Kada je direktor Filmskog festivala u Cannesu, Thierry Fremaux, objavio listu filmova koji će se naći u službenoj konkurenciji za prestižnu Zlatnu palmu, za oko mi je odmah zapeo naslov Histories de la nuit. Rad redateljice Lee Mysius postao mi je poznat zahvaljujući filmu The Five Devils, izvrsnog žanrovskog koktela, u kojem je Adele Exarchopoulos odigrala glavnu ulogu. No, nećemo se lagati, glavni razlog mog uzbuđenja za Histories de la nuit bila je Monica Bellucci, filmska diva koju, vjerujem, ne treba posebno predstavljati, a koja upravo u ovom filmu, uz Hafsiu Herzi, ima jednu od važnih uloga. Sama pomisao da ću na najprestižnijem filmskom festivalu biti u isto vrijeme kada i diva Monica Bellucci, bilo mi je i više nego dovoljno priznanje za sve ono što radim. No, kada sam dobio službeni mail kako ću dobiti priliku raditi intervju s redateljicom filma i Hafisom Herzi, potajno sam se nadao kako će u tom trenutku u blizini negdje biti i Monica. Kad sam stigao na intervju, ušao sam na terasu koja je bila rezervirana za medije i ugledao sam nju, božanstvo u obliku žene, Monicu Bellucci. Intervju sam radio udaljen svega par metara od nje, tako da sam sebi odajem priznanje za koncentraciju. Hafisa i Lea su se pokazale kao jako zanimljive sugovornice, a kao nagrada za razgovor stiglo je i upoznavanje s Monicom i ova predivna slika za vječnu uspomenu.
Film je adaptacija istoimenog romana i ima uistinu snažan kinematografski potencijal, a tako i izgleda u konačnici. Kako je izgledao proces adaptacije?
Roman ima čak 640 stranica, tako da je zaista ogroman. No zanimljivo je da je Laurent Mauvignier prvotno napisao scenarij. Sve je zapravo počelo kao televizijski projekt, ali na kraju nije uspio realizirati film. Nakon toga napisao je roman, a ono što je u njemu posebno zanimljivo jest sve ono što je kao pisac izgradio oko te scenarističke osnove. Kad sam ga odlučila adaptirati, uzela sam taj scenarij i shvatila da neće biti dovoljan. Morala sam napraviti nešto više. Najveći izazov bio je pronaći način da se intenzitet i napetost koje je postigao u romanu prenesu u filmski jezik, a da pritom zadržimo dubinu likova. Mauvignier u romanu koristi flashbackove, ali ja ih nisam željela toliko koristiti. Zato sam morala pronaći drugi način da likove učinim slojevitima. Uzela sam osnovnu strukturu scenarija koja je postojala u romanu i ponovno je napisala, jer mi se činila pomalo prejednostavnom. Nije bilo nimalo lako.
Što biste rekli da vas je prvo osvojilo i privukli u priči? Možda američki koncept invazije u tuđi dom ili nešto puno intimnije što se krije unutar njega?
Da, ono što mi je bilo posebno snažno jest činjenica da je riječ o filmu o invaziji u tuđi dom, baš u maniri američkog filma, ali smještenom u francuski kontekst. No ono što me najviše dirnulo jest to što se usred te priče o zatočeništvu, koja je vrlo teška i u kojoj nasilje sve više izbija na površinu, pojavljuju trenuci ljubavi, nježnosti i bliskosti među likovima. Upravo me to najviše privuklo i dirnulo.
Film me podsjetio na Speak No Evil, osobito na način na koji ljudi reagiraju na nasilje. U originalu likovi gotovo pasivno prihvaćaju ono što im se događa, dok u remakeu puno snažnije uzvraćaju. I vaši likovi na nasilje reagiraju vrlo tiho, gotovo kao da ga prihvaćaju. Jeste li razmišljali o toj razlici i kako ste željeli izgraditi njihove reakcije na nasilje?
Mislim da to djelomično proizlazi iz moje osobnosti. Ni sama nisam osoba koja bi vikala ili burno reagirala. Da se nađem u takvoj situaciji, vjerojatno ne bih napravila ništa. Mislim da je kod ove braće važno to što način na koji preuzimaju prostor, odnosno ljude u psihološkom smislu, zapravo djeluje vrlo podmuklo. Oni dolaze, ulaze u kuću i postupno bildaju dinamiku. Od početka osjećamo da su opasni, posebno kad vidimo njihov odnos prema životinjama, tako da znamo s kim imamo posla. Ali oni se ne pojave odmah kao netko tko otvoreno preuzima kontrolu. Mislim da je upravo to jedna od najtežih stvari u životu, kako reagirati kada se tako nešto događa. Netko je u tvojoj kući i pitaš se što uopće možeš učiniti. I možda je odgovor upravo to, ne učiniti ništa. Ljudi jednostavno ne reagiraju jer ni sami ne znaju kamo sve to vodi.
Hasfia, vaš lik, posebice kako radnja odmiče, kao da radi striptiz karaktera, skida jedan sloj sebe za drugim. Kako ste pronašli pravi trenutak za taj prijelom, i kako ste ga gradili kroz njezino ponašanje, ali i kroz izgled?
Prije svega, lik je bio jako dobro napisan i to mi je puno pomoglo. Osim toga, ovo uistinu jest neka vrsta dvostruke uloge te je zahtijevala veliku pripremu I koncentraciju. Veći dio filma odvija se tijekom 24 sata. Naravno, nismo ga snimali 24 sata, niti kronološkim redom, pa sam stalno morala imati na umu u kakvom je stanju Nora bila u prethodnoj sceni koju smo snimili, odnosno pokušati predvidjeti njezino stanje kada još nismo snimili ono što joj se dogodilo ranije u priči. Dakle, koncentracija je bila ključna, ali bilo mi je jako zanimljivo jer je to gotovo kao da igram dva lika. Nora postupno otkriva svoju pravu osobnost koju je godinama skrivala. U jednom trenutku dolazi do svojevrsnog preokreta i to nam je bilo jako važno. O tom smo preokretu puno razgovarale i više puta ga prolazile. Bio je važan i u vizualnom smislu, posebno kada mijenja odjeću i frizuru, što je također bilo jako važno.
Vi ste također, baš kao i Lea, glumica i redateljica. Je li vam to pomoglo u radu s Léom na filmu, osobito kada je riječ o ovako zahtjevnoj ulozi?
Kada glumim, potpuno se prepustim glumici u sebi i zaboravim da sam i redateljica. U potpunosti se usredotočim na svoj lik. Uspijevam se prebaciti iz jedne uloge u drugu, a ovdje sam se morala koncentrirati na mnogo različitih stvari. Bio je to zanimljiv izazov.
Nasilje je u središtu filma, ali zanimljivo je što ženski likovi nisu samo žrtve nasilja već i sami mogu biti nasilni, nepredvidivi i moralno dvojbeni. Koliko vam je bilo važno dati im takvu slobodu?
Da, film se prije svega bavi nasiljem muškaraca nad ženama. Ali u tome postoji i njegova politička, odnosno feministička dimenzija. Ženski likovi, a posebno Norin lik koji igra Hafsia, pokretači su radnje. Ona je u središtu svega, to je njezina kuća i njezina priča. Ali važno mi je bilo pokazati i da žene imaju pravo biti nasilne, imati svoje ambivalentnosti i ne biti moralno besprijekorne. Mislim da onog trenutka kada lik postane kompleksan, postaje stvaran. Zato sam željela napraviti triler koji vode žene, iz ženske perspektive, ali bez svođenja svega na klišej osvete žene koja je nekad bila povrijeđena. To su stvarne žene, sa svim svojim proturječjima.
Noć u filmu mi je posebno zanimljiva u filmu, djeluje mi poput lika, nije samo dio dana, već svojevrsno psihološko stanje likova. Koliko vam je bilo važno postići upravo taj osjećaj i jeste li uopće razmišljali o tome na takav način?
Apsolutno. A i roman se zove Histoires de la nuit, tako da je već sam naslov odredio ton. Istina je da se noću događaju drugačije stvari nego danju. Noć je puno misterioznija, više priziva tajne, a tu su i noćne životinje, što me jako fascinira. To je ujedno vrijeme snova i noćnih mora. Mislim da upravo zato noć u filmu otvara prostor za nešto nepoznato, za ono što se inače skriva i što likovi možda ni sami ne žele pokazati.
Koliko unaprijed razgovarate s glumcima o liku, a koliko prostora ostavljate da ga sami otkrivaju tijekom snimanja?
To zaista ovisi o glumcu. Prilagođavam se osobnosti, potrebama i željama svakoga od njih. Volim raditi probe prije snimanja, ali ne previše. Ne mislim pritom na ponavljanje teksta. Tekst smo prolazili vrlo malo, a puno više smo zajedno pokušavali pronaći lik, i to prije svega fizički. Kad glumac pronađe lik, na setu je slobodniji. Naravno da ću ga i dalje usmjeravati, ali najvažnije mi je da se na setu može prepustiti i maštati. Kod djece sam ipak malo više radila na tome da se međusobno upoznaju, kako bi se stvorio osjećaj obitelji. Isto vrijedi i za odnose među partnerima. Kada u filmu postoje stvarne obiteljske ili ljubavne veze, važno mi je da se glumci prije snimanja barem malo upoznaju, jer se u suprotnom osjeti da među njima nema te bliskosti. Primjerice s Benoîtom Magimelom je bilo malo drugačije. Nakon što je pročitao scenarij, razgovarali smo telefonom o njegovu liku i rekao mi je stvari koje su mi stvarno pomogle. Čak sam zbog njegovih ideja promijenila neke detalje u scenariju. Primjerice, rekao mi je da može izvesti neke stvari koje mu ja nikad ne bih napisala. Ako kaže da može pucati iz pištolja, onda će to i napraviti, pa sam to i napisala. On ima vrlo poseban način pripreme. Dugo razmišlja o liku, vraća mu se, priča o njemu gotovo u krug. Kad bismo se čuli, on bi ponovno govorio o svom liku, kao da ga i dalje istražuje. Ne vidite nužno što se događa tijekom tog procesa, ali osjetite da se nešto u njemu stalno razvija. I onda se sve to osjeti i na samom setu.
Film je gotovo Hitchcockovski postavljen, s dva doma koji postaju svojevrsne pozornice, dok likovi istodobno promatraju što se događa na drugoj strani. Kako vam je bilo graditi tu napetost kroz različite perspektive?
Upravo mi je to i bilo zanimljivo, da budu licem u lice, da se gledaju, dok se napetost gradi kroz paralelnu montažu. Stalno ste između jedne i druge strane i ne znate na koju će se stranu situacija prelomiti. Jako mi se sviđala i ideja da se na jednoj strani govori o umjetnosti, slikarstvu, dok se na drugoj odvija svojevrsna talačka situacija. Primjerice, kada je rođendan, sve gotovo izgleda kao zabava jer dolaze iznenadni gosti, dok su oni zapravo taoci. Meni je taj kontrast bio čak pomalo zabavan. Tu je i društveni aspekt tog suočavanja. Cristina je imućna, pripada višoj građanskoj, gotovo aristokratskoj klasi, živi u prekrasnoj kući i ima lijepo uređenu kuhinju. Nasuprot tome je druga obitelj, koja živi skromnije. Svidjela mi se i ta društvena podjela između njih. Na neki način, kroz te dvije kuće vidimo i širu sliku francuskog društva.
Film se snažno bavi pitanjem kako se nasilje prenosi s jedne generacije na drugu. Nora pokušava zaštititi svoju kćer od vlastite nasilne prošlosti, ali na kraju se čini da joj ipak ne može pobjeći. Koliko vam je bilo važno upravo to pitanje, možemo li doista zaštititi svoju djecu od vlastitih trauma i pogrešaka?
Upravo mi je ta tema koju spominjete, kao i tema tajne, bila prisutna od samog početka. Film zapravo postavlja pitanje kako se nasilje zapravo prenosi. Nora ništa ne govori svojoj kćeri, ali djevojčica ipak nešto osjeća. I onda se postavlja pitanje, što učiniti s tim. Je li Nora trebala govoriti o svojoj prošlosti ili je trebala šutjeti. Ona sve to radi zbog svojeg djeteta, upravo zato da se nasilje ne bi prenijelo na sljedeću generaciju. Ali na kraju se moramo zapitati nije li ipak podbacila u tome, budući da ti ljudi dolaze i ponovno unose nasilje u njihov život. A što će djevojčica učiniti s tim iskustvom na kraju filma. Upravo je to ono što mi je mračno u cijeloj priči. To je film o tome kako se nasilje prenosi, jer se ono zaista prenosi. I mislim da je to danas posebno važno pitanje. Kako zaštititi svoju djecu od vlastitih pogrešaka i nasilja koje smo sami doživjeli. Kako spriječiti da naša prošlost postane i njihovo iskustvo. To je ono što me posebno zanimalo.
