‘I want to play a game.”
Prije neki dan, u jednoj filmskoj grupi, šokirala me izjava jedne “fine i uglađene gospođe” koja je za ljubitelje horor filmova napisala kako su to psihički bolesnici i prikriveni serijski ubojice. Okej, eto, priznajem da sam serijski ubojica, ali dok se ne pronađu tijela mojih žrtava, to priznanje, baš kako bi rekao Patrick Bateman, ne znači apsolutno ništa. Ne znam što bi “uvažena gospođa” tek rekla za ljubitelje serijala ‘Slagalica strave’, vjerojatno kako i sami, u stilu Johna Kramera, uživamo u mučenju nasumično otetih (ne)poznanika. Ne želeći uopće ulazit u takve nebuloze, jer sa ljudima kojima je priroda postavila granice zaista nema smisla raspravljati, želio sam samo naglasiti sav besmisao takvog pogleda na ljubitelje horora, sasvim prigodno kada se u kinu prikazuje ‘Spirala straha : novo poglavlje slagalice strave’.
Zašto ovakav uvod? Ne radi toga što mislim da će ‘tolerantna gospođa’ promijenit svoj pogled na ljubitelje horora, jer to je isto kao da očekuješ da tvor više nikad ne smrdi, nego isključivo kako bih naglasio kako se neke stvari mogu pogrešno doživjeti, i to samo i isključivo radi vlastite ograničenosti. Ne, ovo nije nikakvo vrijeđanje naprosto zato jer se ovdje ne radi o različitim ukusima, već isključivo na nazadno razmišljanje kojeg, bojim se, ima sve više i više. I to ne samo kada su horor filmovi u pitanju. Ostavimo na stranu ukuse, naravno da su različiti i to poštujem, ali nazvati sve ljude koji vole horor filmove potencijalnim serijskim ubojicama, naprosto je suludo.
Horor filmovi su u velikoj mjeri uvijek metaforički prikazivali i ukazivali na određena stanja u društvu, od same pojave filma kao umjetnosti pa sve do danas. I ono najvažnije, ljubitelji horora, a to mogu iz prve ruke reći jer sam ih nekolicinu i upoznao, daleko su najzabavniji, najcool, najpozitivniji i najempatičniji ljudi koje možete zamisliti. Sve suprotno od onih koji se, zamisli molim te, zgražaju jer netko voli određeni žanr filma. I eto, za sve nas ‘psihopate, kao naručen je u kino stigao novi horor – ‘Spirala straha’. Moram priznati kako sam imao dosta sreće u smislu da sam svoju ljubav prema ubijanju, pardon prema horor filmovima, stvorio upravo kroz horor serijale kao što su Vrisak i Slagalica strave. Ne samo da uz njih vežem svoju ljubav prema klanju, pardon prema horor žanru, nego me i pojedine rečenice, odnosno citati znaju sjetiti na neke moje omiljene žrtve, pardon filmske scene.
“Live or die. Make your choice.”
Ovaj citat Johna Kramera, odnosno legendarnog Jigsawa u izvedbi Tobina Bella, u svakom slučaju spadaju medu one kultne rečenice koje će živjeti vječno. One nisu obilježile samo ‘Saw’ filmove, već i cijeli jedan horor period, i to je zapravo njihova najveća vrijednost. Naravno, o kvaliteti samih filmova uvijek možemo raspravljati, ali o samom utjecaju na žanr, mislim kako nikako ne bi smjelo biti spora. Najnoviji film u ‘Saw’ serijalu, djelo je Darrena Lynna Bousmana, redatelja pod čijom su se palicom snimili drugi, treći i četvrti nastavak franšize. Kako mi je osobno drugi dio najbolji u serijalu, odmah iza originala, moram reći kako sam od ovog nastavka baš puno očekivao. No, opet, sa druge strane sam mislio kako bi bilo bolje da su ovaj film prepustili nekome novom, jer sam smatrao kako bi svježa krv donijela svježu krv u sam serijal. Ta svježa krv bio je očito Chris Rock, po čijoj je zamisli i snimljen ovaj film, što zasigurno treba pohvaliti.
Moram reći da ovaj film izgleda daleko najbolje od svih prijašnjih filmova. Kinematografija je naprosto odlična i točno se osjeti kako je redatelju bilo važno da svaki kadar bude upravo takav – vizualno važan i bitan. U tom pogledu je itekako uspio, jer ovo je u vizualnom smislu, ponavljam, daleko najbolje snimljen ‘Saw’ film. Kada je riječ o samom konceptu, onda moram naglasiti kako je fokus više stavljen na detektivski tip priče, tako da biste mogli imati osjećaj kao da gledate epizodu ‘Zločinačkih umova’ ili neke druge slične serije. Iskreno, to mi se baš svidjelo, posebno jer se na taj način redatelj odlučio vratiti korijenima samog serijala, kada su za samu priču itekako bili bitni likovi, posebice u originalnom filmu sa Danny Gloverom.
Glavna priča oko ovog novog filma vrtjela se oko izbora glavnog glumca – Chris Rocka. Odmah da kažem kako ja njega obožavam kao komičara i bilo mi je jako stalo da mi se svidi u ovoj drugačijoj ulozi, posebice što smatram kako su upravo komičari daleko najtalentiraniji glumci. Chris je u tome djelomično uspio, ali ne mogu se oteti dojmu kako bi ovo bio glumački puno bolji film da je netko drugi bio u glavnoj ulozi. Možda ćete se iznenaditi, ali humor u filmu je suptilan, i po meni je to jako dobar izbor. Znam da će se mnogi čuditi čemu uopće humor u ovakvom filmu, ali mislim kako je on itekako potreban, posebno za gledatelja koji se u jednom trenutku želi opustiti i smanjiti tenziju svega onoga što je centralni dio priče. Rock se tu snalazi odlično, i to naravno nije nikakvo iznenađenje.
Kada je dramski dio njegove u pitanju, onda je situacija bitno drugačija. Koliko god se trudio, jednostavno sam imao osjećaj kako je u svoj toj želji naprosto pretjerao. Lik mu je dosta preglumljen, i to u tolikoj mjeri da ti dođe da se od srca nasmiješ, iako zapravo ništa ne bi trebalo biti smiješno. I zašto se, pobogu, većinu vremena u filmu dere kao da mu je gladnom neka baba iz pekare maznula zadnji burek sa sirom, to mi nikako nije bilo jasno. Od ostalih uloga treba spomenuti Samuel L. Jacksona koji je u ovom filmu upravo to -Samuel L. Jackson. Imam osjećaj kako lik jednostavno svršava kad kaže onaj ‘motherfucker’, i neka je tako – jer mi svršavamo zajedno sa njim. Međutim, ako ćemo govoriti objektivno, njegova pojavnost u filmu naprosto je premala, posebice ako je gledamo u kontekstu same priče.
Odnos otac i sin, a na koji je u smislu karakterizacije likova stavljen fokus, naprosto je površno prikazan, dok je kemija između Rocka i Jacksona naprosto nepostojeća. Poveznica između tog odnosa dovodi nas do još jednog problema koji film ima – flashback scene. U velikoj mjeri sam ih smatrao bespotrebnim, ne zato što nisu važne, nego jer su u većini slučajeva repetativne i što je najgore totalno predvidljive. Naime, redatelj nam često pokazuje samo dijelove nekog određenog događaja, kao da slaže neku vrstu slagalice. To je u suštini okej ideja, međutim problem nastaje kada mi kao gledatelji tu slagalicu složimo puno prije nego što to želimo.
Glumački možda najbolja izvedba u filmu svakako pripada mladom Max Minghelli u ulozi detektiva Schenka. Iako u samom filmu imamo taj klišej u kojem on glumi mladog partnera kojeg onaj stariji (Rock) ne želi pored sebe, mislim kako je Max uspio iz te uloge iznijeti najbolje što je mogao, pogotovo kroz taj njihov međusobni odnos. Doduše, imao sam problem sa pretjerano ubrzanim prijelazom “vode odnosa’ iz hladnog u toplo, ali to je isključivo manjkavost scenarija, tako da se to nijednom od njih glumački ne može uzeti kao mana. No, unatoč tome, mislim kako je puno više razloga radi kojih ovaj film od mene zaslužuje preporuku, posebice ako ste ljubitelj samog serijala. Prije svega što savršeno balansira između posvete originalu, ali i radi toga što unosi nešto novo u priču.
Isto tako ne treba zanemariti socijalnu notu samog filma, odnosno poruke koje su danas i više nego aktualne, i to ne samo po pitanju korupcije , već i u postavljanju nekih bitnih moralnih pitanja. I sad dolazimo do možda i simbola Saw serijala, a to su naravno klopke i zamke koje se postavljaju žrtvama, nudeći im pored toga pravo na izbor, odnosno život i(li) smrt. Tamo negdje iza trećeg nastavka, te su klopke bile same sebi svrha, i to je više išlo u smjeru čistog torture porna. Iskreno, meni se kod ovog novog filma najviše svidio taj povratak korijenima, odnosno pristup gdje mi gledajući žrtvu zapravo rekonstruiramo u glavi sve one razloge zašto se pojedinac doveo u tu situaciju u kojoj se nalazi. U tom pogledu zamke služe priči, i to je svako pristup koji je najveći plus ovog filma. Na taj način sam stalno bio uključen u radnju, i u nijednom trenutku mi nije bilo dosadno. Kreativnost zamki također treba cijeniti, posebice kada je riječ o samom otvaranju filma koji je dosta moćan i upečatljiv.Ruku na srce, fanovi serijala upravo to i žele vidjeti – originalne zamke i upečatljiv twist. Ovaj film u velikoj mjeri to ima, posebice kada je u pitanju upečatljivost “igre na život i smrt”.
Kada je u pitanju twist, tu će vjerojatno dojam biti slabiji, posebice za iskusne fanove koji će ga, vjerujem, brže predvidjeti. Sam taj klimaks, iskreno, bio mi je dosta brzo napravljen. Imao sam osjećaj kao da sam sudjelovao u prometnoj nesreći koja se dogodila u frakciji sekunde, i sad sjedim u autu i razmišljam šta se to, kvragu, dogodilo. No, unatoč nekim novitetima koji su bili neizbježni, poput novog ‘Jigsaw’ glasa koji mi nikako nije legao, smatram kako je najveća vrijednost ovog filma u jednostavnosti koja u velikoj mjeri podsjeća na one prve filmove. Tu posebno mislim na onu staru dobru igru mačke i miša, gdje mi uživamo u svemu onome radi čega smo i zavoljeli ovaj serijal. Ovaj film, možda više nego ikada prije, tjera gledatelja da se uključi u radnju. Na taj način se stalno preispituješ jer je onaj balans između odluke i sudbine stalno prisutan. Posveta originalu najviše se očituje kroz neke kadrove koji će ljubitelji originala posebno prepoznat. Isto tako sam siguran kako će se mnogi među vama naježiti kada čuju taktove glazbe koji su zaštitni znak ‘Slagalice strave’.
Na kraju mogu samo reći kako bi bilo zbilja snobovski gledati ovaj film na način da mu se mikroskopski traže greške. Da, nije savršen, ima dosta mana koje sam i naveo, ali kvragu ovo je deveti film u serijalu, tako da mislim kako je u tom pogledu ipak uspio napraviti nešto drugačije, ali opet ne odmičući se previše od originalne priče. To nije bio nimalo lagan zadatak, pa je unatoč zamkama u koje ponekad upada, apsolutno vrijedan igre, pardon gledanja.
The Review
Review Breakdown
-
Ocjena