“Lemme tell you what ‘Like a Virgin’ is about. It’s all about this cooze who’s a regular fuck machine, I’m talking morning, day, night, afternoon, dick, dick, dick, dick, dick, dick, dick, dick, dick.”
Vjerujem kako svaki pravi ljubitelj filma, posebice ako je u pitanju tarantinofil, u svako doba dana i noći zna napamet ovaj citat iz kultnog filma “Reservoir Dogs”. Ovaj debitantski film još kultnijeg redatelja Quentina Tarantina, upravo na današnji dan slavi točno 30 godina od premijere koju je imao na Sundance Film Festivalu. Da, vrijeme, nažalost, neumorno leti, ali ono što je bezvremensko svakako su filmovi koji stare puno bolje nego mi obični smrtnici. Jedni od takvih “vitalnih staraca”, svakako su “tarantinovi psi iz rezervoara.”
Sam uvod doslovno oslikava Tarantinovu zaigranost filmom, ne samo kroz režiju, već i scenarij koji će postati njegov zaštitni znak u svim njegovim budućim filmovima. Rasprava o tome što znači kultna Madonnina pjesma “Like a Virgin”, postala je dio filmske kulture, i mislim kako ne postoji filmofil koji nije barem jednom s prijateljima rekonstruirao tu scenu iznoseći vlastitu teoriju o tome što ta pjesma zapravo znači, i ima li opće neku skrivenu misao. Za samog Tarantina, najvažnija je bila činjenica kako se Madonni jako svidio film, međutim kada ju je pitao jel’ njegova teorija drži vodu, ipak je ostao razočaran odgovorom. Naime, Madonna mu je rekla kako se ipak radi o djevojci koja je napokon pronašla pravu ljubav, odnosno muškarca kojeg voli. Dakle, nije bila riječ o kurcima, već o ljubavi. Sorry, Tarantino!
No, put do samog snimanja ovog filma nije bio nimalo lagan. Tarantino se isprva godinama školovao za glumca, čak je jedno vrijeme i radio kao asistent na videjima vježbi koje je snimao Dolph Lundgren, te je doslovno čistio govna po parkilalištu kako se Dolph ne bi zaprljao. Njegova karijera videotekara je, vjerujem, svima poznata. Quentin je doslovno spavao u videoteci, tako da se slobodno može reći kako mu je to bio pravi dom u kojem je svakodnevno oduševljavao posjetitelje svojim znanjem o filmovima. Ne treba zato uopće čuditi što mu je upravo na tom posebnom mjestu pala i ideja za film s kojim će ući u filmsku besmrtnost.
Tarantina su oduševljavali filmovi o pljački, pa je onda i sam odlučio napisati upravo jedan takav film. Međutim, za razliku od filmova koje je obožavao, poput Topkapi, redatelja Julesa Dasina, te Afere Thomasa Crowa sa Steveom McQuenom u glavnoj ulozi, Tarantino je ipak želio snimiti drugačiji film o pljački. Glavna mu je ideja bila da se u njegovoj verziji pljačke apsolutno svi sudionici izvuku i da nitko ne bude uhvaćen. I ne samo to, on čak nije želio ni pokazati samu pljačku, tako da je upravo na tom konceptu u glavi stvarao budući klasik.
“Ne možete pisati scenarij na računalu”.
Tarantino je od samih svojih početaka bio stara škola, pa je tako “naoružan” samo olovkom i bilježnicom krenuo u pisanje svog debitantskog remek djela. Zahvaljujući novčanoj podršci koju je imao od svog prijatelja Lawrenca Bendera, te honorara koji je dobio za angažman u kultnoj seriji “Zlatne djevojke” gdje je glumio imitatora Elvisa Presleya, uspio je skupiti 30 tisuća dolara, što mu je bilo dovoljno da si kupi 16mm kameru, te da krene u proces realizacije snimanja svog prvog filma.
Tarantino je u početku imao plan da na filmu angažira većinom svoje prijatelje i poznanike, jer mu je to bilo najviše financijski isplativo. Međutim, tada se dogodilo nešto što nije mogao sanjati ni u najluđim snovima. Naime, jedne večeri dok je preslušavao poruke na telefonskoj sekretarici, s druge strane je čuo glas legendarnog glumca Harveya Keitela. Tarantino nije mogao vjerovati da je to usitinu on, sve dok mu prijatelj Bender nije objasnio kako je do toga uopće došlo. Radilo se o tome da je Bender išao na satove glume gdje je upoznao suprugu svog mentora, a koja je bila jako dobra prijateljica sa Keitelom. Bender joj je pokazao scenarij kojeg je napisao Tarantino, da bi ga ona zatim proslijedila Keitelu. Odmah nakon što ga je pročitao, bio je naprosto oduševljen, toliko da je doslovno molio Tarantina da mu producira film i glumi u njemu.
Tarantino je, naravno, bio presretan, pogotovo što mu je Harvey bio omiljeni glumac, te nije ni u najluđim snovima mogao zamisliti da će mu glumački idol glumiti u filmu koji će on režirati. Tarantina je tada počela hvatati panika jer je sad trebalo ulogu malo doraditi, posebice jer je misilo da će taj lik glumiti njegov ujak Pete. Harvey je, međutim, bio fasiciniran Quentinovom energijom, te je odlučio svojim vlastitim novcem financirati film, čiji je budžet na kraju iznosio nešto malo više od milijun i pol dolara.
Keitel im je platio avionske karte za New York gdje je održan i kasting, tako da se polako, ali sigurno počela skupljati ekipa iz snova – Michael Madsen, Steve Buscemi, Chris Penn, Tim Roth, Lawrence Tierney i Edward Bunker. Posebno je oduševljen bio Roth, što činjenicom da će snimati zajedno s Keitelom, što po tome da je nakon duže vremena dobio scenarij koji ga je, baš poput Keitela, odmah privukao na prvo čitanje. Roth se trebao i psihički pripremiti za ulogu, obzirom da njegov lik većinu vremena provede na podu u lokvi krvi.
Ono što je cijelu ekipu glumaca najviše fasciniralo kod Tarantina, odnosno ovog filma, svakako je bio način na koji je on odlučio ispričati priču. Tarantino je bio opsjednut idejom da krši sva moguća filmska pravila, i to mu se u slučaju “Reservoir Dogsa” itekako isplatilo. Smatrao je prije svega kako bi filmovi bez problema mogli i trebali slijediti slijediti primjer romana, u kojima nije potrebna linerana radnja da bi se kvalitetno ispričala priča. Ne samo da svoju radnju nije prikazao kronološki, već je napravio sve suprotno od toga, što se kasnije pokazalo kao pun pogodak. Tarantinov primjer su slijedili mnogi drugi filmaši što je samo potvrdilo Tarantinovu tezu kako uz taj pristup filmovi mogu imati samo koristi.
Tarantino je veliki fokus želio staviti na svoje likove, i to u smislu da nije želio da ih baš svi vole, smatrajući to besmislenim. Reservoir dogs je bio film za koji nitko nije znao kamo će ga “filmofilski psi” odvesti u šetnju, te je na taj način stvorio napetost koja ne prestaje od početka do kraja filma. Svi mi koji smo film gledali više puta, baš kao i sve njegove filmove, odmah prepoznajemo jasan potpis koji je Tarantino počeo njegovati upravo s “Psima iz rezervoara”. Njegov vizualni stil pomiješan s glazbom koja doslovno diše film, naprosto su melem za sva osjetila. Ovdje je taj stil oslikan kroz njihova odijela koja ne odaju ništa o njima, već ih kao pojedince pretvara u jednu savršenu cjelinu. Kada tome još dodate brutalno dobar soundtrack, te napetost koja se stvara iz vizionarskog scenarija i režije koja krši sva pravila, onda uopće ne čudi što je ovaj film u tako kratkom periodu oduševio kritiku i publiku.
U brojnim filmofilskim razgovorima, primjetio sam kako velikom broju filmoljubaca na sam spomen “Reservoir Dogsa” prvo padne na pamet scena u kojoj Michael Madsen reže uho policajcu uz pratnju pjesme “Stock In The Middle With You”. Ništa čudno, jer je Tarantino sam priznao kako obožava koristiti glazbu u svojim filmovima, ali i da kao filmofil često na spomen neke pjesme odmah to poveže sa scenom iz filma, poput njemu omiljene “Singing In The Rain” koju više nikad nije slušao na isti način nakon što ju je iskoristio Stanley Kubrick u svom kultnom klasiku “Paklena naranča”. To je zapravo bio najbolji primjer kako se uz jednu bezopasnu i nevinu pjesmu može vezati nešto tako brutalno mučno. Na isti način možemo gledati i scenu s Madsenom u “Psima iz rezervoara”, koja ni približno ne bi bila tako upečatljiva da nema te glazbene podloge. Inače, Tarantino je gotovo cijeli budžet za soundtrack potrošio baš na tu pjesmu, dok su ostale pjesme ubačene u film u posljednji čas, i to nakon što su producenti uspjeli dogovoriti prava za korištenje cijelog glazbenog albuma napravljenog isključivo za soundtrack filma.
Nakon premijere, osim pohvala za režiju i scenarij, Tarantino se suočio s optužbama da propagira nasilje na filmu, a što će ga kasnije pratiti tijekom cijele karijere. Tarantino je na to odgovarao u svom stilu, objašnjavajući kako je nasilje samo jedna od stvari koja se može i treba videjti na filmu, i reći kako ne volite nasilje zapravo isto kao da kažete da ne volite fizičku komediju ili plesne točke u mjuziklima. Tarantino je upravo s ovim filmom postavio trend koji je do početka 90tih bio prava rijetkost, posebice 80tih gdje su glavni junaci na kraju uvijek ispali pozitivci. Ljudima je bilo gotovo pa nemoguće zamisliti kako junak kojeg prate i za kojeg navijaju u filmu na kraju ne ispadne heroj.
Tarantino je taj trend promijenio, i to upravo zahvaljujući likovima koje je stvorio. Tarantino je često u svojim filmovima koristio dijaloge koje je i sam čuo u privatnom životu, te je na taj način dao svojim filmovima prirodnost koja je sve te likove približila nama gledateljima. Scena u kojoj Steve Buscemi objašnjava zašto ne daje napojnice, zapravo se dogodila Tarantinu kada je radio za minimalnu plaću i kada, po vlastitom priznanju, gotovo pa nikad nije dobivao visoke napojnice. Inače, ulogu Mr. Pinka je Tarantino napisao za sebe, ali ga je Buscemijeva interpretacija tog lika toliko oduševila, tako da su se samo zamijenili za uloge. Buscemi je postao Mr. Pink, dok je Tarantino glumio lik Mr. Browna.
Zanimljivosti oko samog snimanja filma nije nedostajalo, pa je tako poznata priča kako je jedan od producenata nudio dodatnih 500 tisuća dolara samo ako se njegova djevojka pojavi u filmu u ulozi Mr(s).Blonde. Tarantino je jedno duže vrijeme čak i razmišljao da na to i pristane. Isto tako treba reći kako je Edward Bunker, odnosno Mr.Blue, u privatnom životu zaista bio kriminalac koji je pljačkao banke. Također, malo je nedostajalo da film uopće ne režira Tarantino s obzirom da je želju da sjedne za redateljski stolac izrazio Tony Scott. Pa iako ipak nije režirao “Pse iz rezervoara”, to če učiniti godinu dana kasnije s “Pravom romasnom”, filmom čiji je scenarij također napisao Tarantino.
Nema nikakve sumnje kako je upravo zahvaljujući “Psima iz rezervoara” Tarantino ušao u filmsku povijest. Ono što je u mladom Tarantinu prepoznao i vidio Harvey Keitel, kroz njegove filmove upoznao je i ostatak filmskog svijeta. Tarantino uvijek voli reći kako je on prije svega filmofil, a tek onda redatelj. I zaista, to se iz svake njegove izgovorene rečenice itekako osjeti. Iskrenost se ne može lažirati, i baš zato je Tarantino toliko omiljen među filmofilima, jer oni itekako prepoznaju tu njegovu iskrenu ljubav i strast koju ima prema filmovima. Strast i ljubav koja nas sve skupa povezuje, evo sada već punih 30 godina.
