Guns Akimbo

Nakon što sam sinoć u kinu pogledao Guns Akimbo, najnoviji film redatelja Jason Lei Howdena, sa sigurnošću mogu reći kako će mi se ovaj naslov svakako naći na listi najboljih filmova ove godine. Inače sam veliki fan Howdena kao redatelja, obožavam ga još od filma Deathgasm, baš kao što i cijenim njegov rad na vizualnim efektima u filmovima poput “Osvetnika”, “Man of Steele”, “Veliki Gatsby” itd. Guns Akimbo, drugi dugometražni film koji je snimio u svojoj redateljskoj karijeri, apsolutno me ugodno iznenadio na svaki mogući način. Iskreno, nisam sad nešto puno ni očekivao od ovog filma, osim dobre zabave i ugodnog kino provoda. Sve to sam i dobio, ali mi je uz to također bio serviran desert koji se liže kao klit, kako bi rekla Samara Weaving u filmu

Guns Akimbo je zabavan i na uvrnut način cool film. Od početka do kraja se uvijek nešto događa, nema praznog hoda, tako da vam drži cijelo vrijeme pažnju. Guns Akimbo možda nije pričom originalan film, ali je svojom izvedbom nadmašio neke filmove slične tematike. Tu prvenstveno mislim na film Nerve koji možda sadržajno jeste bolji film, ali u onom vizualnom smislu Akimbo je svakako superiorniji. Kada smo kod superiornosti, onda se glavni lik i može gledati kao neka vrsta “posljednjeg akcijskog (anti)heroja”. Završnica filma i podsjeća na Last Action Hero, što je također veliki plus filma. Guns Akimbo je u smislu posvete nekim kultnim filmovima zaista pravi melem za svakog pravog filmofila. Tako možemo vidjeti glavnog lika kako uživa u Hard Targetu, također se primjećuje i poster filma Rambo u njegovom dnevnom boravku, što ga već od početka čini velikim u mom akcijskom filmofilskom oku. Guns Akimbo tu ne staje jer se kao prikaz moderne svakodnevnice može se činiti kao sudar između Johna Wicka, Hardcore Henrya i Cranka.

Akcija diše ovaj film, tako da mislim kako bi nekim kultnim akcijskim redateljima poput John Wooa, situacija u kojoj su mu za ruke zakucane pištolji bila poput savršenog akcijskog orgazma. Već ga sad zamišljam kako hoda setom nekog budućeg filma i samo roka sve po redu. Akcija je majka ovog filma i tako mi je prokleto drago šta je prikazana onakvom kakva bi uvijek trebala biti – bez ikakve cenzure. Znam da je to skoro pa ne moguće baš uvijek napraviti, ali baš zato su filmovi poput Guns Akimba svježi akcijski cvjetovi.

Također mi se svidio i zvuk filma, i tu ne mislim samo na soundtrack, već općenito na samu vibraciju. Ima taj neki miris starih filmova 80-tih, pa imaš osjećaj kao da su nam te note neo noira došle iz prošlosti, i da je redatelj svemu tome dodao neki dobar remix punk / rocka , tako da to sve skupa dobiva neki moderan štih. Način na koji je snimljen film, također me podsjetio na jedan drugi meni drag naslov – Upgrade. To je posebno vidljivo po radu kamere, naročito u trenucima kada pratimo akciju glavnog lika. Vizualni efekti filma tada posebno dolaze do izražaja, i taj dio mi se baš posebno svidio. Način na koji se kreće kamera kao da ispravlja greške Hardcore Henrya, jer nije nametljiva već je dovoljno nasilna da bude cool, baš kao što je to i sam film.

Akcija je, baš kao što i prilici za ovakav žanr filma, najveća prednost Guns Akimba. Akcijske scene koje u kombinaciji sa savršenom koreografijom prati odličan kut snimanja kamere, tako posebno dolaze do izražaja. I upravo zbog toga, akcija postaje majka, a ne maćeha ovom filmu. Guns Akimbo je u suštini priča o štreberskom programeru igara Milesu ( tumači ga Daniel Radcliffe), koji se nađe u, blago rečeno, nezavidnoj situaciji zahvaljujući svojim, opet blago rečeno, komentarima na internetu.

Miles je tako savršen primjer internet trola, ali nakon što mrtav pijan ostavi još jedan takav komentar na kanalu Skizma, ilegalnog kluba s borbama na smrt koje se emitiraju uživo, i kada mu tvorci tog kanala otkriju IP adresu, počinje lagano shvaćati što je učinio. Na vrata mu se tada pojave nimalo ugodni posjetitelji na čelu sa Riktorom (Ned Dehheny), koji je ujedno i luđak koji stoji iza svega toga, te odlučuje natjerati Milesa da se priključi toj njihovoj uvrnutoj zabavi.  Miles se sutradan probudi s pištoljima zakucanim u obje ruke i otkriva svog prvog protivnika, odnosno protivnicu – moćnu Nix, u ulozi Samare Weaving.

Moram priznati kako mi se sviđa put koji je odabrao Daniel Radcliff nakon Harry Potter ere. Za razliku od Emme Watson koja je većinom glumila u dosta mainstream filmova, Daniel se odlučio za malo drugačije skretanje. Sjetimo se samo Swiss Army Mana koji je mnoge šokirao, dok je mene iskreno oduševio. Danielu svaka čast na tome, jer ovo je sigurno teži način da se dokaže kako i u drugim filmovima drugačijeg žanra može itekako iznijeti moćno ulogu. Ako se pita moju filmofilku, u tome je već sad uspio jer nakon ovog filma, više nikad neće gledati na Harry Pottera istim očima. Posebice nakon scena u kojem pokazuje svog “veseljka”. Djetinjstvo je nepovratno uništeno.

Iako će mnogi reći kako je ovo neozbiljna uloga za njega, takvi ne mogu biti više biti u krivu. Fizička komedija u kombinaciji sa akcijom koji njegov lik mora izvesti u gotovo svim scenama nimalo nisu lagane, i svatko tko to ne vidi slijep je pored zdravih očiju. Film je super zabavan, i to zahvaljujući velikoj mjeri upravo Danielu, tako da moram reći kako smo se baš ugodno proveli u kinu gledajući ga. Daleko najcool film godine i mislim da će ga teško moći netko tako lako skinuti sa trona.

Samara Weaving u ulozi opake Nix doslovno ubija koliko je dobra i moćna. Ona je karizmatična, smiješna, psihotična, opaka, ma prava bad ass cura. Iako se njen lik može činit kao jednodimenzionalan, jer mi o njoj ne znamo skoro pa ništa, to nam postaje manje bitno kako film odmiče svom kraju. Sve ono što tada mi vidimo u njenom liku sasvim je dovoljno da je upoznamo. Akcijske scene su za Samaru kao plivanje za ribu u moru, ona je tu u doslovnom i prenesenom značenju – prava akcijska riba. Akcija u filmu ne postoji samo reda radi, već je tu sa svrhom i nekim ciljem.

Što se tiče sporednih uloga u filmu, tu moram naprosto izdvojiti Rhys Darbya u ulozi beskućnika, a koji je tako moćan i toliko prokleto smiješan da je to nemoguće za opisati. Scena između njega i Radcliffea je čista zabava u punom smislu te riječi. Isto tako, Ned Dennehy u ulozi negativca također ima simboličnu ulogu. Najviše mi je u sjećanju ostao trenutak kada on glumi da mu je stalo, pa iskazuje lažno suosjećanje, što nas dovodi do sasvim drugačijeg pogleda na ovaj film. I zaista, bilo bi pogrešno ovaj film doživjeti samo kroz akciju i samo kao neki cool/fora film. Da, on je sve to ali i puno više od toga.

Guns Akimbo je film koji se ruga našem društvu u kojem živimo i mi to na neki uvrnuti način itekako cijenimo. Mi smo društvo, ma koliko god to bilo teško za priznati, koje je okruženo ljudima koji će dijeliti inspirirajuće čitate po društvenim mrežama, a zapravo je jedino što takvi traže negativu i kaos. Narator filma nas u samom uvodu filma suočava upravo sa tom činjenicom. Isto tako, opsjednutost nekih ljudi sa fejsom, instagramom i ostalim aplikacijama, naprosto je zabrinjavajuća. Društvene mreže same po sebi nisu loše, jer one su postale dio naših života i to naprosto tako moramo prihvatiti. Koliko je ljudi dobilo mogućnost da radi nešto prema čemu imaju strast, upravo fejsu, instagramu ili youtubeu. I zato smatram kako su općenito društvene mreže pozitivna stvar. Međutim, postoji i druga strana medalje. Naime, za sve treba imati mjeru pa tako i za to.

Nažalost, neki je uopće nemaju, pa im je nedostatak lajkova postao najveća frustracija u životu. Tako se neki statusi brišu, pa stavljaju po deset puta u danu, u nadi da će ih netko primijetit. Zatim ljubomora prema nekome tko je više zamijećen i primijećen, raskid “prijateljstva” zbog izostanka međusobnog (ne)lajkanja. Sve to je nažalost itekako prisutno i u to sam se masu puta uvjerio.

“Zašto ti meni ne lajkaš ništa, nema te na mom profilu?”

Zar smo do tuda došli da ako slučajno nešto nekome ne lajkaš, automatski postaješ negativac? Nije mi lajkao status, pa ga neću ni pozdraviti kad ga vidim? Pa koji se kurac događa sa takvim ljudima?! Ali najgori su oni trolovi koji su najjači za tipkovnicom, ali su u stvarnosti manji od makova zrna. I to se najbolje vidjelo na primjeru glavnog lika. Međutim, on nije u potpunosti negativac jer je trolao zapravo sve ono negativno, odnosno kroz to negativno, u prenesenom smislu, društvo u cjelini. Društvo u kojem smo praćeni dronovima i telefonima, pojedinac kojem je dovoljan samo kažiprst da bi bio ispunjen, sve to obrađuje ovaj film.

“Koji ste vi bolesnici što ovo gledate. Da nema vas, ovako nešto ne bi ni postojalo”. Savršena rečenica u filmu koja najbolje oslikava ono čemu smo stalno izloženi kroz medije.

Najveći su licemjeri oni koji kritiziraju neku instagramušu, odnosno cijeli taj sustav tvrdeći kako to nije pravi posao, dok su istovremeno frustrirani jer oni nisu prepoznati. Nedostatak lajkova im je postala opsesija i onda su takvi upravo najveći kritičari onoga što bi i sami bili da mogu. Isto tako, negativnost je postala sexy cura ružnoj pozitivi. I tome smo svjedoci svaki dan. Ljudi naprosto uživaju u tuđoj nesreći, nevolji, odnosno svemu lošem općenito. Naravno, ne treba generalizirati, ali i budala vidi što se danas prodaje pod popularno. Zbog svega napisanog, jasno je kako ovo nije samo zabavan i cool film, već i zrcalo svijeta čiji smo mi glavni protagonisti. Na nama je samo da izaberemo hoćemo li biti ispred pozitivnog ili negativnog životnog SKIZMA. Drugog izbora niti nema.

Guns Akimbo je film koji se ne jede sa vilicom i nožem, nego ga se ždere sa prstima, neuredno i nepristojno, baš kao što je i svijet kojeg prikazuje. Završnica filma također spada medu anale, te podsjeća u velikoj mjeri na osjećaj zakucavanja u zadnjoj sekundi koji je donio pobjedu vašoj ekipi. Guns Akimbo zbilja radi zakucavanje. Prema kome? Na vama je da prosudite.