Voyagers

Postoje tako neki filmovi koji se poput tihe noći došuljaju u naša kina, bez nekog pretjeranog vatrometa i odbora za doček. Iz svog osobnog iskustva gledanja filmova u kinu, mogu sa sigurnošću reći kako se često upravo takvi filmovi pokazu puno boljima, moćnijima i životno filmofičnijima, od nekih puno razvikanijih naslova. Jedan od filmova koji spada u ovu prvu skupinu, svakako je film Voyagers, redatelja Neil Burgera. Kada sam prvi put vidio trailer za ovaj film, a gdje drugo nego u kinu, odmah sam bio zapanjen njegovim kinematičnim vizualom. Pored toga, glazba koja je vibrirala napetost isčekivanja naprosto me osvojila na prvo slušanje, tako da nisam mogao dočekati da film pogledam na velikom ekranu.

Isto tako, glumačka ekipa na čelu sa Colinom Farrellom, uz talentirane mlade glumce poput Lily Rose Depp, Tye Sheridana i Fiona Whiteheada, naprosto su bili dovoljan mamac za kupnju kino karte. Prolazivši kino hodnicima, uvijek bi posebno zastao uz poster filma, a koji mi je bio nekako posebno hipnotizirajuć, poput nekakvog opijata kojeg sam želio probati. Privlačnost te slike u glavi mi je odmah projekcirala vlastiti film, toliko sam bio uzbuđen sa prekrasnoćom onoga što vidim i osjećam.

Kada je film napokon stigao u kina, bio sam posebno sretan što je za projekciju filma izabrana sad već kultna Cinestarova ‘peja’, daleko najveća i najbolja dvorana za gledanje bilo kojeg filma. Iako sam se neugodno iznenadio slabom posjećenosti, jer ipak se radilo o novom filmu, sa druge strane sam osjećao olakšanje, i to u smislu što sam znao da neće biti hrpe neodgojenih mulaca u dvorani, a koji često svojim prisustvom znaju pokvariti ugođaj gledanja, posebno kada zalutaju na ovakav tip filma. To se, srećom, ovaj put nije dogodilo, tako da su svi preduvjeti za guštanje bili ispunjeni. Mala intimna atmosfera u velikoj dvorani činila se sasvim prigodna za gledanje ovog filma, posebice u smislu svega onoga što će se u njemu događati, ali na to ću se vratiti malo kasnije u osvrtu.

Što se tiče same radnje, ona se događa u ne baš tako dalekoj budućnosti, i u kojoj nekolicina odabranih mladića i djevojaka poslana u svemir sa ciljem da koloniziraju novootkriveni planet. Kako će putovanje trajati preko osamdeset godina, jasno je da taj svijet neće biti namijenjen njima, već će biti ostavljen njihovoj djeci i unucima. Lišeni svakog emocionalnog impulsa i pojačane umjetne inteligencije, te izostavljeni iz vanjskog svijeta, stvara se kombinacija u kojoj ono ljudsko u potpunosti nestaje, a sve u svrhu jednog cilja – potpune kontrole nad izabranima.

Kada bih u samoj jednoj rečenici trebao opisati ovaj film, onda bi ga se najbolje moglo portretirati kao film o ljudskoj prirodi. Postoji jako puno filmova koji su se na neki određeni način bavili sa grebanjem ispod površine ljudskosti, tako da u tom smislu ovaj film ne predstavlja ništa originalno u smislu same poante i poruke koju nosi. Međutim, kada je u pitanju sama egzekucija, onda mislim kako je itekako uspio donijeti nešto drugačije.

Odmah moram reći kako mi se itekako svidio sam koncept priče, i to prije svega kroz paralelu između same radnje i karakterizacije likova. Te dvije stvari su u savršenom ritmu, i to na način da mi kroz radnju u isto vrijeme pratimo razvoj samih likova, posebice onih glavnih. Rađanje i razvoj radnje tako stvara rađanje i razvoj likova. Najbolji primjer za tako nešto su upravo jednodimenzionalni i hladni likovi, a koji na početku svi djeluju isto. Ništa čudno, obzirom da su trenirani da budu upravo takvi. Razvojem dinamike filma, od tih hladnih i dosadnih, odnosno nepostojećih karaktera, stvara se i rađa dinamika između likova, tako da iz potpuno dosadnih pojavnosti, dobivamo vruću krv koja samo što ne pokipi.

Također je zanimljiva upotreba vizuala, a za koje nisam siguran koliko su tu bili za same likove, a koliko za nas kao gledatelje. Imao sam osjećaj kako se ono vizualno često koristi za stvaranje naše koncepcije onoga što likovi možda proživljavaju, tako da smo u tom smislu mi kreatori njihovih misli, žudnji, strahova, uzbuđenja, odnosno cjelokupnih osjećaja. Taj koncept mi se jako svidio, jer oni jesu umjetno stvoreni, tako da je baš fora bilo zamišljati sebe u njihovoj podsvijesti. Nisam siguran kada me neki film ovako vizualno oduševio, ali ne u smislu same vizualnosti,  već u pogledu te ‘suradnje’ koju ono vizualno ima sa pričom.

To savršeno radi Nicholas Refn, a što je posebno pokazao u filmovima kao što su Drive i The Neon Demon, i na koje me ovaj film u to smislu znao podsjetiti. Vizuali su ovdje bitan dio priče, oni nisu tu da vas oduševe,  već da u vama izazovu osjećaj klaustrofobije, neugode i paranoje. Zanimljiva je poveznica između novog doma, odnosno planeta koji bi trebao biti naseljen sa alegorijom same prirode društva. Naime, svi mi imamo neke želje i snove, a koje se često manifestiraju kroz potrebu za nečim drugačijim i uzbudljivijim. Ovaj film upravo to i radi, odnosno odvodi nas na to drugačije mjesto, i to zato da bi nam pokazao ono što zapravo svi imamo u sebi. Odlazak na nešto drugačije, da bi nam se pokazala slika koju se bojimo pogledati i istražiti.

Kadrovi filma izgledaju poput plesa, tako da mi tu paranoju, a koja se sa odmakom samog ritma filma povećava, itekako dišemo. Boje tu imaju također veliku i važnu ulogu, posebice kroz otkrivanje njihovog ali i našeg vlastitog novog/starog svijeta. Ta paranoičnost postaje  još uvrnutija i to u smislu da mi želimo još  toga, bez obzira na neugodnost koju nam izaziva.

Gledajući ovaj film, jednostavno se mora povući paralela sa stvarnim svijetom. Ako bolje promotrimo samu radnju, vrlo lako je doći do zaključka kako se radi o ljudima koji su stvoreni da bi opstali oni budući naraštaji. Oni su svjesni da oni neće doživjeti život na tom novom planetu, i baš zato neki od njih i žele da misija uspije, tako da bi generacije koje dolaze mogle imati dobar i bolji život. Pa ipak, opet će se naći oni koji neće uopće mariti za tako nešto, i koji će sami sebi biti na prvom mjesto. Zvuči poznato? Isto tako je zanimljiv koncept otkrivanja nečeg novog i drugačijeg. Naime, velika većina nas je živjela prve godine života pod nekim pravilima, da bi onda sa osamostaljenjem došli u priliku da iskušamo sve one stvari koje su nam često bile zabranjene i skrivane. Na nama se onda stvara velika odgovornost u smislu odlučivanja, odnosno izbora između onoga što je dobro, a što loše.

Film u velikoj mjeri ne gubi vrijeme da bi se prebacio na samu priču. U prvih desetak minuta vi zapravo dobijete sve informacije koje trebate znati o filmu, tako da preporučam da nikako ne kasnite na projekciju u kinu. Naše preispitivanje filma sa odmakom postaje isto kao preispitivanje likova sa istraživanjem nečeg novog i drugačijeg, posebno kada je riječ o emocijama. Tu dolazimo do znatiželje i ljudskosti koja će uvijek prevladati ono što je umjetno stvoreno. U tom procesu imamo i poneke humoristične scene koje su me podsjetile na best of trenutke ovogodišnje sezone ‘Ljubavi na selu’, odnosno ono već sad legendarno imanje muškosti i hrabrosti za ‘hvatanje za grud.’ Ljubitelji serijala će znati o čemu pričam.

Kada su u pitanju sami likovi, već sam spomenuo ‘tatu Farella’ i posebno trojac – Depp, Sheridan i Whitehead. Nema nikakve sumnje kako je pred ovim mladim glumcima odlična karijera, tako da će i baš bit drago ako će im upravo ovaj film biti početak tog njihovog putovanja. U filmu oni glume poprilično različite likove – Lilly Rose je odlična kao lik koji se jako dobro snalazi u novonastaloj situaciji, te koja ima dosta realan pogled na stvari koje se događaju oko nje. Sheridanov lik je na trenutke ubitačno dosadan, ali ne u smislu karaktera, već načina na koji se on odnosi sa problemima koji ne opterećuju samo njega,  već i cijelu okolinu u kojoj se nalazi. U tom pogledu, najbolje se snalazi Fion Whitehead kao Zac, lik koji se može činiti dosta stereotipno, ali čiju stereotipnost itekako prikriva dosta uvjerljiva glumačka rola. Nije njega za vraga izabrao Christopher Nolan za ulogu u filmu Dunkirk. Fion je ovdje glumački daleko najuvjerljiviji, posebno u trenucima kada na jedan manipulativan način, i unatoč svim dokazima protiv sebe uspije okrenuti stvari i društvo koje ga okružuje u svoju korist.

Grupa protiv grupe u jednom prostoru koji diše klaustrofobiju nije ništa novo i drugačije, uostalom Alien je najbolji primjer za tako nešto. Mislim da je na taj način redatelj filma i želio odati počast tim filmovima, posebice Odiseji u svemiru na koju se itekako naslanja, ali više u pitanju samog interijera nego eksterijera. Također su mi se svidjele montaže pojedinih scena, a koje su prikazivale otkrivanje i guštanje u pojedinim emocijama i strastima svakog pojedinca. Imao sam osjećaj kao da gledam svemirsku verziju Von Triera i Rekvijema za snove. Ulogu glazbe također želim posebno naglasit. Koliko je dobro ukomponirana u radnju, najbolje dokazuju trenuci kada se likovi u otkrivanju nečeg novog opuste i kada ih preplave pozitivni i sretni osjećaji. Međutim, glazba nije u tom ritmu, već  nam svojim tonom sugerira kako je to samo varka i kako nam slijedi nešto potpuno suprotno i drugačije od onoga što trenutno gledamo.

Kada su u pitanju mane filma, iskreno nemam nekih pretjeranih zamjerki, osim možda za sporedne likove koji mi nikako nisu bili uvjerljivi. Kada to kažem, onda prvenstveno mislim na dinamiku njihove izvedbe koja je ostala ista kao na početku filma, što mi nikako nije pasalo. Okej, kužim da na početku moraš biti bez emocija, i to je jako dobro odglumljeno sa njihove strane. Međutim, kako film odmiče, tako imam osjećaj kako su samo glavni likovi bili oni koji su mijenjali svoje karaktere sa svakim novim emocionalnim otkrićem. Svi ostali, ili barem velika većina, ostali su potpuno isti.

Naravno, nisam zaboravio na najpoznatije ime – Colina Farella. Nažalost, on ovdje nije iskorišten u svom punom potencijalu. Paradoksa radi, za njegov lik,  unatoč tome, nekako se poprilično vežeš, tako da mi je bšs krivo što nije dobio puno više minutaže. Iako, sa druge strane, moram reći kako su mi krupni kadrovi sa njim bili glumački i vizualno savršeni. To posebno dolazi do izražaja u kinu, pogotovo ako imaš sreće da film gledaš u extreme dvorani. Colin je jako dobar i uvjerljiv, tu nema dileme, samo mi je krivo što ga možda još nismo dublje kako emotivno, tako i fizički pratili na njegovom putovanju.

Zaključno, Voyagers je film koji svakako zaslužuje vašu pažnju, i zbilja vam ga preporučam za gledanje u kinu, posebice što sam siguran da ćete imati savršenu atmosferu za gledanje filma. Iako smatram kako ovaj film definitivno zaslužuje više pažnje, nekako je možda i bolje da ga imate samo za sebe. Zabavan, intenzivan, prepun krupnih kadrova koji dišu trilerovski sf u punom smislu te riječi. Ovo je zapravo izvrnuta verzija filma Limitless, samo što će vam ovdje izostanak ‘stimulansa’ stvoriti uživanje i otkrivanje straha, požude i moći, a ne obrnuto. Sjećate se kada sam vam na početku napisao kako je gledanje ovog filma u intimnoj atmosferi velike kino dvorane zapravo najbolja moguća stvar koja mi se mogla dogoditi?

Nisam vas lagao, jer upravo je ovaj film stvorio takav ugođaj u meni. Naime, sama radnja filma koja se događa u prostranom svemirskom brodu nudi bezbroj mogućnosti i uživanja, da bi sa svojim odmakom ta prostranost bila sve manja i klaustrofobičnija. Taj dvostruku smjer se prebacio i na samu kino dvoranu koja kao da je prodisala samu notu filma, pa se tako sve više i više sužavala. To je onaj osjećaj koji vam mogu pružiti samo kino film(ovi) kao što je Voyagers. Svakako jedan od najboljih kino naslova koji sam imao prilike pogledati u kinu ove godine, i koji od mene ima najveću moguću preporuku.