Rear Window – prozor u Hitchovo dvorište

Na današnji dan 1899. rođen je jedan od najvećih filmskih redatelja u povijesti – Alfred Hitchcock. Njemu u čast, odlučio sam vas podsjetiti na jedno pravo malo remek djelo sedme umjetnosti, a čiji je arhitekt upravo bio veliki Hitch – “Prozor u dvorište”. Nazvati Hitcha arhitektom kada je u pitanju ovaj film čini se zapravo sasvim prigodnim, jer ga je režirao upravo u tom arhitektonskom stilu. Sam uvod filma naprosto je briljantan, možda jedan od najboljih u filmskoj povijesti. Istina, na prvi pogled vam se neće tako činiti, ali ćete zato na kraju shvatiti koliko je u njoj puno toga napravljeno u tako malo vremena. Naime, mi u samo jednoj sceni, i to u svega nekoliko minuta, znamo, ili barem volimo to misliti, sve o likovima koje ćemo pratiti u ostatku filma. Rijetki su redatelji koji imaju taj talent da na tako vrlo jednostavan način uvuku gledatelja u radnju kao što je to ovdje napravio Hitch.

Upoznavanje s likovima, međutim, samo je prividno jer mi njih znamo samo u onom površnom vizualnom smislu, te na taj način donosimo sud o njima. Nevjerojatno, ali Hitch je upravo na taj način savršeno opisao društvo jučer, danas i sutra. Razmislite, po čemu se razlikuje gledanje života drugih ljudi kroz prozor u dvorište, od onoga koji danas ljudi rade kroz profile na društvenim mrežama. Isto tako, mišljenja sam kako je upravo ovaj film na najbolji mogući način prikazao i ljubav koju svi mi filmofili imamo prema filmovima, pogotovo ljubitelji triler/horor žanra. Baš poput glavnog lika, mi uživamo u gledanju sudbina drugih, ali da pri tome ne riskiramo apsolutno ništa. Mi smo sigurni da se nama neće ništa dogoditi jer se nalazimo u svom sigurnom prostoru, dok su akteri koje pratimo ti koji preuzimaju rizik. Taj osjećaj kontrole je jako dobar i mi uživamo u tome, bez obzira na (ne)moralnost tog čina, odnosno postupka. I tu se mi itekako možemo poistovjetiti s glavnim likom u filmu.

Kada sam već spomenuo glavni lik, onda sve pohvale idu James Stewartu, glavnom voajeru filma. Stvarajući njegov lik, Hitch je pokazao svu svoju genijalnost, ponajviše miješajući filmske žanrove upravo kroz njegovu osobnost. Od misterije trilera, pa sve do ljubavnog zapleta – Hitch nam poput vrhunskog koktel majstora servira piće koje djeluje jako dugo nakon konzumiranja. Kada smo već kod ljubavnog, onda je nemoguće izostaviti i prekasnu Grace Kelly. Pričati o njenoj ljepoti je zaista suvišno, jer takva predivnoća se zbilja rijetko viđa. Ali, ono što ja želim naglasiti, a što se nažalost rijetko spominje, svakako je njena glumačka izvedba u filmu. Mislim kako se često sa podcjenjivanjem gleda njena glumačka karijera, pa samim tim ni ova uloga nije iznimka. No lako ćemo mi za te priče, jer nitko ne može osporiti kako je Grace u “Prozoru u dvorište” itekako važan faktor, i ne samo to – ona je, usudio bih se reći, zapravo moralna vertikala koja kao da nam poručuje – to što radite nije dobro. Međutim, ni ona si sama ne može pomoći da ne zaviri kroz prozor, a što se najbolje vidjelo u situaciji kada kroz sudbinu jedne starice osjeti strah i za svoju vlastitu budućnost. Osjećaj straha da će ostati sama, odbačena od svih, itekako utječe na njen odnos s likom kojeg glumi Stewart. Tu također vidimo Hitchovu mogućnost da nam prenese, odnosno pokaže koliko su nam tuđi životi zapravo bitni, jer kroz njih imamo i stvaramo neke vlastite želje i strahove. Problem jedino nastaje kada previše gledamo druge, dok istovremno zanemarujemo sebe.

Moram također istaknuti i način na koji je Hitch snimio film. Gledajući kroz prozor u dvorište imamo osjećaj kao da gledamo nekoliko različitih filmova. Prozore ljudskih sudbina doživljavamo kao posebne priče, kao da smo u nekom kinu u kojem u isto vrijeme gledamo više filmskih naslova, ali s drugačijim zapletima. Razmišljajući malo o filmu, ne mogu se prestati čuditi koliko je Hitch bio ispred svog vremena, jer nije li današnje društvo, baš kako sam rekao, jedan veliki “prozor u dvorište”. Svi mi sudimo o drugim ljudima, bez da ih zapravo poznajemo. Cijeli svijet je zapravo jedan “veliki brat”, i htjeli mi to priznati ili ne, s nama kao glavnim voajerima u glavnim ulogama. Mi smo ti koji (dis)lajkamo druge ljude, mi smo ti koji kritiziramo ili hvalimo filmove koji gledamo, glazbu koju slušamo. I u tome uživamo, itekako prokleto uživamo. Glazba u filmu je također priča za sebe, odnosno, bilo bi bolje reći zvuk filma. Ono što razlikuje “Prozor u dvorište” od ostalih filmova je činjenica što u filmu nema klasičnog soundtracka, nema muzičke podloge. Glazbu čini zvuk sa ulice i to je nešto što se zbilja može  čuti i osjetiti u malo kojem filmu, pogotovo ne na način na koji je to napravio Hitch. Zvuk auta, sirene, pa i glazba klavira koja se osjeti kroz prozor u susjedovo dvorište, naša su nit vodilja kroz napetost u koju nas postepeno uvodi Hitch.

Boje u filmu su također očaravajuće, što je, mislim, Hitchu i bio cilj. Na taj način je htio pokazati koliko je privlačno viriti u tuđe živote sa sigurne udaljenosti. I zaista, od prvog kadra filma, mi smo doslovno hipnotizirani. Ta hipnoza traje sve do samog kraja, kada je završni kadar skoro pa identičan onom početnom. Na taj način Hitch nad nama izvršava savršeni krug manipulacije. Svatko tko, ako takvi uopće i postoje, ne zna zašto se Hitch naziva “majstorom napetosti”, dovoljno je da pogleda ovaj film i sve će mu biti jasno. “Prozor u dvorište” je film koji je bio nominiran za čak četiri Oscara – najbolji film, scenarij, kameru i zvuk. Nažalost, nije osvojio nijedan, ali to nije ni bitno. Jer ovaj film će zauvijek ostati (po)najveće filmofilsko arhitektonsko Hitchovo remek djelo, dok smo mi ti koji tu filmsku gromadu imamo čast posjetiti, doživjeti i vidjeti u bilo kojem trenutku. Kroz prozor u Hitchovo dvorište.