Crni telefon – poziv koji se ne odbija

Svaki put kada odem u kino gledati film kojeg je producirao Blumhouse, osjećam se poput Forresta Gumpa u kockarnici – nikad ne znam što ću dobiti. Pa ipak, nekako se uvijek s posebnim guštom prepuštam tom riziku, znajući kako će mi (možebitno) zadovoljstvo ipak biti puno veće od (mogućeg) razočaranja. Srećom, kada je u pitanju film „Crni telefon“, kuglica je ipak donijela dobitak na tom filmskom ruletu. Krivac zbog kojeg sam u podsvijesti ipak predosjećao kako će „Crni telefon“ ipak ispuniti moja očekivanja zove se Scott Derrickson. Rad ovog redatelja naprosto obožavam, posebice kada je u pitanju film „Sinister“, kojeg i dalje smatram ne samo njegovim najboljim filmom, već i općenito hororom koji zaslužuje svako moguće poštovanje ljubitelja žanra. Da se snalazi i u ostalim „filmskim svemirima“ najbolje je dokazao kroz Marvelov film „Doctor Strange“, tako da je zbilja prava šteta da „zbog kreativnih razlika“ ipak nije režirao i drugi dio. Derrickson, međutim, nije mirovao, već je pauzu od snimanja filmova iskoristio za stvaranje novog, originalnog filma, na koji će staviti svoj prepoznatljivi pečat. I bogami, kada je u pitanju „Crni telefon“, u tome je itekako uspio.

„Crni telefon“ je adaptacija istoimene kratke priče Joe Hilla, smješten u kasne 70-e godine prošlog stoljeća u Denveru. Dok budete gledali ovaj film u kinu, siguran sam da će vam puno puta pasti na pamet Stephen King, i to prvenstveno jer svojom atmosferom, ali i likovima itekako podsjeća na njegove romane. To, naravno, itekako ima smisla, jer Hill je sin majstora horora, tako da izgleda kako jabuka nije pala daleko od stabla. Ovo je uistinu film atmosfere, tako da je bilo jako bitno da se kratka priča u potpunosti, ponajviše u tom pogledu, prenese na sam film. Derrickson je u tome itekako uspio, što uopće ne čudi jer on je itekako poznat po prepoznatljivom stilu režije, a ovdje je u velikoj mjeri unio ne samo onaj redateljski, već i osobni pečat.

Ono što ovaj film čini vrijednim gledanja prije svega je izvanredna studija karaktera za koju nikako nisam bio spreman, ponajviše kroz samu najavu filma koja ničim nije odavala takav pristup filmu. Međutim, film se ne oslanja samo na svoje glavne likove da bi se stvorila atmosfera, jednako kao što se ne zamara nekom njihovom pozadinskom pričom. Redatelj uopće ne želi opterećivati gledatelja s takvim detaljima, već umjesto toga pratimo trenutak i situaciju koja u nama stvara sve jaču i snažniju anksioznost. Mi smo u tom pogledu poput detektiva te pratimo tragove koji nam se na prvi pogled neće činiti toliko važnim, ali koji će s klimaksom postati itekako bitni za konačno kompletiranje slagalice. Balans između režije i scenarija, koji je Derrickson pisao zajedno s Robertom Cargillom, tada u potpunosti dolazi do izražaja.

Strah koji sam osjećao gledajući ovaj film stvorila je priča koja se, nažalost, može dogoditi bilo kome. Taj osjećaj realnosti zapravo diše tihu jezu filma, posebice što u prvih pola sata vi i nemate dojam kako gledate horor film. U tom pogledu možemo povući paralelu s filmom „Prisoners“, redatelja Denisa Villeneuvea, a koji u žanrovskom smislu nije bio horor, ali je imao te horor elemente. Slična stvar je i ovdje, samo što Derrickson ipak ne bježi od žanrovskog horora, iako je glavni pokretač tenzije i straha zapravo triler priče koju napeto pratimo od početka do kraja. I ono najbitnije, dok su se u kinu vrtjele slike filma, imao sam dojam kao da gledam film koji je uistinu i napravljen u 70-ima, tako da je taj osjećaj vremena itekako utjecao na mene, ponajviše jer je disao taj sirovi realizam Derricksonove režije. U velikoj mjeri to možemo zahvaliti i načinu na koji je snimio pojedine kadrove, posebice kroz 8mm film, a koji su itekako podsjetili na stil koji je koristio u Sinisteru. Ti su kadrovi djelovali poput sna, ali onog koje sanjate širom otvorenih očiju.

Glavnu ulogu u filmu tumači Ethan Hawke koji je još jednom pokazao da se radi o iznimno talentiranom glumcu, iako mi se nekako čini kako je dosta podcijenjen i da ne dobiva ni približno toliko priznanja kao što zaslužuje, i to upravo zahvaljujući svojim ulogama. Nikad jeziviji Hawke, ovdje nije prikazan kao tipičan horor negativac. Hawke je u potpunosti nestao u ovoj ulozi, tako da sam imao dojam kako uistinu gledam lik od kojeg nikad nisam bio siguran što iduće mogu očekivati. Istovremeno zastrašujuć, jeziv i uznemirujuć, stvorio je neku vrstu spektra vlastite sjebanosti. Na filmu je radio i legendarni Tom Savini, tako da ne treba čuditi što su maske koje nosi u filmu dio njegovog identiteta, ali i puno više od toga. Osim što izgledaju prilično jezivo, one također odražavaju i njegovo stanje u različitim scenama i trenucima u kojima se nalazi. Svaki put kada se pojavi s drugačijom maskom, mi zapravo vidimo njegovu drugačiju sliku, u fizičkom i psihičkom smislu. Kreativnost maski koje nisu tu samo radi vizualnog dojma, već su dio karaktera lika, zapravo je nešto što nismo davno vidjeli u nekom horor filmu.

Koliko god Hawke bio odličan u svojoj ulozi, ako se mene pita glavno ime u onom glumačkom smislu ovog filma svakako je mladi Mason Thames u ulozi Finneya. Ovo je, inače, njegov debitantski film, tako da uistinu zaslužuje sve pohvale, prije svega jer se i sam film u velikoj mjeri oslanja upravo na njegovu izvedbu. Pa ipak, on nije jedan od onih klišej uplašenih klinaca iz horor filmova, već ga gledamo kroz različite stadije trenutaka u kojima se nalazi, bilo da se radi o očaju, strahu ili nadi. Mi na to putovanje kroz studij njegovog lika krećemo od samog početka, zapravo zajedno sudjelujemo u njegovom razvoju, i to u filmu odlično funkcionira upravo zahvaljujući njegovoj izvedbi. Vrlo lako je redatelj od njegovog lika moga učiniti nevinog dječaka koji se našao u užasnoj situaciji, i za kojeg bismo svi mi svejedno navijali. Međutim, on je njemu tijekom tog cijelog procesa dao toliko toga, da se njegova borba za preživljavanjem čini puno jačom i snažnijom. Također, uvjerljivost izvedbe koju je pokazao u svojim solo scenama, jednako kao i u onima kada dijeli kadar s puno iskusnijim Hawkeom, uistinu je fascinantna.

Jako bitan lik u filmu je i njegova sestra, Gwen, a koju glumi talentirana Madeleine McGraw. Vrlo je lako prema njoj razviti simpatiju, i to prvenstveno zahvaljujući njenoj osobnosti. Njena komunikacija s ostalim, puno odraslijim osobama, doslovno ima tu neku razigranu iskrenost, što stvara određenu dozu humora, ali i našu simpatiju prema njenom liku. Ona uspijeva biti cool čak i kada ne pokušava biti smiješna, posebice kada unutar sebe proživljava dramu i emociju određenog trenutka. Kroz njen lik, redatelj je na jedan pametan način ubacio i nadnaravne elemente u film, ali se ne oslanja na jeftine jump scare scene, već razvija priču istovremeno s razvojem njenog karaktera. Jednako kao i kod njenog brata, mi kao gledatelji postepeno ulazimo u njihove živote, upoznajemo se s njihovim svijetom koji žive, od odnosa koji imaju s ocem alkoholičarem, pa sve do bullynga koji proživljava(ju) u školi.

Vizualni stil filma na neki je način postala redateljeva posjetnica. Iako je film u velikoj mjeri snimljen na samo jednoj lokaciji, gledatelj ima dojam kako da postoji više različitih opasnosti koje dolaze s nepoznatih mjesta, što kao posljedicu stvara dodatni rast tenzije. Estetika i rad kamere, s povremenim rezovima, ostavljaju dojam realnog vremena, posebice pojačanog kroz 8mm kadrove. Film također ima i određenu dozu šarma koji je imao taj period, unatoč nekim lošim stvarima koje su se događale u tom vremenu. Pa ipak, redatelj to ne stvara na način da ubacuje neke popularne pjesme bez ikakvog povoda, već kroz samo ponašanje likova, poput opuštenog gledanja onih starih tv emisija. Takve sitnice nisu nametnute, one su suptilno ubačene, ali su sasvim dovoljne da vjerujete redatelju, jednako kao i likovima koje pratite u filmu. Na taj način se stvara i poštovanje prema njima, odnosno prema njihovom razvoju što stvara i  našu povezanost prema njima. Soundtrack Marka Korvena jako se dobro nadopunjuje u cijelu tu atmosferu, posebice kroz tu glazbenu podlogu koja zapravo i prikazuje što taj užasavajući scenarij znači za likove.

The Black Phone je film koji će vas držati na rubu sjedala do samog kraja. Istovremeno jeziv i privlačan, prepun dinamike i tenzije djeluje poput prave noćne more. Upravo je to najbolja moguća preporuka za javljanje na kino poziv i razgovor s ovim uistinu hvale vrijednim filmom, posebice ako ste ljubitelji horor/triler žanra.