i jednostavno glumiti. Ali ja također, baš poput Dustina, u metaforičkom smislu, moram otrčati barem par kilometara, da bih bila uvjerljiva.”
Upravo se takav pristup odrazio i na njezin doživljaj dovršenog filma. Pogledala ga je prije festivalske projekcije, što joj je omogućilo da se barem djelomično odmakne od vlastite izvedbe i sagleda cjelinu. “Da sam ga prvi put gledala sinoć u Cannesu, mislim da bih se onesvijestila. Bila sam jako dirnuta. Plakala sam. Ali ono što mi je bilo posebno važno jest to što sam se mogla odvojiti od sebe. Mogla sam gledati film, a ne samo sebe u njemu. To mi se ne događa uvijek. Bila sam ponosna na sebe zbog onoga što sam uspjela napraviti. Dala sam sve od sebe. Gledala sam svoju izvedbu i vjerovala sam joj. To mi je jako važno.”
Zadovoljstvo se nije odnosilo samo na njezinu glumu. Posebno su je oduševili fotografija, glazba i atmosfera filma, koji je u konačnici postao drukčiji od onoga što je očekivala tijekom snimanja. “Film mi se jako svidio. Fotografija, glazba, način na koji je sve napravljeno. Vizualno je prekrasan. To je upravo vrsta filma koju volim. Da sam gledateljica, upravo bih takav film voljela pogledati.” U takvim se autorskim projektima, priznaje, uvijek osjeća više kao kod kuće. Riječ je o filmskom svijetu s kojim je povezana od djetinjstva, pa ne iznenađuje što pitanje doma za nju ima i posebno profesionalno značenje. U privatnom životu dom pronalazi u Rimu, gdje živi okružena svojim psom i biljkama.
No kada je razgovor skrenuo na njezin odnos prema glumi, ponudila je jednostavan odgovor koji možda najbolje objašnjava koliko je filmska umjetnost oblikovala njezin život. “Glumim od svoje devete godine. To je ono što sam radila najdulje u životu, ono čemu sam se najviše posvetila. Kada radim, osjećam se kao kod kuće. Moj je posao moj dom.” Takva povezanost s filmom neizbježno je otvorila pitanje odrastanja uz oca Darija Argenta, jednog od najboljih redatelja svih vremena. Na njegove filmske setove počela je dolaziti otprilike s deset godina, a gluma je već tada bila sastavni dio njezine svakodnevice. Ipak, nije sklona pojednostavljenim usporedbama između vlastitoga života i likova koje je tumačila. Posebno odbacuje pretpostavku da se filmski obiteljski odnosi moraju tumačiti kao neposredan odraz njezinih privatnih iskustava. “Filmovi ne odražavaju uvijek stvarni život, kao što ni stvarni život ne mora odražavati filmove.” Rano odrastanje pred kamerama podrazumijevalo je život koji se razlikovao od djetinjstva većine njezinih vršnjaka. No na pitanje smatra li da je zbog toga nešto propustila, nije pokušavala romantizirati prošlost. “Ne znam što sam propustila jer takvo, navodno “normalno” djetinjstvo, nikada nisam imala.”
Danas, u pedesetoj godini života, drukčije promatra vlastitu karijeru, ali i granice koje je spremna prijeći zbog određene uloge. Nekadašnja spremnost na fizičke i emocionalne krajnosti postupno je ustupila mjesto drukčijem razumijevanju vlastitih mogućnosti. “Danas ne bih prihvatila mnoge fizički zahtjevne uloge koje sam igrala u prošlosti. Ne bih se više osjećala ugodno u njima. Ali drago mi je što sam ih odigrala dok sam bila mlađa. Tada sam bila neustrašiva. Danas sam suzdržanija.” Slična se promjena dogodila i u njezinu odnosu prema režiji. Premda je tijekom karijere ostvarila vlastite redateljske projekte, priznaje da trenutačno nema energiju potrebnu za ponovno preuzimanje tako zahtjevne uloge. “Nisam snimila film već dvanaest godina. Danas više nemam snage ni izdržljivosti boriti se kako bih ostvarila neki od svojih umjetničkih projekata, snimila neke od svojih ludih, ekscentričnih filmova. Više nemam tu energiju. Danas vodim neke druge bitke. Možda ću jednog dana ponovno pronaći tu izdržljivost, ali trenutačno ne.” Gluma joj, s druge strane, i dalje omogućuje umjetničko istraživanje bez potrebe da sama nosi odgovornost za sve aspekte filmskog stvaranja. Tijekom razgovora osvrnuli smo se na film “Schirkoa: In Lies We Trust”, redatelja Ishana Shukle, koji je Asia opisala kao posebno iskustvo koje je teško ponoviti.
Posebno mjesto u njezinoj karijeri zauzimaju autorski filmovi, pa je povratak na Filmski festival u Cannesu za nju imao i osobno značenje. Prisjećajući se svojih ranijih festivalskih iskustava, priznala je koliko joj znači ponovno biti dijelom tog svijeta. “Ovo je sjajan festival. I dalje mislim da je riječ o velikom festivalu, a bila sam ovdje mnogo puta. Zapravo, više ni sama ne znam koliko. Prvi put došla sam ovamo kada sam imala šesnaest godina. Mislila sam da ovdje više nikada neću biti dobrodošla, ali srećom, pokazalo se da nije tako. Sada se vraćam s filmom koji mi zaista mnogo znači. Zbog toga osjećam duboku zahvalnost i zadovoljstvo.”
Premda danas drukčije promatra vlastite granice, umjetničke ambicije i izazove koje donosi glumačka profesija, znatiželja koja ju je odvela u svijet filma nije nestala. Možda upravo zato, kada je pri kraju razgovora upitana na koju je ulogu iz svoje bogate filmografije najponosnija, nije izdvojila nijedno od svojih dosadašnjih ostvarenja. Umjesto toga, s osmijehom je odgovorila da je najponosnija na onu sljedeću, iako, kako je odmah potom priznala, još uvijek ne zna koja će to biti.
