Halloween preporuka: Obsession

Nije tajna kako mi je horor omiljeni filmski žanr, pa vas onda neće pretjerano iznenaditi kako je mjesec listopad period kada se najviše vraćam svojim omiljenim horor filmskim naslovima. Jesen kao godišnje doba uvijek mi je djelovala poput savršene djevojke, predivno melankolične, te kao takva idealna partnerica za uživanje u horor filmovima. Kiša, ceste prekrivene lišćem, sve to stvara u mojim očima ambijent koji mi drage horor kadrove čini još privlačnijima. Razmišljajući malo o tome što vam preporučiti danas za gledanje, prigodno za “Noć vještica”, sjetio sam se horora “Obsession”, redatelja Curryja Barkera, koji me ove godine posebno oduševio, a za koji, sramota moja, nisam pisao recenziju, pa evo idealne prilike da se taj propust ispravi.

Kada sam prvi put pročitao radnju filma, nije mi djelovala kao nešto novo i originalno. Mladić Bear (Michael Johnston) zaželi želju da ga njegova simpatija Nikki (Inde Navarrette) voli najviše na svijetu. No upravo je ova, zapravo najjednostavnija moguća premisa koju možete zamisliti, donijela dozu svježine, poput hladnog pića u ljetnoj večeri, u horor žanr. Rad Curryja Barkera bio mi je poznat zahvaljujući njegovom kanalu na YouTubeu pod nazivom “that’s a bad idea” kojeg je vodio zajedno s Cooperom Tomlinsonom. Meni se jako svidio taj njihov, pa rekao bih, uvrnuti pristup kroz koji su spojili kombinaciju horora i komedije. Nakon toga Barker je snimio svoj prvi dugometražni film, found footage horor Milk & Serial, i to s jako malim budžetom od svega tisuću dolara, a što se činilo kao savršeno zagrijavanje za ono što će uslijediti kada je u pitanju Obsession.

Ono što je mene najviše privuklo kod ovog filma, posebice kad sam razmišljao o njemu nakon gledanja, prije svega je općenito ta ideja zaluđenosti. Sjećam se kad sam gledao film “Misery” koji me istraumatizirao kao tinejdžera, posebno lik Annie Wilkes, a koja je najbolji primjer u koje nas ludilo može odvući zaluđenost. Tragedija koja pokreće ovaj film upravo je želja koja proizlazi od dečka koji stvara iluziju intimne želje, bez obzira na posljedice. Horor je tim veći jer sve počinje poprilično naivno, a što od svega onoga što slijedi stvara poprilično mračnu ironiju.

Svaki put kad gledam film, a to se najviše odnosi na horore, želim da me redatelj što više pokuša približiti glavnom liku, bez obzira koliko on loš bio. I u tome leži razlog zbog kojeg ovaj film jako dobro funkcionira u horor smislu, upravo jer nam se većina događaja prikazuje iz perspektive počinitelja, a ne žrtve. Tada dolazi do složenosti filma, jer svi njegovi postupci izgledaju jednako strašno upravo iz takvog redateljskog pogleda, kada su oči antagonista i naše oči. No na isti način, zanimljivo, možemo se baš kroz taj pogled staviti i u perspektivu žrtve i osjećati njenu bol. Ovakav pristup onu jednostavnu premisu čini jako složenom, savršenom za razgovor nakon gledanja filma.

U velikoj mjeri me redateljski pristup Curryja Bakera podsjetio na rad Jordana Peela, a koji je također napravio taj zaokret od komedije prema hororu. Obsession u svojim dodacima ima ukus komedije, ali koja u nijednom trenutku ne nadjača horor. Ona je dovoljno prisutna, toliko da ne prevlada užas kojem svjedočimo u interakciji među dva glavna lika, Beara i Nikki. Strah je upravo ono što paralizira Nikki. Sve ono što je uslijedilo zapravo se moglo izbjeći samo da je Bear osobi koja mu se sviđa rekao kako se osjeća. Ako bih mogao biti u potpunosti iskren, imam porilično staromodan pogled kad su u pitanju odnosi, točnije poštivanje partnera. Iz takvog mog pogleda upravo odnos koji imaju Nikki i Bear na samom početku filma, posebno kada Bear dobiva više prilika da prizna svoje osjećaje prema Nikki, opisao kao savršenu sliku modernih veza. To je zapravo najveći paradoks jer svi takoreći živimo na internetu, a dojam je kako nikad nismo bili udaljeniji te nam je povezanost na najnižoj mogućoj razini. U tom pogledu Obsession i jest prikaz tog i takvog svijeta današnjice.

“Pazi što želiš…”

Ovu frazu smo svi barem jednom u životu čuli, a upravo je ta želja nit vodilja koja u velikoj mjeri crta karakter glavnog lika. Jer nije stvar koja ispunjava želje prokleta, već upravo sebičnost pojedinca koji radi sve da mu se želja ispuni. Bear je u tom pogledu na prvi pogled nevinašce, dobar dečko kojeg je njegova simpatija stavila u takozvanu “friend zonu”. I upravo onaj trenutak kada Bear shvati kako njegovi postupci, posebno nakon što je zaželio želju, loše utječu na drugu osobu od njega stvara zlikovca čije ponašanje sa svakom novom interakcijom s Nikki postaje sve zlokobnije i nasilnije. I lišeno svake moguće empatije s moje strane.

Jedan od razloga zašto Obsession tako dobro funkcionira svakako su upečatljive glavne uloge. Michael Johnston u ulozi Beara istovremeno je privlačan i jeziv. Privlačnost se ocrtava kroz naš prvi susret s njim, kada nas ta aura “dobrog dečka” djelomično zavarava kroz njegovu emocionalnu uvjerljivost. Kad slušate njega kako priča, taj njegov nevini ton, pomislili biste kako taj ne bi mrava zgazio, baš kroz tu “nevinu nespretnost”. Bear nije od prvog kadra monstrum, već ga Barker prikazuje, kroz prepoznatljivu slabost osobnosti, kao nešto prepoznatljivo, i samim time blisko. No kada postepeno, s odmakom radnje, otkrivamo tu njegovu suptilnost tame karaktera, njegova pojava, posebice u interakciji s Nikki, postaje posebno jeziva i otrovna. I baš zato je toliko uvjerljiv, jer ima tu ranjivost i nelagodu u sebi.

Pisati o ovom filmu, a ne spomenuti Inde Navarrette koja je utjelovila Nikki, bilo bi neoprostivo. Njezina izvedba, posebice sve jezivije ponašanje uzrokovano sebičnom željom momka koji je želi samo za sebe, postaje emocionalni pokretač cijelog filma. Imate dojam kao da ste zajedno s njom zamrznuti u tijelu koje je nemoćno, jednako kao i postupci koji na površinu izvlače njeno psihološko stanje. Horor filma tada oslikava nadnaravnu jezu koja preuzima cijelu priču. Inde je uspjela dočarati lik koji ima jednu jako zahtjevnu dinamiku emocionalne ranjivosti i eksplozivne energije. Izvedba koja spada u možda najbolje u zadnjih nekoliko godina i za koju je Inde zaslužila ne samo nominaciju, već i osvajanje “zlatnog ćelavca” zvanog Oscar.

Kroz odnos Nikki i Beara krije se ideal ljubavi koji je upravo to, ideal ali bez podloge za stvarnost. Zanimljiva je ta poveznica kako oni oboje ne samo da gledaju jedno na drugo na potpuno različit način, već su im i karakteri upravo takvi. Ta razlika, koja se ne može ignorirati, postaje još jezivija kada se Bearova želja ostvari. On je ni tada ne doživljava kao stvarnu osobu, ne brine za njene osjećaje, ne želi da ona bude sretna, već je pretvara u jezivu lutku koju je poput uvrnutog majstora napravio po svojoj bolesnoj fantaziji. Nikki tada gubi sebe, ali on i dalje ne mari za ništa, a najmanje za nju. I upravo u tom dijelu film ulazi u kombinaciju groteske, crne komedije i psihološkog horora, postavljujući nam pitanje u kojoj se mjeri želja za ljubavlju može pretvoriti u želju za posjedovanjem.

Iako volim svaki horor podžanr, svidjela mi se činjenica kako je Obsession, po svojoj radnji, mogao lako prijeći u slasher zonu, ali je umjesto toga redatelj odlučio veću pažnju dati na psihološki dio, gdje je horor vođen karakterom likova. Ta suzdržanost stvarala je napetost koja je rasla s istraživanjem tema koje film obrađuje, uključujući ljubav, ljubomoru, prijateljstvo, čežnju i na koncu opsesiju. Sve te emocije koje su poznate svima nama, u manjoj ili većoj mjeri, zapravo i stvaraju taj psihološki horor koji nas opsjeda. Tom osjećaju pomaže i kreativnost filma, posebice u uznemirujućim scenama koje izgledaju prirodno, pa tako imamo dojam kao da se i sami nalazimo unutar radnje.

Scenografija filma posebno je privlačna u svojoj zlokobnosti, da se tako slobodno izrazim. Barker za horor vješto izbjegava pretjeranu tamu, sjene, gotovo sve te horor klišeje. To se najbolje uklopilo kroz mjesta koja ne djeluju uopće strašno, poput obične trgovine koja ima taj kontrast netipičan za horor. Onako svjetla i rekao bih sasvim normalna. No u isto vrijeme imate dojam kao da je riječ o stvarnom liku, privlačnom i bez dojma zlokobnog. Upravo zbog toga sve one posljedice želje neposredno proizašle iz predmeta iz te trgovine, a kojima ćemo svjedočiti u klimaksu, djeluju baš jezivo upečatljivije. A kao savršen dodatak svemu je Bearova kuća koja je, da nevinost bude potpuna, zapravo kuća njegove bake te na taj način također zrcali karakter njegovog lika.

Barker režira film s podmuklom lakoćom, gotovo u jednakoj mjeri kao što Bear prisiljava Nikki da se ponaša prema njemu na način na koji on zamišlja. Ta lakoća ravnodušnosti koju on ima prema djevojci koja je u potpunosti lišena bilo kakvog odlučivanja zapravo je najjeziviji dio filma. Nikki kao posljedicu toga postaje jeziva verzija sebe koja je sposobna napraviti najgora moguća djela. Paradoks je u tome što ona na trenutak, unatoč svemu, postaje svjesna osobe kakvom ju je Bear učinio, te u jednom trenutku doslovno vrišti u agoniji. Ti kadrovi su mi bili u psihološkom smislu prava noćna mora. Baš sam osjetio tu vrstu straha dok sam gledao film.

Taj dojam posebno je pojačavao zvuk filma koji je jako važan. Nekako mislim kako ljudi dosta podcijenjuju važnost zvuka u hororima. Jer ako gledaš sjajan kadar, a imaš loš zvuk, gotovo je sigurno kako ti vizualno film neće biti toliko strašan. Obsession ima kombinaciju upečatljivog zvuka i kadra, te baš zato jako dobro funkcionira. Uz sam zvuk, posebnu pažnju obratite na kadrove filma, a koji već sad polako postaju vizualni potpis redatelja Barkera u suradnji sa snimateljem Taylorom Clemensom. Imao sam osjećaj kao da prolazim kraj ulične svjetiljke koja se svako malo pali i gasi, da bi na koncu imala ono prigušeno osvjetljenje. To je djelovalo savršeno na jednako tako suptilan horor filma koji stvara jezivu atmosferu, odnosno sveprisutnu nelagodu koja vas ne pušta iz zagrljaja.

Doživljaj straha koji sam imao tijekom gledanja postajao je sve veći kad sam shvatio kako zapravo cijelo vrijeme čekam da se nešto dogodi, i to u pozitivnom smislu jer je ta čekaonica cijelo vrijeme stvarala osjećaj neugode. Barker ne koristi jump scare trenutke, već se vodi vizijom koja jako dobro paše ovakvom hororu, stilu “više zapravo nije bolje”. Uvijek sam u filmskim razgovorima znao reći kako količina krvi na filmu nije nikakvo mjerilo za strah, već je važno koliko te priča filma emotivno veže. Obsession je film uz koji se možeš povezati s likovima, suosjećati s njima, i baš zato sudbine pojedinaca u našim očima djeluju krvavo, tužno, bez da vidiš fizičko nasilje ili tonu krvi.

Film također donosi nešto jako bitno u žanr, a to je psihologija, točnije ljudskost. Svi likovi, od glavnih do sporednih, imaju neki motiv, neki cilj, u svakoj sceni, i ništa se u filmu ne događa slučajno. Samim tim radnja nema praznog hoda, već se osjećate kao da ulazite iz jednog hodnika u drugi, što dodatno pojačava klaustrofobiju jeze. Postoji također poveznica između stvari koja ispunjava želje i samih likova, a ona se nalazi u činjenici kako nam za ništa od toga nije potrebna neka komplicirana pozadinska priča. Horor koji nam projicira Barker nalazi se upravo u trenutku i stvara jezu. Poput slike Nikki koja cvili u kutu sobe i koja u sjeni djeluje poprilično uznemirujuće. Taj kadar je toliko moćan da o njemu nisam mogao dugo prestati razmišljati, jer zapravo zrcali cijelu atmosferu.

Obsession je film koji na najbolji mogući način pokazuje koliko nevina fantazija može izgledati prije nego se ukloni romantika. Ljubav je osjećaj koji je najljepši na svijetu. Čarolija koju mnogi zamišljaju i koju ljubav donosi može biti predivna, sve dok se ne pojavi pitanje pristanka, kontrole i emocionalnog vlasništva. Sva ta zaigrana nevinost nestaje kada netko pomisli da može prisiliti osobu da uzvrati ljubav.  Gotovo djeluje zastrašujuće kad se sjetim koliko sam komentara čuo i pročitao o tome kako je zapravo Nikki negativka u filmu. To više nije stvar dojma filma, već pogled na životne stvari koje su jako bitne za odnos između dvoje ljudi. Ljubav nije nešto što se može dobiti željom ili odmah u trenutku. Ona se s vremenom stvara, osjeća i zaslužuje. Sve ostalo je bolesna opsesija koju filmska „Opsesija“ najbolje prikazuje. Jer opsesija nema nikakve veze s ljubavi. Nažalost, mnogi to još uvijek ne žele prihvatiti. I u tome leži najveća jeza i horor ovog filma.