Licorice Pizza – film koji vas grli i ne pušta

Sjećate se onih trenutaka iz djetinjstva kada bi vam prijatelji došli na vrata i kada bi vam pitali mamu možete li se doći igrati s njima? Onda biste vi svi proveli jedan bezbrižan dan pun avantura, totalno neopterećeni nebitnim nebitnostima. Bili bi važni samo vi, i vaše igre u kojima biste guštali, baš kao u svakom tom trenutku i vremenu koje biste proveli zajedno. Vjerojatno biste se usput i posvađali oko neke simpatije, vjerojatno biste  u tim igrama i razbili lakat, koljeno, možda biste došli doma prljaviji od prasca u svinjcu, i možda biste baš radi toga, kada se kao tridesetogodišnjak okrenete u prošlost rekli sami sebi – koja divna i lipa vremena. Okej, skratio sam sebi pet godina, ali tridesete su još uvik tu, baš kao i trenuci kojima se uvijek vraćam i kojih se sjećam s velikim osmijehom na licu. Sličan osjećaj imao sam prije par dana kada sam se vraćao iz kina, i to nakon što sam pogledao najnoviji film redatelja Paula Thomasa Andersona – Licorice Pizza.

Ovaj film zaista diše osjećaj odrastanja, onog dječaštva koji stane u jedan dan, i kada vas na kraju majka pozove da se vratite doma jer se morate sutra ustati u školu, vi budete nekako tužni, ali i sretni jer ste mogli doživjeti sve te avanture koje ćete zauvijek pamtiti. Gledanje ovog filma u kinu za mene je imalo upravo takav učinak, bio sam sretan što sam ga doživio, ali istovremeno tužan jer je taj trenutak ipak završio. No, unatoč tome, ostaje ipak ono nešto najvrijednije, ostaje uspomena na jedan film koji mi se već sada, polako, ali sigurno uvukao pod kožu.

Licorice Pizza je poput ljubavnog pisma redatelja P.T. Andersona prema mjestu i vremenu u kojem je on sam odrastao, odnosno Los Angelesu 70-ih godina. Redatelj tako radi savršeni krug od “Boogie Nights” do ovog filma, krug u kojem je i on doživio odrastanje  kao redatelj u punom smislu te riječi. Svijet u koji nas je uveo s ovim filmom, predstavlja svijet gdje se ljude gledalo u oči, a ne u telefone. Gledajući taj i takav svijet, jednostavno poželiš da si dio svega toga. Međutim, tada se događa nešto sasvim posebno i to u trenutku kada shvatimo da se ta naša želja ostvarila i prije nego smo je stigli poželjeti.

Od samog uvoda filma imao sam taj osjećaj kako gledam nešto prirodno, ljudskije, od boja koje su prisutne u filmu, pa sve do nevinosti i magičnosti da vidiš ono što želiš vidjeti, baš zato jer je stvarno. Film kao da u svakom svom kadru naređuje gledatelju – živi trenutak. Glavni protagonisti filma su ga živjeli, iako su i oni znali da je budućnost koja je pred njima neizvjesna, što filmu daje tenziju koja ne prestaje cijelo vrijeme, kako za nas, tako i za njih. Taj osjećaj trenutka se ni u jednom trenutku filma ne izgubi, jer je toliko jak da imate dojam kao da ste uzeli stari album sa slikama kroz koje živite trenutke koje nikada nisu izgubljeni, trenutke koje žive u vama, kroz sjećanje i sliku vremena koja nikada neće biti izgubljena.

Postoji jako malo filmova čiji se miris može osjetiti kroz veliki kino ekran, jedan od takvih je svakako i Licorice Pizza. Davno nisam gledao tako neki film koji ima u sebi toliko iskrenosti, i koji nam kroz jedan odnos šalje poruku kako trebamo brinuti jedni za druge, jednako kao i živjeti dan koji može biti i najružniji na svijetu, ali koji ti baš radi toga daje iskustvo življenja. Ovo je film kojem se vjeruje, poput onog jednog iskrenog prijatelja u kojeg imate povjerenja, i kojem možete reći bilo što, bez straha da će vas izdati.

Svaki film Paula Thomasa Andersona ima neki svoj identitet, bez obzira što se u njemu mogu naći i neki drugi njegovi filmovi, ali bez obzira kakvi sastojci bili u njima, to je pizza, parodon film, koja se “jede” s posebnim guštom. Iako film nema tipičnu radnju, odnosno klasičan zaplet priče, mi smo svejedno u filmu tijekom cijelog gledanja. Ništa čudno, s obzirom da nas film, baš poput života, upoznaje sa stvarima koje se možda neće dogoditi s razlogom, i u tome i jeste ljepota ove filmske pizze. Ovo je film koji vas tjera da ignorirate umjetni svijet koji se danas servira kao idealan, i radi kojeg uživate još više u svom svijetu koji vas čini sretnima i zadovoljnima.

Ono što je posebno zanimljivo kod ovog filma, svakako je činjenica da vam kod njega nije bitno o čemu je, već način na koji je to “o čemu je” prikazano. Iako nismo ni svjesni kamo će nas priča odvesti, uostalom baš kao ni život, mi se nekako opet veselimo toj novoj neistraženoj avanturi. Svaki put kada bi se pojavila neka nova scena u filmu, imao sam osjećaj kao da ulazim u neku izgubljenu sliku koja bi stajala prašnjava na tavanu, ali koja u sebi ima više ljepote nego bilo koja, dodatno “uljepšana”, s Instagrama. Tu posebice dolazi do izražaja kombinacija dramskog pisca koji u sebi ima Anderson, baš kao što ima epitet redatelja kadra kroz koji se povezujemo s pričom, ali i glavnim glumcima.

Licorice Pizza je film iznenađenja, film koji izgleda autentično od kože glavnih glumaca, pa sve do odjeće koju nose. Autentičnost dolazi i u smislu razgovora i događaja koji je dio realnosti, a ne nečega umjetnog i izmišljenog. Anderson kao da ne režira film, već komadiće života uz koje stvaramo emocionalnu povezanost ne samo s glavnim likovima, već i prema filmu općenito. Sve te priče, sve te avanture, svi ti mali mozaici življena daju na neki način otkucaj srca filmu, onaj otkucaj koji kuca u nama gledateljima, čak i kada se odjavna špica pojavi na kino ekranu. Zapravo, taj otkucaj tada ne prestaje, nego tek počinje s otkucajima na najjače.

Glavni vodiči za ulazak u svijet 70ih za nas su Alana (Alana Haim) i Garry (Cooper Hoffman). Njihov međusobni odnos daje život ovom filmu, i to na način kakav samo život može ispričati. Gledajući njih dvoje, film uspijeva disati, i to ponajviše kroz taj njihov pogled koji imaju jedno prema drugome. I baš kao što je općenito u filmu svaki detalj važan, tako je još važnije bilo vidjeti taj njihov odnos koji se ne ostvaruje odmah, već redatelj daje mogućnost razvijanja što filmu, ali i njihovoj priči daje na uvjerljivosti, a samom gledatelju osjećaj iskrenosti radi koje im vjerujemo u svemu onome što rade, govore i osjećaju.

Alana je 28-godišnja, pardon 25-godišnja cura koja nema neki određeni cilj u životu, već zamišlja stvari kakve bi se mogle dogoditi. Ona je rastrgana između onoga što zamišlja da bi trebala biti, i onoga što drugi očekuju od nje da bude. Ona ima taj izgled 70ih, toliko da doslovno zrači u svakom kadru. Kod nje je ponajviše prisutna nesigurnost, i to između dva svijeta. I dok je s jedne strane svjesna kako mora gledati u budućnost i ono što ona nosi, s druge strane živi svoju sadašnjicu koja je činu upravo takvom – živom.

Ona na tom putovanju nije sama, već je uz nju Garry, 15-godišnjak, pardon skoro 16-godišnjak, a kojeg u filmu glumi Cooper Hoffman, sin preminulog glumca Philipa Seymoura Hoffmana. Ovo je za Coopera prva filmska uloga u karijeri, i ako je suditi po filmskom debiju, čini se kako je ispred njega obećavajuća filmska karijera. Izgleda kako u ovom slučaju glumačka jabuka nije pala daleko od stabla. Hoffman kao Garry poprilično je uvjerljiv, baš poput njegovog lika koji je istovremeno samouvjeren s jedne strane, ali i poprilično naivan s druge strane. Što se mene osobno tiče, moram priznati kako sam njegov lik zavolio od onog prvog kadra kada se pojavio u filmu. Ta neka toplina kojom je disao, zatim onaj iskreni osmijeh u kojem se mogao i prepoznati i njegov otac, bilo je poprilično emotivno iskustvo za mene, ali i za sav moj pogled prema njegovom liku.

Inače, njegov lik je napisan kao posveta Garyu Goetzmanu, filmskom producentu koji je bio poznata dječja zvijezda u seriji “Tvoje, moje i naše”. Način na koji je postavljen njegov lik, gdje ga odrasli doživljavaju kao sebi ravnog, dosta je zabavna za gledanje. Nešto slično napravio je i Wes Anderson u filmu Rushmore, i to sa likom Maxa Fishera, također 15-godišnjaka. Ta određena doza samouvjerenosti, iako je još teenager, ovdje je itekako dobro funkcionirala, posebice što je upravo ta samouvjerenost i privukla Alanu, baš kao i njegova odvažnost, odnosno ideje koje ima. Ukratko, sve ono što ona traži u sebi. Doduše, ona ga isprva odbacuje, ali je kasnije on uvuče u taj  svijet, ona je uz njega na tom putovanju, dok istovremeno ima svoje putovanje u kojem želi saznati tko je i tko želi biti.

Taj njihov odnos, baš kao i sam film, može na prvu izgledati čudno, ali kada spojiš sve te slike, sve te avanture, sve te priče, onda dobiješ jednu cjelinu koja itekako ima smisla, i o kojoj ne možeš prestati razmišljati.. To se najviše osjeća na primjeru vodenih kreveta koji su tada bili u modi, i bez obzira kako to izgledalo iz današnje perspektive, u tom trenutku, tada, činilo se kao nešto najposebnije na svijetu. Alana i Garry osjećaju se toliko dobro u svim tim scenama, baš kao i ulogama koje kao da ne glume, već ih žive. I jedno i drugo su dali svojim izvedbama čistoću i nevinost likovima, ocrtanu prije svega karakterima njih samih. Od Alane koja u jednom trenutku može izgledati nevino i slatko, dok u drugom može biti jednako tako žestoko borbena u obrani svojih stavova. Ovo je, inače, i prvi put da je Anderson stvorio fokus na jedan ženski lik u svom filmu. Nije da toga nije bilo prije, ali u ovolikoj mjeri sasvim sigurno ne.

Odnos Alane i Garrya mogli bismo opisati kao potragu onoga što želimo od života, i koliko je od toga definirano od nas samih, a koliko od drugih osoba. Film obrađuje upravo takve teme koje su vidljive samo ako se malo dublje zagrebe ispod površine, dok se istovremeno tom dubinom ne gubi ni jedan osjećaj trenutka u priči. Svi mi tražimo određeno mjesto u svijetu, ali na različite načine, baš kao Alana i Garry. Pa iako će se na tom putovanju Alana činiti kao manje sigurna, na kraju shvatimo kako se oboje bore sa nesigurnošću, ali i svim ostalim stvarima koje im život daje i nudi. Oni oboje izgledaju kao da pripadaju tom vremenu koji izgleda kao san, dok je njihov prirodni šarm i strast prema ciljevima koje imaju u životu, kao i privrženost jedno prema drugome, naprosto neodoljivo za gledanje i osjećanje.

Da, ovo je film za koji nisu potrebni neki bitni monolozi, veliki dijalozi, potreban je samo trenutak, poput onog najljepšeg i najčarobnijeg kada Alana i Garry leže na vodenom krevetu i kada im se dodirnu prsti ruke, i kada  mi u glavi živimo tu scenu, taj kadar, taj osjećaj. Riječi zaista nekad nisu potrebne, što će se najbolje pokazati u još jednoj sceni za pamćenje kada je disanje glavnih protagonista sasvim dovoljno da čujemo sve njihove unutrašnje želje, misli, potrebe i strahove. To je ona pozadina koja prati likove kroz upotrebu boja, i to ne samo u scenama u kojima se nalaze, već i na njihovim licima. Krupni kadrovi koje koristi Anderson u toj kombinaciji naprosto izgledaju poput magije. Upravo u tom pogledu koji mi imamo prema likovima, jasno dolazi do izražaja bitnost trenutka. Nažalost, ti trenutci se ne mogu odmah prepoznati, ali upravo zato se i mi sami često znamo vraćati gledanju nekog omiljenog filma ili čitanju neke nama drage knjige. Slično je i sa životom.

Alana i Garry žive trenutak, pa su tako i sporedni likovi dio tog njihovog trenutka. Bradley Cooper, Sean Penn, Tom Waits u tom smislu nisu nikakva smetnja za radnju, već su dio nje, njen sastavni dio. Oni filmu daju onu smiješnu notu koja je savršeno dala začin toj filmsko životnoj avanturi. Ali koliko god oni bili zabavni za gledanje, nekako sam bio najsrretniji kada bi na velikom kino ekranu bili samo Alana i Garry, jer kada god nisu bili zajedno, uvijek su mi nedostajali. Mogao bih to opisati kao igranje teniskog meča, i dok u singlu stalno udaraju u mrežu, kada igraju parove njihova (životna) igra je puno bolja, iako i dalje daleko od savršenstva. Iskrenost koja isijava iz njih, doslovno je hipnotizirajuća, baš kao i glazba koja je savršeno uhvatila taj duh vremena. Glazba nije tu samo reda radi, i redatelj je ne koristi kao jukebox kroz koji će odsvirati par hitova iz 70-ih, i to je to. Ne, on koristi ton filma i stil glazbe u jedan miks koji odgovara trenutku, odnosno raspoloženju kroz koji prolaze glavni likovi.

Andersonova režija je ipak posebna priča, posebice kada su u pitanju dugi kadrovi koji nikada nije toliko približio nama gledateljima kao što je to napravio u ovom filmu. Kinematografija je također prekrasna, posebno u finalu filma koji je toliko filmičan, da filmičniji ne može biti. Svaka pojavnost kina u filmu kod mene izazove posebne emocije, ovdje možda i više nego ikada prije. Zapravo, koliko god to čudno zvučalo, može se reći da je Anderson na trenutak i dao nama redateljsku palicu, i to cijelo vrijeme dok se istovremeno tražimo, baš kao i likovi u filmu. Zajednički pronalazak nije mogao biti na ljepšem i čarobnijem mjestu, tako da je zagrljaj s vama dragom osobom u kinu neizbježan, poput savršenog dodatka ovoj filmsko životnoj pizzi. Licorice Pizzi, filmu koji vas grli i ne pušta.