Till death

Kada sam saznao da će u naša kina doći film u kojem će glumiti Megan Fox, moram priznati da sam bio baš uzbuđen. Okej, perveznjaci, ne tako uzbuđen kao šta mislite, iako ni to nije daleko od istine, već ponajviše u onom filmofilskom smislu. Znam da sam u manjini po ovom pitanju, ali ja zbilja mislim kako Megan uopće nije toliko loša glumica, i kada bi dobila neki solidan scenarij, mislim kako bi itekako začepila usta onima koji tvrde suprotno.

Evo, uzmimo samo za primjer film Tijelo lijepe Jennifer. Među horor fanovima, taj film već sad ima jako puno sljedbenika, i to sa razlogom. Najveći među njima svakako je Megan Fox i njena izvedba koja je sada, sa odmakom vremena, i više nego aktualna. Pa uzmimo čak i Transformere, gdje je njen lik imao jako puno potencijala, posebice u prva dva filma, ali zahvaljujući jako lošem scenariju, ona je tu svedena doslovno na onu jednu scenu po kojoj je svi pamtimo. Ne glumite da ne znate na što mislim. I eto, nakon više od deset godina od Tijela lijepe Jennifer, gdje u međuvremenu snimala sve i svašta, napokon smo ‘lijepu liju’ dočekali u kinima. Dok nas smrt ne rastavi, ili u originalu ‘Till death’, redateljski je debi S.K. Dalea.

Ako se po jutru filmofilski dan poznaje, onda možemo zaključiti kako je njegovo poprilično vedro. U glumačkom smislu, ta vedrina je očito otjerala oblake i nad Megan Fox, obzirom da joj je ovaj film definitivno korak naprijed u karijeri. Till Death nije savršen film, ali je sasvim pristojan horor triler koji će vas jako dobro rashladiti u ovim ljetnim vrućinama. Inače, ne znam da li to kina namjerno rade, ali imam osjećaj kad god smo cura i ja gledali neki film čija se radnja događa zimi, da je temperatura u dvorani bila svedena na minimum. Neka, nije da se bunimo, to samo još više doprinosi ugođaju.

Kada su u pitanju filmovi sa poprilično jednostavnom radnjom, i sa jednom lokacijom na kojoj se ta radnja većinski odigrava, onda se često mogu čuti komentari kako to uopće nije nikakav problem za snimiti. Tako se stvara dojam kako je to mačji kašalj, pa se onda u kritiziranju takvih filmova to često i ističe kao najveća mana, pogotovo ako pored toga filmovi ne ponude nešto što će publiku prikovati za kino stolac. Unatoč takvim (pogrešnim) mišljenjima, smatram kako je upravo ovakav tip filma jako teško za snimiti, jer upravo u toj svojoj jednostavnosti redatelj mora pronaći trag koji ćemo mi vjerno pratiti i slijediti, a da nam to ne postane dosadno i zamorno.

Till Death u toj jednostavnosti odlično funkcionira, posebice kada se prebaci na lokaciju u kojoj su odluke glavne protagonistice limitirane. Ona tada nema puno izbora u smislu što treba napraviti da se iskopa iz ‘snijega’ koji ju zatrpava. Ali, opet, sa druge strane, ona će tu lokaciju i tu ograničenost uspješno iskoristiti u svoju korist. Taj balans u ovakvim filmovima je jako bitan, i to je redatelj ovdje jako dobro uskladio. Ovo je film koji će od vas tražiti nevjerojatno strpljenje, posebice što je sam uvod poprilično spor. Oni koji su gledali trailer, dakle velika većina, mogli biste pomisliti kako su ušli u krivu kino dvoranu, obzirom da je prvih dvadesetak minuta filma posvećeno bračnom odnosu dvoje glavnih likova. Iako će nam to u početku djelovati kao bespotrebno ubacivanje neke bračne drame, sa odmakom vremena ćemo drugačije gledati na taj kontrast.

Kontrast se ne očituje samo kroz uvlačenje nas kao gledatelja u priču, već i kroz onaj vizualni dio. Zima kao pozadina, posebice kada su horor filmovi u pitanju, oduvijek mi je bila ugodna filmofilskom oku, još od Misery i Isijavanja. Snijeg zime ovdje tako taj kontrast ima u krvi, koja izgleda poput otopljenih crvenih pahulja koje taj led polako, ali sigurno otapaju. Dašak trilera sa psihološkim elementima ovom filmu, pored svega ostaloga, daje upravo Megan Fox. Taj povjetarac se najviše osjeti u prvih desetak minuta kada ona ne govori puno, već glumi očima i govorom tijela.

Simbolična je jedna scena kada se u restoranu prepozna u jednoj drugoj djevojci, a kojoj će dati savjet za koji bi voljela da ga je mogla u prošlosti dati sebi. Ta prošlost, nažalost po nju, pratiti će je do samog kraja filma. Tu sada opet dolazimo do kontrasta koji je očit i na njenom liku, jer gledajući je u tom uvodu, imao sam osjećaj kao da je ostala bez emocija, odnosno da joj je sasvim sve svejedno. Uh, kako sam se samo prevario. Odnos koji ima sa svojim suprugom Markom (sasvim solidan Eoin Mocken), nastavak je prikaza njenog crveno – bijelog karaktera. On je manipulator koji je želi držati pod kontrolom, pa čak i kada je izbor haljine u pitanju, dok će lisice postati savršena metafora povezanosti sa nekim koga se želiš žarko riješiti. Ona je za njega objekt koji posjeduje, i kroz tu vezu sa kojom smo upoznati na početku, mi se na kraju povezujemo sa njenim likom.

Njen lik također nije savršen. Dapače, daleko je od toga. Toga smo itekako svjesni od prvog kadra, i to nam uopće ne smeta, možda jer smo i sami svjesni kako tu ima još nečeg, tajnog i neistraženog. Kada se ton filma promijeni, ona i dalje ne izgleda lažno samouvjereno, već u njoj vidiš strah i paniku. Na taj način ona nosi film kroz priču i napetost, tako da je taj teret koji nosi na svojim leđima doslovan i figurativan.

Kada su u pitanju sporedni likovi, onda treba reći kako su se oni također uklopili u taj osjećaj suprotnosti, ponajviše zato jer su i sami različitih karaktera. Jimmy( Jack Roth) i Bobby (Callan Mulvey) nisu površni, odnosno ne postoje samo da bi popunili samu priču već se i kroz njihov međusoban konflikt stvara bildanje same atmosfere filma. Bio bi jebeni štakor kada ne bih još napisao koju lipu za samog redatelja. Atmosfera koju je stvorio u naizgled jednostavnom ambijentu, stvorila je u meni popriličnu klaustrofobiju. Iako će vam se radnja činiti poznatom i već milijun puta viđenom, poveznice sa Geraldovom igrom i Sobom panike su i više nego očite, film je opet dovoljno različit da vam (o)drži pažnju. Da, imati će i neke nelogičnosti, ali kod ovakvog tipa filma te nelogičnosti su sasvim logične.

Till Death je film koji više nego solidno balansira priču sa nekoliko žanrova – od akcije, preko psihološkog trilera, pa sve do horora. Jako lijepo snimljen, vrlo dobro odglumljen, stvara dojam filma u kojem će pomalo uživati svi ljubitelji gore navedenih žanrova. Ako mogu, preporučam uoči gledanja ovog filma u kinu da bacite oko na ‘The Strangers’, redatelja Bryana Bertina, a koji je u ‘home invasion smislu dosta sličan ovome. U svakom slučaju, Till Death spada među one naslove od kojih ne očekuješ puno, a koji ti za uzvrat poklone sasvim solidno filmofilsko vrijeme provedeno u kino dvorani. Film koji je na najbolji način poželio dobrodošlicu Megan Fox, posebice u horor dijelovima, gdje lija ipak najbolje i najslasnije jede. Još ako ste te sreće da imate curu kao što je moja, dobro takvu nitko nema, koja će vam za vrijeme filma šapnuti kako vam ne bi zamjerila da je prevarite sa pičkom kakva je Megan, onda dobijete savršeno zaokruženi kino doživljaj, i to od filma od kojeg ste to najmanje očekivali.