Postoje mjesta koja nikada u životu nismo posjetili, ali opet imamo osjećaj kao da smo tamo bili. Da, znam, zvuči čudno, ali ako bolje razmislite, nekada nije uopće potrebno biti negdje fizički prisutan da biste doživjeli neki događaj, neko mjesto i(li) vrijeme. U tom našem imaginarnom putovanju, srećom, imamo najbolje suputnike, ili kako ja to volim zvati “sveto trojstvo” – filmove, knjige i glazbu. I zaista, bilo da gledamo neki film, čitamo omiljenu knjigu, ili slušamo nama dragu pjesmu, putovanje na koje krenemo s prvim kadrom, slovom ili stihom, samo je naše, čuvamo ga sebično od ostalih jer znamo da smo u njemu slobodni. Sloboda putovanja uz umjetnost glavni je razlog zašto ne možemo zamisliti život bez glazbe, filma ili knjige. Naravno, ima onih, posebno u današnje vrijeme, koji to smatraju gubitkom vremena. Za njih možda i jeste, dok mi ostali itekako znamo koliku moć ima umjetnost, i koliko nas samo ona može učiniti bogatijima, ali prije svega boljim ljudima. Iskreno, postoji jako puno lokacija koje bih volio posjetiti, a na samom vrhu te liste svakako je Eiffelov toranj u Parizu. Da će to putovanje uskoro biti moguće, shvatio sam kada sam vidio da je u kina stigao istoimeni film, redatelja Martina Bourboulona.

Vidjeti Eiffel na velikom kino ekranu, odnosno samu priču oko nastanka tog statusnog simbola jednog prekrasnog grada kao što je Pariz, naprosto je u meni odmah izazvalo divljenje i poštovanje. Nekako mislim kako se danas ljudi sve manje odnose s poštovanjem prema bilo čemu, tako da sam bio ponosan na sebe što i samom gledanju filma o tako jednom velikanu, što je Gustave Eiffel neosporno bio, pristupam upravo na takav način. Kada su se pojavile prve najave za film, osjećao sam divljenje prema onome što vidim, tako da sam jedva čekao da sjednem u kino dvoranu i da kroz veliki ekran krenem na to magično putovanje u vrijeme kada se stvarala povijest.

Eiffel od samog otvaranja priprema iznenađenje za gledatelja, jer iako na sam spomen tog željeznog tornja prvo pomislimo na visine, jednako kao što u sebi stvaramo želju za što čarobnijim veličanstvenim pogledom s vrha, redatelj nas brzo spušta za zemlju. Naime, ovo je film koji se gleda čvrsto na tlu, jer jedino na takav način možemo barem približno shvatiti veličinu onoga čemu svjedočimo dok gledamo pokretne slike povijesti i ljudskih sudbina koje su tu povijest stvarale. Redatelj nas na jedan, ali samo na prvi pogled, tipičan način za biografske filmove uvodi u priču. Međutim, vrlo brzo shvaćamo kako je njegov pristup ipak pomiješan između sna i jave, ponekad uspješan, ponekad malo manje, ali koji u konačnici ipak izaziva poštovanje prema onome što ste sanjali, pardon gledali.

Glavnu uloge u filmu tumači Romain Duiris koji je dosta dobar u ulozi Eiffela. Mišljenja sam kako će vas njegova sama fizička pojava u velikoj mjeri uvjeriti da gledate stvarnog Eiffela, a kad mislim stvarnog, onda mislim na Eiffela kao osobu, a manje kao inženjera. Film upravo kroz njegovu pojavnost, odnosno njegovu karakterizaciju, vrlo vješto uspijeva paralelno živjeti “onog Eiffela koji je napravio toranj”. Duiris je u tom smislu imao dosta težak zadatak jer je trebalo napraviti mjeru u kojoj bi se istovremeno zadovoljio stvarni događaj, ali i fikcija koja je prisutna kada je u pitanju njegov privatni život. Ništa čudno za biografske filmove, jer gotovo je postalo pravilo da se životi uljepšavaju za potrebe filmske priče, ali ovdje mi to nije smetalo, jer sam to i doživio kao metaforu svega onoga što je prošao dok je radio toranj po kojem će ga ipak većina, ako ne i svi ljudi pamtiti.

Na tom paralelnom putovanju nalazi se zajedno sa svojom imaginarnom ljubavi Adrienne Bourges, koju je portretirala predivna Emma Mackey. Kemija između njih dvoje doslovno je gorko slatka, te na momente neujednačena, što zna biti poprilično frustrirajuće u nekim momentima filma. Čini mi se kao da je redatelj to namjerno napravio, jer stvarajući osjećaj frustracije, kao da je želio da živimo frustraciju koju je imao Eiffel za vrijeme gradnje tornja. Razmišljajući malo o tome, bilo mi je jasno zašto redatelj odnos javnosti prema gradnji tornja, paralelno prikazuje s odnosom koji je imao s Adrienne i njenom obitelji. Iako je bio priznati inženjer koji je, između ostalog, dizajnirao žejeznu potpornu konstrukciju “Kipa slobode”, nikada nije bio prihvaćen kao osoba, kao čovjek, barem ne u onolikoj mjeri kakvu je zaslužio u svakom smislu te riječi.

Borba koju je imao za vrijeme gradnje tornja, jako je dobro prikazana kroz flashbackove, i to ne samo povratkom u prošlost kada je kao mladi inženjer bio totalno drugačiji od drugih, sa velikom dozom empatije prema svojim radnicima, već i kroz odnos s Adrienne koji je zapravo oslikavao njegova unutarnja stanja i borbe. Stekao sam dojam kako je on bio poprilično tužan čovjek, ali ne u smislu da je bio nezadovoljan samim sobom, već nezadovoljan svijetom i ljudima koji su ga okruživali. Toranj je u tom smislu istovremeno bio bijeg ali i suočavanje s tom i takvom stvarnosti. Bijeg u smislu rada na nečemu čiji će krajnji rezultat stvoriti nešto što će tu zbilju na kraju tog putovanja pokoriti i pobijediti.

Eiffel je film koji čak i u blatu izgleda privlačno, baš kao i glavni glumci. Zapravo, ponekad je upravo ta prljavština privlačnija od svih onih buržoazijskih filtriranih slika bez duše. Eiffel je itekako imao dušu, i to je zapravo najveći plus filma, mogućnost da nas uvjeri kako se jedan čovjek, bez obzira na genijalnost, itekako morao potruditi da ostvari sve svoje ciljeve i snove. No, za razliku od mnogih, on je to radio na jedan ljudski, empatičan način, itekako svjestan trenutka i vremena u kojem se nalazi. U tom smislu bilo je poprilično emotivno vidjeti njegovu motivaciju koju je prenosio na radnike koji tada nisu bili ni svjesni kako su i sami dio povijesti. Toga nisu bili ni svjesni ni Parižani, pa su tako s prijezirom gledali na toranj, onaj isti kojeg danas pokazuju s ponosom.

Redatelj je uspio s jedne strane prikazati trenutak u vremenu koji se nije zamrznuo, već on itekako živi, samo kroz drugačije teme i djela. Ljudi koji su mijenjali svijet na bilo koji način, nisu bili uvijek prihvaćeni, i upravo to je savršena slika društva kroz djelo pojedinca koju je ovaj film jako dobro fotografirao. Iako će mnogi filmu prigovoriti upravo tu fikciju u smislu odnosa koji je imao Eiffel prema Adrienne, mišljenja sam kako bi se upravo njegovim nepostojanjem i izgubio smisao priče. Naime, koliko god toranj na prvu izgledao hladno, toliko je u njemu ljepote i osobnosti. Tu istu ljepotu posjeduje i Adrienne koja, uistinu, i jeste bila Eiffelova idealna slika nečeg tako prekrasnog i uzvišenog, bez obzira na prvi dojam koji je na mnoge ostavljala.

Kostimografija filma je pun pogodak, baš kao i sama kinematografija koja je, istina ne u potpunosti, ipak uspjela približiti taj duh vremena. Adrienne i Eiffel zajedno su privlačni u scenama kada se intima stvara, unatoč svim kišama, vjetrovima i udarcima koje prima. Na isti način se redatelj odnosi prema tornju, posebno u trenucima kada i sami pomislimo da će potonuti, i da neće izdržati sve udarce. Scena u kojoj doslovno ronimo s glavnim protagnostima stvara dojam kao da i sami držimo dah u strahu od utapanja. Ono se, naravno, neće dogoditi, jer smo toga bili svjesni na samom početku putovanja, ali unatoč tome, ipak smo doživjeli taj djelić sekunde u kojem smo povjerovali u suprotno.

Iako film narativno nije lineran, mislim kako je upravo taj pristup i učinio priču zanimljivom, tako da mi takvi, možda na trenutke ipak prečesti, skokovi u radnji nisu toliko smetali. Primjerice, scene seksa izmedu njih dvoje režirane su na jedan umjetnički način, te dišu nježnost, kao da je sam redatelj želio te trenutke prikazati kao podlogu za stvaranje napetosti koja se događa u onom drugom svijetu, obilježenim gradnjom i stvaranjem velikog tornja. Upravo kroz ovakav pristup, ovaj film pokušava biti istovremeno biografski film, ali i ljubavna priča. Tu, nažalost, dolazimo do glavnih mana filma, jer koliko god se trudio, ipak ne uspjeva izbjeći mnoge klišeje, kako u samoj radnji, tako i u (sporednim) likovima. To se najbolje vidjelo kroz lik Adrienninog supruga, posebice u ljubomornim scenama koje su na momente podsjećale na neku sapunicu koju bismo gledali sa babom iza dnevnika.

Taj osjećaj, nažalost, ostao je u meni i na samom kraju filma koji mi je došao poprilično brzo. Iako sam svjestan da je redatelj želio fokus staviti na početak gradnje, nekako sam dojma kako je toj priči ipak dao gas malo više. Ali, eto, priznajem da mu ipak ne bih naplatio kaznu, već bi mi se izvukao s opomenom, i to samo zato što je unatoč svemu opet uspio prikazati sve te emocije s kojima se borio Eiffel – od očaja i tuge, preko blata pa sve do neslućenih visina do vječnosti.

Manama unatoč, Eiffel je svakako film koji se mora doživjeti u kinu kako bi se uspjela doživjeti njegova veličina, ali ne konstrukcijska, već ona ljudska koju su portretirali glavni glumci. Romain Duris kao Eiffel doslovno se transformira u vremenu, zajedno sa prekrasnom Emmom Mackey uz koju svaki pogled na Eiffel izgleda čarobno i zadivljujuće. U stvarnom, prenesenom i svakom drugom smislu.