Those Who Wish Me Dead

Odmah na početku želim naglasiti jednu stvar – ja jednostavno obožavam Angelinu Jolie! Žena ne samo da je fizički predivna, nego je jednako tako i talentirana glumica. Daleko od toga da je svaki njen film odličan, ali čak i kada se pojavi u nekom prosječnom filmu, ona glumački skoro pa nikad ne zakaže. Osobno je volim gledati u svim žanrovima, posebno u akcijskim trilerima, tako da mi je kao kec na desetku došla vijest o dolasku njenog najnovijeg filma u naša kina – “Oni koji mi žele smrt”, redatelja i scenarista Taylora Sheridana. Istina, sama pojavnost prekrasne Angie bio bi mi dovoljan mamac za odlazak u kino, a kada još tome dodamo da režiju i scenarij ovog filma potpisuje talentirani Sheridan, onda je nestrpljenje i uzbuđenost još veća i snažnija. Tim više što sam zaista veliki fan tog filmaša, a koji je u svojoj karijeri potpisao neke meni jako drage naslove poput Wind River, Sicario, te Hell or High Water. Za ovaj potonji je bio čak i nominiran za Oscara.

Oni koji mi žele smrt, njegov je treći redateljski dugometražni film koji je snimio u karijeri. Prethodna dva bila su ‘Vile’ i ‘Wind River’. Nakon što sam pogledao ovaj film, mogu slobodno reći kako nije ni približno tako dobar kao Wind River, ali je svakako bolji od ‘Vile’, njegovog redateljskog prvijenca. Nekako imam osjećaj kako Sheridan najbolje scenaristički funkcionira kada sam piše svoje scenarije, jer onda njegova originalnost najviše dolazi do izražaja. Nažalost, kod ovog najnovijeg filma, nije imao tu potpunu slobodu i to se itekako osjetilo, posebice na samom kraju.

Kada je u pitanju sama režija i vizualni izgled filma, onda u prvom redu treba pohvaliti stil, a koji već sad polako postaje Sheridanov zaštitni znak. Kod ovog filma imate tu vibru akcijsko trilerskih 90tih godina, odnosno onu jednostavnost koja je sasvim dovoljna da zadovolje sve ljubitelje žanra. Sheridan snima film na način da su svi likovi tamo gdje bi trebali biti, svatko ima svoje mjesto pod požarom, posebno u onom karakternom smislu. Isto tako mi se svidjelo što je minutaža većine bitnih likova jednaka, tako da nemamo fokus samo na jedan lik, što bi mnogi mogli očekivati obzirom na prisutnost Angeline Jolie u njemu.

Nećemo se lagati, ovaj film ne donosi ništa novo što već nismo vidjeli u mnogo drugih filmova, pa tako tu imamo protagonisticu koja se bori sa tugom i žalovanjem jer nije zaštitila one koje je trebala, baš kao loše i dobre momke na čijem se životnom putu isprepleće sudbina glavnog lika. Vrlo lako bismo mogli zamislit nekog našeg omiljenog akcijskog junaka 90ih u glavnoj ulozi sa sličnom pričom, pa zato i kažem kako upravo zbog te vibre ovaj film svakako zaslužuje pažnju.

Ono što također treba navesti kao plus filma svakako je nepredvidljivost priče, odnosno stalna tenzija koja je prisutna tijekom cijelog gledanja filma. Samom tom osjećaju u velikoj mjeri pridonosi upravo činjenica koju sam prethodno spomenuo, a koja se ocrtava kroz jednaku prisutnost većine likova u samoj priči. Na taj se način stvara osjećaj opasnosti koja prijeti sa više strana, tako da nisam mogao naći neko sigurno mjesto sa kojeg bi promatrao radnju i to mi se, moram priznat, jako svidjelo.

Simbolika požara mi se također jako dobro uklopila u format filma, posebice što pratimo različite priče koje se u jednom ključnom trenutku spajaju, baš poput dvije vatre nakon kojih ni sami ne znate što slijedi – spas ili pustoš. Same lokacije filma su u tome itekako pomogle, posebice prostranost prirode koja vam daje lažan osjećaj bijega i sigurnosti. U nekoliko trenutaka sam znao pomisliti – uhh, kako bi se ovdje bilo lako izgubiti. Navođenje na krivi trag, baš kao i sama nepredvidljivost, u velikoj mjeri i diše sam ovaj film, što mu je definitivno jedan od velikih pluseva.

Kada je u pitanju sama režija, onda tu stvarno nemam velikih zamjerki, posebice što su same lokacije u jako dobroj simbiozi sa onim što pratimo kao priču. Jer ne samo da razmišljaš o tome kako će likovi preživjeti, nego si doslovno u glavi, poput Vakule, predviđaš vrijeme, a koje je jako bitno za samu radnju filma. Naravno, u velikoj mjeri i faliješ u procjeni, opet baš poput Vakule. Vrijeme preživljavanja – tako bi se ukratko mogao i opisati film, i taj dio je također jako efektivno napravljen. Sheridanov stil pridonosi i osjećaju realnosti dok gledamo film, pa čak i kada se neke stvari ne čine sasvim logičnima. Realističnom prikazu u velikoj mjeri pridonosi odličan kasting, odnosno glumci koji su definitivno bili na visini zadatka.

Angelina Jolie, treba li to uopće posebno naglašavati, naprosto izgleda prekrasno u svakom kadru. Nevjerojatna je ljepota te žene, koja je toliko velika da čak i kad požar prijeđe preko nje, ona i dalje izgleda savršeno. Glumački je također odradila jako dobro svoju ulogu, tako da ju je bio pravi gušt gledati nakon više od deset godina u jednom akcijsko trilersko nabijenom filmu.

Fin Little, mali dječak kojeg sam prvi put upoznao u predivnom filmu ‘Dječak Oluje’, i za kojeg sam već tada napisao da ćemo za njega tek čuti, svojom izvedbom uz bok prekrasnoj Angie, samo je potvrdio te moje riječi. Njegov lik, ma koliko god bio snažan, jednako je tako prekriven patnjom koja mu se očitava u očima, ali i koja mu je snaga za preživljavanje. Iako se može činiti kako je lik Angeline taj koja njega štiti, zapravo je štit obrane obostran. Realnost njihovog odnosa upravo je rezultat te međusobno zaštitničke kemije koja se osjeti u svakom zajedničkom kadru.

Međutim, ako mene pitate, dvojac koji je ukrao ovaj film svakako su Aidan Gillen i Nicholas Hoult u ulogama plaćenih ubojica. Njihovi razgovori definitivno su mi najbolji dio filma. Ta njihova opuštenost, hladnokrvnost, naprosto je nešto u čemu sam baš uživao. Ako bih nekad zamišljao realne i prave plaćene ubojice, mislim da bi upravo tako izgledali u mojoj glavi.

Nicholas Hoult, jedan od meni omiljenih mladih glumaca, posebno je dojmljiv u kombinaciji hladnog i proračunatog lika, ali kao i netko tko uz to ima neka moralna pitanja vezano za odluke koje donosi sa svojim partnerom u zločinu. Od ostalih ‘sporednjaka’ tu su još Jon Bernthal u ulozi šerifa, te Medina Senhore kao njegova supruga.

Kada su u pitanju mane filma, ima ih nekoliko i moram reći kako su mi itekako utjecale na opći dojam samog filma. Naime, osim Angelininog, mi apsolutno ne znamo ništa o pozadini nijednog drugog lika, bez obzira na minutažu koju provodimo sa njima. Cijelo vrijeme sam imao tu želju da saznam nešto više, želio sam istražiti dubinu samih likova, a dobio sam samo površnost nakon koje su samo ostali upitnici iznad glave. Najveći problem nastaje što o tim stvarima uopće ne razmišljaš do samog kraja. To ti uopće ne smeta, tako da kad dođe do samog klimaksa, imaš osjećaj da se radi o nekoj sredini filma nakon koje bi trebalo slijediti nešto drugo. Nažalost, ništa drugo ne dolazi, tako da nikad ne dobijemo objašnjenje pozadine same priče, a koja je po meni bila dosta važna i bitna.

Znate onaj osjećaj kada idete na spoj sa curom koja vam se sviđa, večer izgleda poprilično obećavajuće, tenzije i napetost između vas rastu, i onda vi kažete na kraju neku glupost tipa, šta ja znam-kako je Tarantino loš režiser, i onda cura, sa razlogom, izgubi zanimanje za vas? E, otprilike nešto slično se i meni dogodilo sa ovim filmom. Jednostavno se dogodio naprasan kraj koji je u potpunosti izostavio onaj konačan udarac, tako da sam se za vrijeme odjavne špice poželio ustati i zavikati – a gdje je pečat? Nažalost, nigdje.

Nekako sam dojma kako bi film bio puno bolji da je trajao možda dvadesetak minuta duže. Sigurno se ne bi izgubilo na dinamici filma, posebice što sam klimaks nije bio klimatičan kao što se očekivalo, posebice u smislu gradnje napetosti koja je rasla tijekom cijele radnje. Ovako smo dobili kuću kojoj je samo falio krov, a koji ne samo da nije napravljen, nego je i sama kuća spaljena do temelja. Isto tako, pojavnost nekih likova zbilja nije imala nikakvog smisla. Tu prije svega mislim na Tylera Perrya koji se u filmu pojavi na dvije minute, i nakon toga ništa. Nekako bi čovik očekiva da će ga se malo više iskoristiti, a ne da će biti tu kao lik kojeg bi bilo tko mogao odglumiti.

Zaključno, mogu samo reći kako ovo nije film koji je u potpunosti ispunio moja očekivanja, ponajviše zato jer mislim kako je to trebalo i moglo puno bolje, posebice ako znamo tko je sve radio na njemu ispred i iza kamere. Moguće da sam zbog prevelikih očekivanja i ostao malo razočaran, ali to nikako ne znači kako je ovo loš film. Ne, ovo je film koji bi svakako preporučio za gledanje, jer ima sve što pravi žanrovski film treba imat, posebice kada je riječ o samoj režiji.

Nažalost, scenaristički nije na toj razini, što možda ne treba u potpunosti kriviti Sheridana obzirom da se radi o adaptiranom predlošku Michaela Koryte sa kojim je uz Charles Leavitta i pisao scenarij za film. Baš kako sam rekao u uvodu, siguran sam da je Sheridan imao potpunu slobodu, da bi rezultat bio kudikamo bolji. Šteta, jer ovaj film je itekako imao potencijala da bude odličan, i baš zato ga je konačna prosječnost, nažalost, učinila upravo takvim.