Rat u kući

Zamislimo na trenutak iduću situaciju : – vanzemaljci su nas odlučili posjetiti, te sukladno običajima otvore oni fejs. I tako se par njih učlani u nekoliko filmskih grupa i naiđu na ime Robert De Niro. Što će pronaći? Vrlo vjerojatno na puno ovoga :

-Ajme, evo još jedan užasan film u kojem glumi.

-Šta mu fali za režije i stan, pa je odlučio glumiti u ovom filmu?

-Katastrofa na što je spao, i tako dalje, i tako dalje.

Ok, činjenica jeste kako je De Niro zbilja glumio u par užasnih filmova, ali ni izbliza nije točno kako u zadnje vrijeme nema dobar film. Sjetimo se samo “The Irishmana”, “Jokera” ili pak jako dobrog filma “U dobru i zlu”. Nije li onda prihvatljivije napisati kako je imao promašaja, ali i nekih jako dobrih uloga. Ovako ispada da je lik zaboravio glumiti, što je besmislica sama po sebi. Naši vanzemaljci bi tako mogli pomisliti da je De Niro kalibar za “Zauvijek susjede”, a ne jedan od najboljih glumaca u povijesti. Iskreno, čak i u onim lošim filmovima, on je uvijek bio na visini zadatka, a to što je scenarij loš, nikako nije njegova krivica.

Jedan od takvih filmova, nažalost, zasigurno je i najnoviji naslov koji možete pogledati u našim kinima – Rat u kući. Ovaj me naslov  odmah u startu asocirao na istoimenu seriju koju sam obožavao gledati, ali nažalost film nije ispao ni približno tako dobar. Nije da sam očekivao sad neko remek djelo, ali film koji ima tako jaka glumačka imena, poput De Nira, Ume Thurman i Christophera Walkena, trebao je i mogao bolje. Ali baš kako rekoh, nije to njihova krivica, već isključivo površno napisanog scenarija. Sama radnja nije nešto što već prije nismo puno puta vidjeli, tako da smo u samoj najavi filma bili upoznati sa tim, tu nema ništa sporno. Znači problem nije u (ne)originalnost priče, već način na koji je ona ispričana. Naravno, ne tražim ja sad tu neku dubinu, ali od komedije sa takvim facama, očekujem barem neku kreativnost, što u ovom slučaju nisam dobio.

Fore u filmu su izlizane i totalni klišej. Zmija u krevetu, glasna muzika po noći – sve mi je to djelovalo preslabo. Baš kako sam prethodno napisao, baza same radnje nije ništa novo, ali nije da se od toga nije mogao napraviti puno bolji film. Sukob generacija kroz jedan simpatičan odnos između djeda i unuka, čini se i više nego odlična podloga za feel good film. Da se razumijemo, ovo i jeste film uz koji se itekako možete zabaviti i nasmijati na par fora, ali zaista mislim kako nije ispunio sav potencijal koji je imao. U nekim trenucima filma redatelj kao da nije znao u kojem će smjeru otići. Inače, u ovakvom tipu komedija često imamo i onaj “trenutak za poruku”, ozbiljni dio koji bi nas mogao i trebao nečemu podučiti.

Ovaj film ima nekoliko scena kada očekujete taj trenutak, ali on onda naglo biva prekinut, te onda radnja ode u sasvim drugom smjeru. Međutim, bilo bi pogrešno misliti kako film nema dobrih stvari, jer ih itekako ima. Čitava radnja filma se zasniva na sukobu generacija, pa je u tom smislu redatelj osmislio koncept “mlade i stare bande’. Ako mene pitate, ona stara je daleko uvjerljivija i par scena sa ‘seniorima’ su teški top. De Niro, Walken i Cheech Marin, definitivno je hat – trick koji je na momente zbilja smiješan, pogotovo Walken. Gledajući Walkena u filmu, imao sam osjećaj da se baš zabavljao na snimanju, što se itekako prenijelo na film. Marin je smiješan u samoj svojoj pojavnosti, dok mi je dio kada De Niro glumi opaku facu, kao posvetu nekim njegovim kultnim mafijaškim ulogama, definitivno najdraži dio filma.

Što se tiče ‘juniora’, mišljenja sam kako je mali Oakes Fegley, a koji u filmu glumi unuka, također bio dosta solidan. To se najbolje osjetilo kroz činjenicu da nam je on kao karakter bio dosta drag, a nikako iritirajuć, što se često zna dogoditi kada su ovakve i slične uloge u pitanju. Spomenuo sam kako je redatelj često znao prekidati nasilno trenutak sa porukom , ali to mu jednom , srećom, nije uspjelo. Taj trenutak je definitivno najemotivniji dio filma, te sam tada poželio i da je moj djed živ, pa da možemo još jednom skupa uživati i raditi sve ono što djed i unuk rade.

Od ostalih glumačkih izvedbi, spomenuo bih svakako Jane Seymour, koja je zaista predivna jučer, danas i sutra. U filmu je dosta cool i simpa, tako da ju je zbilja bilo lipo vidjeti na velikom ekranu. Uz Umu Thurman, koja je u jednoj sceni imala Kill Bill trenutak, tu je još i Rob Riggle kojeg naprosto obožavam. Ne znam, on meni ima tako nešto smiješno u sebi, tako da me ni u ovom filmu nije razočarao.

A sad dolazimo do najboljeg dijela ovog mog osvrta. Zaboravite sve što sam napisao jer slijedi spektakl. Naime, sve do samog početka filma, moja filmofilka i ja smo bili uvjereni kako ćemo opet biti sami u kinu. Međutim, tada su u dvoranu ušle dvije starije gospođe. I tako, ne sluteći šta se sprema, počeli mi tako gledat film. Već nakon pet minuta, Anđela i ja smo shvatili da se prava komedija neće odvijati na velikom ekranu, već ispred nas. Znači, ja vam ne mogu opisati taj show program koji su nama te babe priredile.

One su se cijeli film cerile ka napušene hijene. Iskreno, par puta kada su se počele gušiti, pomislio sam da će im trebati umjetno disanje, jer put do srčanog se zaista nije činio dug. Od početka do kraja filma, one su se smijale kao da sutra ne postoji. Iskreno, meni su uljepšale samo gledanje filma, jer kvragu, bolje da su takve, nego neki mrgudi. Kada je film završio, one su i dalje nastavile u ‘speed tonu’, tako da vjerujem da je nakon filma slijedio neki ludi after. Ja moram priznati kako je to meni baš bilo fora, pa ako ću zbog ičega pamtiti ovaj film, onda će to biti zbog te dvije ‘nagutane helijem bakice.’

Zaključno, ovo je film koji je imao svoj potencijal i zbilja je prava šteta što ga nije ispunio u potpunosti. Odlična glumačka imena nisu mogla doći do izražaja, ponajviše zbog ziceraškog scenarija, i zaista mi je žao zbog toga. Mišljenja sam kako bi glumci takvog kalibra itekako snašli u nekom većem izazovu, dok su ovako samo odradili svoje uloge. Ali opet, sa druge strane, imate one dvi bakice iz moje priče koje su doslovno umirale od smijeha cijelo vrijeme, što znači da ga se nikako ne bi smjelo propustiti, barem ako se njih pita. Ruku na srce, bez obzira na mane, ovo je film koji vam ne može naštetiti, pa ako još imate tu sreću da imate djeda sa kojim ga možete pogledati, onda kažem – neka rat u kinu počne.