Ljepota, talent, elegantna sofisticiranost, mladenačka nevinost – sve to i puno više svakom pravom ljubitelju filma padne na pamet čim se spomene ime Audrey Hepburn. Ova neprežaljena filmska diva, umrla je upravo na današnji dan 1993.godine. Međutim, iako više nije među nama, njena hipnotizirajuća ljepota, stil, šarmantna nevinost, živjeti će vječno u srcima mnogih. Njena gracioznost na velikom kino ekranu, bila je jednako velika kao i njena humanost u privatnom životu, i upravo je radi toga bila prava životno filmska princeza.
Audrey Hepburn je doslovno bila sinonim za eleganciju, sofisticiranost i ukus. Nije ni čudo što je upravo ona bila muza poznatog francuskog dizajnera Givenchyja, te jedna od najvećih ikona stila 20. stoljeća. Njezin prepoznatljivi izgled u “Doručku kod Tiffanyja” – mala crna haljina, velike sunčane naočale, podignuta frizura i biseri, i danas se rado kopiraju, što je samo dokaz koliko su njena pojava i stil u tom filmu bili i ostali bezvremenski. No i pored svih tih nezaboravnih filmskih uloga, ljubavnih priča, Audrey će jednako tako biti upamćena kao velika humanitarka, što je svojim djelovanjem za UNICEF nebrojeno puta dokazala, ali i dok je bila mlada studentica baleta kada je pomagala nizozemski otpor protiv nacista za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Audrey je rođena 4. svibnja 1929. u Belgiji. Roditelji su joj bili nizozemska barunica Ella Van Heemstra i Joseph Victor Anthony Ruston, koji je kasnije usvojio aristokratsko prezime Hepburn-Ruston, vjerujući da potječe od Jamesa Hepburna, 4. grofa od Bothwella. Dakle, iako je rođena u Belgiji, Audrey je preko oca imala britansko državljanstvo, te je kao dijete pohađala školu u Engleskoj. Međutim, 1939., na početku Drugog svjetskog rata, njezina majka zajedno s Audrey seli u Nizozemsku, misleći kako će ta zemlja ipak biti sigurnija za njih s obzirom da je Nizozemska bila neutralna u sukobima za vrijeme Drugog svjetskog rata. Pa ipak, u to vrijeme je koristila ime Edda Van Heemstra, jer je njena majka bila zabrinuta da bi joj rodno ime moglo otkriti britansko naslijeđe. Nažalost, nacisti su ipak uspjeli okupirati Nizozemsku, pa je majka jedno vrijeme čak bila prisiljena raditi za naciste. Nakon što su nacisti ubili njenog brata, zajedno s Audrey se pridružuje nizozemskom pokretu otpora protiv nacizma. Audrey će se kasnije prisjetiti kako joj je to bio jedan od najtežih perioda u životu jer su većinu vremena bile gladne, te su doslovno jele lukovice tulipana da bi preživjele. Srećom, majka i kći su zajedno uspjele prebroditi sve probleme, što nije bilo nimalo lagano s obzirom da je Audreyjin otac napustio obitelj kada je ona imala samo šest godina.
Nakon rata Audrey je nastavila studirati balet u Amsterdamu i Londonu, a tijekom svojih ranih 20-ih studirala je glumu, te je radila kao model i plesačica. Ubrzo je uslijedio i njen debi na pozornici i to u mjuziklu “High Button Shoes” iz 1948. godine. Tri godine nakon kazališnog debija, stigla su i prve, doduše male, filmske uloge, i to u filmovima “One Wild Oat” i “The Lavander Hill Mob”. No čak su joj i te male uloge bile dovoljna odskočna daska, pa je tako zapela za oko francuskoj spisateljici Sidonie-Gabrielle Colette koja je u Audrey vidjela idealnu glumicu za naslovnu ulogu u scenskoj adaptaciji njezina romana “Gigi”. Unatoč neiskustvu, Hepburn je oduševila svojom izvedbom, dobivši odlične kritike u vrijeme kada je predstava imala svoju premijeru na Broadwayu 1951.
Dvije godine kasnije, uslijedilo je snimanje filma koji će Audrey odvesti u filmsku besmrtnost. Pogađate, radi se o filmu “Praznik u Rimu” u kojem je glumila zajedno s Gregory Peckom. Uloga mlade princeze s kojom je osvojila srca gledatelja priskrbila joj je najveću filmsku nagradu – Oscar. Unatoč slavi, Audrey je i dalje ostala skromna, pa se tako vratila na Broadway gdje je godinu dana nakon “Praznika u Rimu” ponovno oduševila u predstavi “Ondine” gdje je glumila zajedno s Melom Ferrerom za kojeg se kasnije i udala. Za svoju izvedbu u “Ondine”, koji će se kasnije pokazati kao njen posljednji na Broadwayu, osvojila je i prestižnu nagradu Tony.
Iako više nije nastupala na Broadwayu, s još većim entuzijazmom nastavila je očaravati filmsku publiku, i to ponajviše u romantičnim komedijama kao što su Sabrina (1954.; ) i Funny Face (1957.), ali i u velikim dramskim ulogama u filmovima “Rat i Mir” (1956.) i “The Nun Story (1959.). Za vrijeme snimanja filma “Sabrina”, Audrey je imala aferu s glumcem Williamom Holdenom, iako su oboje tada bili u braku. Međutim, kada je saznala kako se Holden podvrgnuo vazektomiji, to je bio kraj njihove veze s obzirom da je Audrey jako željela imati djecu. Dijete je ubrzo dobila sa suprugom, ali je, nažalost, u drugoj trudnoći imala pobačaj, i to nedugo nakon snimanja filma “Unforgiven”, redatelja Johna Hustona. Naime, tada joj se za vrijeme snimanja dogodila nesreća u kojoj je slomila leđa nakon što je pala s konja.
Iako je publika uz Audrey poistovjećivala ranjive likove, uključujući i tajanstvenu Holly Golightly u “Doručku kod Tiffanyja” (1961.), adaptaciji novele Trumana Capotea koji je umjesto Audrey u glavnoj ulozi želio vidjeti Marilyn Monroe, nisu joj bile strane i drugačije uloge. Tu svakako treba izdvojiti one u filmu “Charade” (1963.) i “Two for the Road” (1967). Njezina, možda i najkontroverznija uloga bila je Elize Doolittle u filmskom mjuziklu “My Fair Lady” (1964.). Iako je Hepburn bila odlična u tom filmu, publika ju je u vrijeme izlaska filma teško prihvatila, jer je većina smatrala kako je ta uloga pripadala Julie Andrews, glumici koja je prethodno oduševila publiku u istoimenoj predstavi.
Nakon što se pojavila u filmuovima “Two For The Road” i “Wait Until Dark”; za ovaj potonji je osvojila i petu nominaciju za Oscara, Audrey se povukla iz svijeta glume. Nakon razvoda od Ferrera 1968. udala se za istaknutog talijanskog psihijatra Andrea Dottia s kojim je bila u braku do 1982. Nakon toga je bila u vezi s Robertom Woldersom, koji je bio uz nju sve do njezine smrti. Glumi se vratila tek 1976., kada je glumila u nostalgičnoj ljubavnoj priči “Robin i Marian”. Kasnije se pojavila u još tri filma “Bloodline”, “They All Lughed”, te “Always”, redatelja Stevena Spielberga, i to joj je bila posljednja uloga u karijeri.
Nakon glumačke karijere, posvetila se humanitarnom radu kao veleposlanica UNICEFA. Bila je na više od 50 putovanja diljem svijeta, posebice u najtežim područjima i mjestima koja su bila najviše pogođena glađu. Svojim je djelovanjem bitno utjecala na svijest ljudi o svim problemima s kojima su se svakodnevno borila djeca tih siromašnih područja u Latinskoj Americi, Africi i Aziji. Njezino posljednje putovanje za UNICEF bila je misija u Somaliji u rujnu 1992., nakon čega se požalila na bolove u trbuhu, da bi joj dva mjeseca kasnije bio dijagnosticiran rak slijepog crijeva. Iste te godine odlikovana je od strane američkog predsjednika Georgea Busha “medaljom slobode” u čast njezinog rada s UNICEFOM. Nakon smrti 20. siječnja 1993. godine, posthumno je nagrađena Oscarom od strane Akademije filmske umjetnosti i znanosti.
Prije nešto manje od mjesec dana najavljeno je snimanje biografskog filma o Audrey Hepburn, kojeg bi trebao režirati Luca Guadagnino po scenariju Michael Mitnicka, dok je čast da je glumi na velikom ekranu pripala Rooney Mari.
Jedan je filmski kritičar napisao za “Praznik u Rimu” : “Kada kažete; “ne prave se više takvi filmovi”, mislite na ovaj film”. Slično bi se moglo reći i za Audrey Hepburn kada je u pitanju gluma, stil i ljepota. Princeza filma, ikona stila, dama glume, diva života. Audrey Hepburn.
