Quiz Show – moć televizije

“Ljepota je istina, istina ljepota.”

Otkad znam za sebe obožavam tv kvizove. Uvijek su mi bili fascinantni, napeti i uzbudljivi. Još od osnovne škole bio sam opsjednut “Izazovom”, te “Kviskotekom”, kvizovima koji su mi oduvijek bili najdraži i najbolji. Sjećam se kako sam znao vikendima sastavljati pitanja, odnosno odgovore u stilu “Izazova”, jer to je bio jedini kviz u kojem si trebao znati pitanje, a ne odgovor. I baš zato mi je bio toliko zanimljiv. Kod nas ga je vodio Joško Lokas i zaista je bio odličan. Kasnije se pojavio legendarni “Tko želi biti milijunaš” i po mom sudu nas najbolji kviz voditelj Tarik Filipović.  Milijunaš je zapravo bio razlog zašto je moja zaljubljenost prema kvizovima prerasla u pravu ljubav. Iako nisam nikad bio natjecatelj, obožavao sam gledati hrabrost drugih ljudi da se okušaju u tako nečemu, što je po meni, bila pobjeda sama po sebi. Pored toga, najveća vrijednost bilo kojeg kviza prije svega je znanje koje svaki pojedinac itekako može proširiti. I dok se na našoj televiziji trenutno prikazuju “Milijunaš” i “Potjera”, odlučio sam vas vratiti malo u prošlost, točnije u 50-e godine prošlog stoljeća kada je u Americi žario i palio kviz “21”.

Kviz “21”  bio je nevjerojatno popularan, posebno kada je u javnost procurila informacija kako je namješten, odnosno kako natjecatelji dobivaju pitanja i odgovore. Da biste razumjeli svu tu popularnost trebate se vratiti u sredinu prošlog stoljeća kada je televizija bila jako popularna. Televizija je tada bila nešto novo, zanimljivo, te je na neki način postala “najveća učionica na svijetu.” Zanimljiva je ova rečenica televizije kao najveće učionice, jer na neki način, ako bolje promislite, ni više od 70 godina poslije ništa se zapravo nije promijenilo. Naravno, ne pričam o tehnološkim dostignućima, već o tome kako na nas djeluje sve ono što vidimo na ekranu, bilo da se radi o mobilnom i(li) televizijskom.

Film “Quiz Show”, redatelja Roberta Redforda snimljen je po knjizi “Remembering America : A Voice From The Sixties, pisca Richarda N. Goodwina. Knjigu nažalost nisam čitao, ali zato mogu reći kako je Quiz Show ne samo jedan od najboljih filmova snimljen na temu tv kvizova, već i filmova općenito. Film je bio nominiran za čak četiri Oscara i to u kategoriji najboljeg filma, redatelja, sporednog glumca i adaptiranog scenarija. Koliko je konkurencija te godine bila jaka, dovoljno svjedoci činjenica kako su se za najprestižniju filmsku nagradu borili filmovi poput “Forresta Gumpa”, “Paklenog šunda”, “Iskupljenja u Shawshanku”, “Kralja lavova”, “Legende o Jeseni”, “Intervjua s vampirom”, “Ed Wooda”…Inače, filmsku ’94 mogli i danas smatraju jednom od najboljih, ako ne i najboljom fimofilskom godinom. Iako je meni i filmska ’95 bila jednako tako dobra, ako ne i bolja, sam pogled na gore napisane naslove zbilja izaziva poštovanje. A to je samo mali broj, jer meni je osobno “Natural born killers” broj jedan film plodom bogate filmofilske ’94. Quiz Show nažalost nije potvrdio nijednu nominaciju, ali to nikako ne umanjuje vrijednost koju je ovaj film ostavio u svoje naslijeđe.

Iskreno, ovaj film sam prvi put gledao kada sam bio baš ono klinac, tako da ga tada nisam mogao u potpunosti razumjeti. Nakon dugo vremena, odlučio sam ga opet pogledati i mogu vam reći kako mi je tako prokleto drago što sam mu se vratio. Ovo je film koji je vječan i nikad više aktualan. Zapravo, on to nikad nije ni prestao biti, a nekako mislim da nikad ni neće. “Quiz Show” bi se tako vrlo jednostavno mogao opisati kao filmska Orwelova 1984. Jer, baš kako rekoh, ovo nije samo film o kvizu koji je bio namješten, već puno više i šire od toga. Kada budete gledali ovaj film, pokusajte ga doživjeti ne samostalno kao pojedinac, već kao pojedinac koji je dio sustava. Taj sustav je predstava u kojem smo svi mi glavni glumci, htjeli mi to priznati ili ne. Pogledajte samo koje su najgledanije emisije na televiziji, ne samo danas, već kroz povijest. Reality showovi, zar ne? Jeste li se ikada zapitali zašto je to tako? I koliko je zapravo realnosti u realityu? “Quiz Show” je priča o moći velikih i nemoći malih. Postoji jedna savršena rečenica u filmu, a koju ću ostaviti za sam kraj ovog mog malog osvrta na film.

Zbilja je jezivo koliko neki pojedinac, bez obzira na inteligenciju, može biti izmanipuliran. Kada smo kod pojedinca, onda je glavni filmski pojedinac “Quiz Showa” zasigurno Ralph Fiennes. Samo godinu kasnije nakon što je bio nominiran za film “Schindlerova lista”, te dvije godine prije nego što će dobiti nominaciju za “Engleskog pacijenta”, snimio je film za koji je, po mom skromnom mišljenju, također trebao imati oskarovsku nominaciju. Fiennesa sam uvijek smatrao jednim od najboljih glumaca današnjice, ali i pomalo podcijenjenog. U ovom filmu je bio savršen izbor, pogotovo po pitanju lika kojeg glumi. Njegova pojavnost na filmu je naprosto hipnotizirajuća. Način na koji govori, kako se ponaša, jednostavno vam ne dopusta da skrenete pogled. U tom pogledu, vrlo je lako prepoznati opsjednutost publike tog vremena likom kojeg je Fiennes glumio. Kada pričamo o njegovim postupcima u filmu, oni će za mnoge biti nerazumni. Čovjek koji ima sve – ugledno ime, respektabilan posao, situiranost – što takvu osobu tjera na stvari koje su samo na prvi pogled nerazumne. Mislim kako je sama postojanost pitanja pogrešna sama po sebi, jer razmišljati kako ljudi koji imaju sve nemaju postojanost nikakvih želja, apsolutno je pogrešno.

I što to uopće znači imati “sve?” Što je to sve? Vrlo često se pod tim misli na status u društvu, bogatstvo itd. Ali zar nije licemjerno misliti kako bogati ljudi trebaju biti zadovoljni samo zato što su bogati? Naravno, uvijek postoje oni koji žele više, jer pohlepa je gadna stvar. “To je “samo” novac, najčešća fraza onih koji taj novac nemaju.” Vrlo je lako osuđivati ljude na temelju želje da postignu više, ili kako se u filmu Fienesov lik zgodno izrazio – da su vama ponudili tako nešto, da li biste vi odbili? To nitko od nas ne može znati, sve dok se ne nađemo u toj situaciji. Upravo zato se neke njegove odluke i čine nerazumne, ali ako mene pitate, on je u jednom trenutku ipak znao povući granicu. Da li je onda on negativac ili pozitivac? Hmmm, to je ipak kviz pitanje na koje ću ovaj put uložiti kviska. Njegov ga otac zasigurno nije osuđivao, jer je upravo on shvatio koliko je pojedinac u borbi sa sustavom nemoćan. Inače, treba isto tako reći da je Paul Scofield, glumac koji je glumio njegovog oca, i više nego zasluženo bio nominiran za Oscara u kategoriji najboljeg sporednog glumca.

Od ostalih uloga u filmu svakako bih izdvojio onu John Turturra, koji je također briljantan u svojoj izvedbi. Ako sam za nekoga osjećao posebnu empatiju u filmu, onda je to bio upravo njegov lik. Posebno me se dojmio u jednom trenutku kada je odbio sudjelovati u lešinarenju novinara željnih senzacije. Njegov lik je također zanimljiv na puno načina, pogotovo kada je u pitanju pogled na cijelu situaciju u kojoj se našao. Naočale koje on nosi u filmu, zapravo su naočale svih nas gledatelja. On je zapravo mi. To se najbolje vidjelo u njegovom odnosu prema liku kojeg glumi Ralph Fiennes. Od nekoga koga je želio uništiti i raskrinkati, do trenutka kada shvaća kako između njih nema baš neke velike razlike, jer su oboje bili samo žrtva sustava. Onog istog sustava, koji će uvijek proći nekažnjeno. A kada smo već kod sustava, nikako ne smijem zaboraviti spomenuti velikog Martina Scoresesea, koji je zapravo najbolji prikaz te piramide, baš kao i Allan Rich koji u filmu glumi predsjednika NBC-a.

“Ako sam ja u opasnosti, zašto se onda vi znojite”.

Ove riječi koje je upravo Rich uputio istražitelju koji je radio na slučaju, a kojeg je u filmu glumio impresivni Rob Morrow, jako su simbolične i moćne. Sustav nikad neće proliti kapljicu znoja nervoze, to će uvijek činiti pojedinac. I to je jednostavno tako, sviđalo se to nama ili ne. Također, želio bih vam skrenuti pozornost posebno na jednu scenu u filmu. Trenutak kada u sudnici jedan od likova, neću vam odati koji za sve vas koji niste gledali film, prizna da je sudjelovao u nečasnim radnjama, zapravo je najmoćniji dio filma. Tada mu većina sudaca zapravo plješće na iskrenosti i otvorenosti, što je prilično šokantno. Samo se jedan od njih udostojio usprotiviti tako nečemu, te reći – ja također poštujem vašu iskrenost, ali sasvim sigurno vam neću pljeskati, niti vas hvaliti zbog toga. Moćna scena i moćan trenutak koji puno toga govori.

Kada je riječ o režiji filma, onda moram reći kako je ovdje Robert Redford zbilja nadmašio samog sebe. Način na koji je on prije svega uvukao gledatelja u samu priču, zaista je briljantna. Mislim kako mu je iskustvo glumljenja u filmu “Svi predsjednikovi ljudi” itekako pomoglo u tome, jer upravo mi je taj film u smislu praćenja istrage, odnosno načina na koji film uvlači gledatelja u radnju, zasigurno jedan od najupečatljivijih. Quiz Show u tom pogledu nimalo ne zaostaje. Osim toga, redatelj Redford nas na impresivan način šalje u vrijeme u kojem se odvija radnja filma. Moram priznati kako sam zbilja uživao u kadrovima tog perioda, te sam imao osjećaj kao da sam zbilja tamo. Puno filmova to radi na površan i pomalo ljigav način, odnosno s nimalo poštovanja prema tom periodu. Quiz Show radi sve suprotno od toga, i to mi se zbilja posebno svidjelo.

“Mislio sam da ćemo srediti televiziju, ali ona je sredila nas”.

Upravo su ove riječi najbolji opis ovog kultnog filma Roberta Redforda. Znam kako se neki danas hvale kako uopće ne gledaju televiziju, odnosno da je uopće nemaju doma, pa će možda pomisliti kako se na njih to ne odnosi. Uhhh, kako su samo u krivu. Ovo televizija može značiti bilo što – internet, mobitel, laptop , odnosno sav onaj sadržaj koji konzumirate preko toga. Sve je to, dragi moji,”televizija”. Htjeli mi to priznati ili ne, sve nas je ta “televizija” pobijedila. Jedina nam utjeha može biti da sami odlučujemo u kojoj mjeri i s kojom razlikom ćemo potpisati taj poraz.