Zov divljine

Otvaranje kina za mene i moju filmofilku značilo je vraćanju starim navikama – svakodnevnom uživanju u magiji i čaroliji filma. Nedjelja popodne činila se kao idealan filmofilski provod uz jedan lijepi i feel good film. Odluka je pala na “Zov divljine” redatelja Chris Sandersa sa Harrisonom Fordom u glavnoj ulozi. Izbor se pokazao kao pun pogodak, jer ovo je zaista film uz koji se možete opustiti, uživati i guštati. Filmove sam uvijek doživljavao kao putovanje u neki drugi svijet, a ovaj film vam upravo to i nudi.

Zov divljine je film koji ne mogu nikako opisivati na neki robotski način, već isključivo sa emocijama. Ne znam, ne mogu si zamisliti da nešto loše napišem o ovom filmu, jer je toliko prekrasan, da i one sitne mane jednostavno nisam želio niti primijetiti. Mislim kako su svi malo previše ozbiljni kada su filmovi u pitanju, tako da imam osjećaj kao da su se ljudi zaboravili zabavljat uz sedmu umjetnost. Ovo je film koji će vas prije svega zabaviti i uz kojeg ćete se osjećati dječački zaigrano.

Moram priznati kako nije ni mene privukla ideja o CGI psima u filmu, jer sam uvijek za više realnosti, a manje tih “trikova”, ali to me u ovom filmu nije nimalo smetalo. Moram reći kako bi bilo zanimljivo vidjeti i noviju animiranu verziju ovog filma. Životinje u ovom filmu izgledaju spektakularno, baš kao što je to bio slučaj u novom Kralju lavova, tako da sam siguran da bi i animacija izgledala savršeno.

Glavnu ulogu u filmu pripala je Harrisonu Fordu, jednom od mojih najdražih glumaca kojeg mi je uvijek drago vidjeti. Ova uloga mu je savršeno sjela, jer se kao istraživač nečeg novog već dokazao, sjećate se? Harrison je čak i u manje zahtjevnim ulogama moćan na ekranu, pa je tako to bio slučaj i sa ovim filmom. Njegov kolega i partner Buck, moćan cucak, također je dojmljiv sa svojom pojavom. Moram reći kako sam itekako slab na pse, pa čak i kad je riječ o CGI Bucku.

Naravno da se u filmu itekako primijeti da nije riječ o pravom psu, ali kvragu, kako da kažem nešto loše o bilo kojem psu, tako da mi je i ovaj “umjetni” itekako osvojio srce. Ovom filmu se samo morate prepustiti i zamisliti da ste dio priče, sve ostalo je manje bitno. Barem tako filmofil u meni misli. Ono što ovaj film čini lijepim za gledanje svakako su predivni kadrovi kojim je bogat i u kojima ne možete ne uživati. Još sam kao mali zavolio vizualnost filma, tako da u tome uvijek uživam sa posebnim guštom, pa čak i ako je film radnjom dosta siromašan. Vizualnost i filmičnost filma uvijek probudi ono dječaštvo u meni.

Zov divljine vizualno zaista izgleda kinofilično, kao da vas zove u taj svijet u kojem se poželite izgubiti na neko vrijeme. Moram isto tako reći kako je bila prava gula gledati ovaj film ljeti. Dok je vanka bilo saharski vruće, ući u kino dvoranu i teleportirati se u jedno drugo vrijeme, naprosto je bilo čarobno. Međutim, iako hladan vremenom, ovaj film je jednako topao srcem i dušom.

“Mi nosimo živote. Mi nosimo nadu. Mi nosimo ljubav.”

Ovaj citat sam posebno zapamtio jer je na neki način poruka svima nama. Obožavam kod ovakvih lipih filmova tražiti tu skrivenu poruku, pa uvik zamišljam kao da se sa filmom igram skrivača. Zov divljine i jeste u jednu ruku prekrasna igra koja nas vodi u još lipšu filmsko-životnu avanturu. Jer svi smo mi dio te avanture za koju ne znamo gdje će nas odvesti.

“Mi dođemo i odemo. Ovo je uvijek tu.”

Mislim kako bih sa ovom mišlju najbolje bilo zaključiti ovaj moj mali osvrt na film. Ova misao se može odnositi na bilo koju sferu življenja, pa tako i na filmove. Jer filmovi će uvijek ostati, oni žive vječno, dok smo mi samo prolaznici koji u njima uživamo. I dok možemo, onda to činimo sa ljubavlju i strašću. I zato, odazovite se zovu divljine, probudite dite u sebi i igrajte se filma.