Filmski festival u Berlinu, pored Cannesa i Venecije vjerojatno najglamurozniji festival sedme umjetnosti u svijetu, poznat je kao jedan od onih događaja u čijoj se službenoj konkurenciji vrlo rijetko nađe film iz horor žanra. Preciznije, u posljednjih deset godina samo su dva horora uspjela ući u službenu konkurenciju Berlinalea, austrijski „Vražja kupka“ te finski „Dijete noći“ scenaristice Hanne Bergholm u kojoj su glavne uloge ostvarili Seidi Haarla i zvijezda filmskog serijala o Harryju Potteru, Rupert Grint. Horor čiji scenarij uz redateljicu Bergholm potpisuje i Ilja Rautsi pruža fascinantan portret složenih emocija i iskustva roditeljstva. Riječ je o potresnoj priči o razdvajanju i prihvaćanju koja je istovremeno i snažna priča o bezuvjetnoj roditeljskoj ljubavi prema djetetu. Drugi dugometražni film u karijeri Hanne Bargholm prodire u samu srž navedenih emocija, a zatim odlazi i korak dalje čime redateljica pokazuje da posjeduje dar za istraživanje ovih tema putem tjelesnih preobražaja i žanra tzv. „body horora“. Bergholm kroz ovaj film vješto pripovijeda o psihološkim promjenama kroz fizičke transformacije, čime gledatelju omogućuje dubok uvid u podsvijest glavne junakinje te prikazuje ono za što se osoba ne usuđuje niti pomisliti da postoji.
Kako je u njezinom prethodnom filmu „Izlijeganje“ iz 2022. godine do izražaja došla vještina povezivanja glumačkih pokreta, inscenacije, kostimografije i maske u skladnu cjelinu pri čemu je svaki element nadopunjavao ostale, u hororu „Dijete noći“ Bergholm nastavlja sa svojim kreativnim, autorskim adutima, vizualnoj preciznosti i kontroli, višeslojnoj priči te pristupu temi koji u trenu prelazi iz horora u majčin pogled pun ljubavi prema vlastitom djetetu. Film se snimao četrdeset i pet dana u Litvi tijekom 2024. godine, a zemlje produkcije su Finska, Litva, Francuska, SAD i Velika Britanija. Ovog je ljeta na filmskom festivalu u Sarajevu film prikazan u sklopu popularnog programa Kinoscope, a pored toga imao je i premijeru na katalonskom festivalu Sitges gdje se natjecao u konkurenciji fantastičnog filma, a gdje je redateljičin prethodni film „Izlijeganje“ doživio uspjeh s osvojenim priznanjem za najbolje vizualne efekte. Dijete noći prvi je Bergholmičin film koji je snimila na engleskom jeziku, a jedan od uzora svakako joj je bilo i remek djelo „Rosemaryna beba“ redatelja Romana Polanskog, jer je odlučila koristiti nadnaravne elemente kao metaforu za roditeljsku tjeskobu, postporođajnu depresiju, traumu poroda te teške društvene pritiske bezuvjetnog majčinstva. Uz sve to, film svoju priču snažno integrira i drevnu finsku mitologiju, povezujući stvorenje izravno s mračnom poviješću šume i same kuće u kojoj žive dvoje glavnih protagonista.
Sanjajući o stvaranju savršene obitelji, Saga i njezin britanski suprug Jon sele se u osamljenu kuću duboko u finskoj šumi, mjesto gdje je ona provela veći dio svog djetinjstva. No, čim se njihova beba rodi, unatoč uvjeravanjima svih oko nje, Saga osjeća da s njezinim sinom nešto nije u redu, nešto užasno. Dok njihov brak počinje pucati, Jon se trudi biti oslonac svojoj supruzi, no samo Saga naslućuje uznemirujuću istinu o svom novorođenčetu. Redateljica Hanna Bergholm u svom se drugom filmu snažno oslanja na visoko stilizirani produkcijski dizajn, praktične efekte, lutke te animatroniku kako bi stvorenje u filmu oživjelu, uspješno izbjegavajući digitalnu tehnologiju u korist sirovog, grotesknog osjećaja. Film na vrlo zanimljiv način također korist i zvuk koji uključuje gotovo konstantni plač novorođenčeta, a sve u svrhu psihološke simulacije iscrpljenosti novih roditelja: „Priča filma razvila se ponajviše iz mojih vlastitih osjećaja i iskustava kao majke“, u jednom je intervjuu izjavila redateljica Bergholm i nastavila: „To su toliko složene, ponekad i teške emocije, ali ujedno i test koliko ljubav prema vlastitom djetetu može biti zahtjevna. Roditeljstvo nije uvijek lako, a kada dijete nije baš onakvo kakvim ste ga zamišljali, sretna, bezbrižna beba, počinjete se pitati kako mu biti roditelj, počinjete propitkivanje samih sebe. Također sam osjetila da u pogledu filmova nema dovoljno priča koje istražuju ovu kaotičnu, tešku, a ponekad i ‘ružnu’ stranu roditeljske ljubavi“, objašnjava redateljica.
Jedna od svakako najzanimljivijih činjenica vezanih za snimanje filma odnosi se na glas bebe u filmu. Naime, zastrašujuće, monstruozno režanje i zvukovi koje u filmu ispušta stvorenje, novorođenče Kuura nisu bili digitalno sintetizirani, već je glasove posudio Max Cavalera, osnivač i bivši frontmen legendarnog brazilskog glazbenog metal sastavak Sepultura koji je na odjavnoj špici potpisan jednostavno kao „režanje“. Do njegovog angažmana došlo je zbog toga što redateljica Hanna Bergholm pjevača Cavaleru smatra „najboljim izvođačem glazbenog režanja svih vremena“. Tijekom postprodukcije filma, Bergholm je nastojala osmisliti način kako podariti prepoznatljiv, ali uznemirujući zvučni identitet nadnaravnom novorođenčetu Kuuri te samoj gustoj finskoj šumi, a kao velika obožavateljica heavy metala dizajneru zvuka opisala je zastrašujuće plačeve bebe kao zvuk koji nalikuje „heavy metal rikanju“. Kad je svom skladatelju Eicci Toppinenu, violončelistu i suosnivaču finskog „cello-metal“ benda Apocalyptica, priznala da bi za te zvukove kao vokal iz snova najradije voljela angažirati Maxa Cavaleru, Toppinen je nonšalantno odgovorio da ga poznaje, izravno ga kontaktirao i predstavio mu taj neobičan koncept horora na što je pjevač vrlo brzo pristao.
U nordijskim zemljama postoji višestoljetna mitologija o trolovima koji žive u šumama. U drevnim vremenima, ljudi su bili uvjereni da upravo trolovi koji nastanjuju šume kontroliraju prirodu. U ovom filmu šuma koja okružuje kuću u kojoj glavna junakinja živi sa svojim novorođenčetom i suprugom reflektira njezine emocije i animalističku, primitivnu fizičku stranu ljudskosti. Pored već spomenutog filma „Rosemaryna beba“, neki od drugih filmova koji su poslužili kao inspiracija, ako ne i uzor redateljici Bergholm svakako su „Leglo“ redatelja Davida Cronenberga te „Antikrist“ redatelja Larsa von Triera. Svi ti filmovi u sebi sadržavaju elemente slične onima koje posjeduje Dijete noći, premda će redateljica Bergholm reći da nije svjesno išla tražiti inspiraciju u njima. Film u domaća kina stiže od četvrtka, 5. studenog.
TEKST OBJAVLJEN U SURADNJI S MCF HRVATSKA
