Revenge

“Why do women always have to put up a fucking fight?”

Nakon što sam prvi put pronašao ovaj film preko interneta, prvo što sam pomislio bilo je – “kvragu, zašto ovo nisam gledao u kinu.” Revenge, akcijski triler redateljice Coralie Fargeat, u svakom mogućem smislu traži kino gledanje. Prekrasno snimljen, savršeno kadrovima ispričan, te još bolje odglumljen, zaista tvori cjelinu koja je rodila ponajbolji debitantski film jedne redateljice, te je apsolutno obavezna lektira za sve ljubitelje žanra. Zaista je nevjerojatna lakoća s kojom redateljica Fargeat uvodi nas gledatelje u samu priču. Glavni razlog zašto sam toliko oduševljen ovim filmom, upravo je prikaz priče koju obrađuje.

Sama radnja filma nije ništa naročito originalno, jer osvetničkih filmova sa sličnom tematikom je bilo i bit će. Međutim, originalnost nastupa sa prvim kadrom filma koji, iako ima neospornu posvetu nekim filmovima uz koje je redateljica odrasla, i dalje stvara ugođaj nečega drugačijeg i originalnog. Meni se u startu odmah svidjela najava filma. Zašto? Iz vrlo jednostavnog razloga, a to je neosporna posveta filmovima Gaspara Noe kojeg baš obožavam i čiji filmovi, pogotovo kada je riječ o uvodnoj špici, imaju svoju prepoznatljivost tako da mi je ta posveta itekako dobro sjela kao “predjelo”.

Kad sam već kod posveta, redateljica nije krila ni svoju očaranost filmovima kao što su Mad Max i Kill Bill. I zaista, nakon što pogledate film ta poveznica je prvo što će vam pasti na pamet. No, nemojte se zavaravati. Istina, glavni ženski lik jest netko tko je gladan osvete i u tom pogledu ima itekakve sličnosti s”Mladom” iz Tarantinovog filma, ali ona je sasvim drugačiji i posebniji lik od svih drugih osvetničkih likova. U čemu se krije njena posebnost? Ako se mene pita, u tome što mi o njoj ne znamo apsolutno ništa. I znate što je ljepota svega toga? Što mi uopće ne trebamo ništa ni znati. Jedino s čim smo upoznati je to da ona ničim nije zaslužila ono što joj se dogodilo, a što je sasvim dovoljno za razumijevanje cijele priče.

Onaj uvodni citat koji sam izdvojio na početku teksta u tom smislu je itekako prigodan. Nažalost, postoje ljudi koji zaista misle kako je žena sama kriva kada bude silovana. Jer izazivala je. Dovoljno vam je pročitati komentare na društvenim mrežama kada se dogodi neki slučaj silovanja ili napada na bilo koju ženu. Najbolji vam je primjer za to poznati slučaj Daruvarac. Odmah su tu bili komentari kako se mala oblačila kurvasto, te kako ga je očito isprovocirala na takvu reakciju. Ono što ja želim reći vrlo jasno i glasno – nikad nijedna cura apsolutno ničim, ali baš ničim nije zaslužila da se podigne ruka na nju, a pogotovo ne da bude silovana. Točka. Silovanje sam uz pedofiliju uvijek smatrao najgorim činom koje bi trebalo kažnjavati najstrožim mogućim kaznama. U tom smislu, itekako sam navijao za glavnu junakinju ovog filma, jer sam, baš poput nje, želio da kurvini sinovi plate za ono što su učinili.

Kada je u pitanju glavni ženski lik u filmu, onda sve pohvale idu prekrasnoj glumici Matildi Anni Ingrid Lutz. Ono što mi se posebno svidjelo bila su dva prikaza njene osobnosti u filmu, odnosno način na koji je mi kao gledatelji vidimo i doživljavamo. U prvom dijelu filma ona je prikazana kao seksualni objekt. U samom uvodu je vidimo kako zavodljivo liže lizalicu, pa je zatim gledamo u zavodljivim pokretima kojima ističe svoje atribute. To nije nimalo slučajno i mislim kako je redateljica filma to namjerno napravila. Drugi dio filma pokazuje njen sasvim drugačiji lik, odnosno osobnost. Tada vidimo drugačiju osobu koja se najbolje prikazuje i kroz simboličnu promjenu njene boje kose. Ona ustaje poput feniksa, što je također jako prepoznatljiva metafora koja se proteže kroz sam film, pogotovo u uvodu prema njegovoj završnici.

Tu dolazimo do majstorstva režije i načina na koji nas ona upoznaje sa stanjem glavnog lika. Tada riječi zbilja nisu potrebne. Postoji jedna scena kada ona lovi jednog od silovatelja i kada oni trče jedno za drugim. Tu nema nikakvog dijaloga, jer on nije uopće potreban. Redateljica savršenim kadriranjem stavlja fokus na lik i djelo protagonista, te na taj način priča priču. Genijalno da ne može biti genijalnije. Kada je riječ o završnici filma, onda moram reći kako sam uživao u svakoj minuti. Napetost filma doživjela je klimaks upravo u tom završnom obračunu koji je toliko dobro prikazan i snimljen da jednostavno ne možete, a da se ne osjećate kao dio toga.

Glazba u filmu također ima važnu ulogu. Ona u svakom mogućem smislu diše film, što se posebno moglo primijetiti upravo u scenama koje se mogu okarakterizirati kao igra mačke i miša. Glazba je u jednom trenutku glasna, dok sekundu nakon ona postaje poput neke jeke, prikazujući tako blizinu, odnosno daljinu opasnosti za glavnu junakinju. Tu dolazimo i do onog Hitchcockovog duha u samom filmu. Znate ono, kada mi kao publika znamo više nego glavni lik. Mi znamo gdje je opasnost, mi znamo gdje su negativci, te želimo da i naša igračica to isto čim prije sazna. Ta želja, to navijanje, stalno je prisutno tijekom cijelog gledanja filma.

Ovaj film ima jako puno nasilnih scena i još više krvi, do te mjere da je ekipa filma prilikom snimanja trebala tražiti dodatne količine. Postoji nekoliko trenutaka u filmu kada ćete, bez obzira koliko veliki horor fan bili, okrenuti oči s ekrana, baš zbog tih eksplicitnih prikaza nasilja. Ali to za mene nikako nije mana, već samo jedan veliki plus filma. Naravno, postoje filmovi koji u tome pretjeruju bez ikakvog smisla, što nikako nije slučaj s ovim filmom. Ovdje je nasilje itekako prikazano sa svrhom, jer zapravo prikazuje želju svega onoga što mi gledatelji želimo gledati u određenom trenutku.

Neki će ovom filmu prigovoriti neke nelogičnosti u radnji, pa ćete čuti komentare – joj pa to je nemoguće, majko mila tko bi ovo preživio itd. Zaboravite na to! Ovo nije film kojeg treba u tom smislu shvaćati ozbiljno, te mu na taj način tražiti mane. Jedino što treba shvatiti ozbiljno je poruka koju nosi i to je jedino oko čega trebate pričati nakon što pogledate film. Zaključno, Revenge je film koji je ima brzinu Fury Roada, duh Kill Billa i napetost Spielbergova Duela. Ako još k tome dodate autentičan i originalan potpis redateljice Fargeat, dobijete film koji ćete osjećati od početka, pa sve do njegovog kraja. Ako na kraju preživite, pričat ćete.