PIŠE: ANĐELA BULIĆ
Traperice, bijela majica, kožna jakna i cigareta koja nehajno visi iz usta imidž je koji najbolje opisuje pojavu jednog od najpoznatijih filmskih buntovnika, Jamesa Deana. Ove godine obilježava se točno 70 godina od tragične pogibije jednog od najtalentiranijih glumaca tadašnje generacije te ikone koja je kroz svoju kratku filmsku karijeru stvorila simbol posebne kulture, vječne mladosti. Povodom 70. godišnjice donosimo osvrt na njegovu filmsku karijeru i nevjerojatno naslijeđe.
James Dean rođen je 8. veljače 1931. godine u Marionu (Indiana). Bio je jedino dijete svojih roditelja koji su se preselili u Santa Monicu zbog očeva posla. Dean je još kao dijete pokazao talent za sport te je bio odličan učenik. Idilu prekida smrt Jamesove majke Mildred 1938. godine koja je umrla od raka maternice. James je tada imao samo devet godina, a otac ga je nedugo zatim poslao kod ujaka i tetke na farmu u Fairmounth u Indiani. James je tamo živio do kraja svog srednjoškolskog obrazovanja. Tijekom obrazovanja igrao je bejzbol i košarku te bio dio dramske skupine. 1949. godine James se vraća u Santa Monicu kako bi živio s ocem i pomajkom. Isprva upisuje studiji prava, no nakon samo jednog semestra prebacuje se na dramu. James je pokušavao s ocem uspostaviti bolji odnos, no taj odnos je bio osuđen na nekomunikativan antagonizam. Otac ga nije mogao razumjeti te je za njega želio više tradicionalniju karijeru. No, James je nastavio svojim putem.
Prva “veća” uloga bila je ona kada je odabran između 350 glumaca za ulogu Malcoma u “Macbethu”. Pohađao je i radionice glume kod James Whitmorea da bi 1951. godine napustio studiranje kako bi se posvetio glumačkoj karijeri. U počecima svoje glumačke karijere s punim radnim vremenom James je krenuo ambiciozno i hrabro. 1950. godine je debitirao na televiziji u reklami za Pepsi, a prva uloga mu je bila u televizijskom uskrsnom specijalu „Hill Number One“ koji je prikazivao Isusovo uskrsnuće. James je glumio apostola Ivana. Nakon te uloge dobio je još tri epizodne uloge u filmovima: “Fixed Bayonetes” (1951.) glumi vojnika, “Sailor Beware” (1952.) glumi boksača i “Has Anbody Seen My Gal?”(1952.). Ove manje epizodne uloge nisu mu omogućile normalan život u Hollywoodu, pa je James radio kao čuvar parkirališta u CBS Studiosu. U tom razdoblju upoznaje Rogersa Bracketta koji je bio radijski voditelj za reklamnu agenciju. Brackett mu nudi smještaj i pomoć u razvoju karijere. Upravo mu je on pomogao da dobije svoju prvu glavnu ulogu na Brodwayju u predstavi “See the Jaguar”. Brackett mu je osigurao i ulogu u seriji “Alias Jane Doe” koju je producirao, te je savjetovao Deanu preseljenje u New York.
U New Yorku James isprva radi kao kaskader za kviz Beat the Clock, ali je ubrzo otpušten. Pojavio se u nekoliko epizoda CBS-ovih televizijskih serija (The Web, Studio One i Lux Video Theatre). James je tada primljen na Actors Studio kod Leeja Strasberga kako bi studirao metodičku glumu. James je i dalje ostvarivao manje uloge u filmovima i serijama (Deadline-USA, Kraft Television Theatre, Robert Montgomery Presents, The United States Steel Hour, Danger i General Electric Theatre). James je polako gradio svoju karijeru i vrebao pravu ulogu da pokaže raskoš svog glumačkog talenta. Čini se kako je u jednoj od svojih uloga, onoj u seriji CBS-a “Omnibus” pronašao svoj put. U epizodi „Glory in the Flower“ glumio je nezadovoljnog mladića, a u to vrijeme izvedena je pjesma „Crazy man, crazy“ koja je bila jedna od prvih rock and roll pjesama izvedenih u TV emisijama. Dakako to je bio početak svojevrsne televizijske i tinejdžerske revolucije koju će predvoditi upravo James Dean sa svojim filmom iz 1955. godine „Buntovnik bez razloga“ koji je bio svojevrsna proširena ponovljena uloga iz gore spomenute serije. Usporedno s manjim televizijskim i filmskim ulogama, James je i dalje igrao na daskama koje život znače. Tako je za ulogu Bachira u adaptaciji knjige Andrea Gidea „The Immortalist“ dobio brojne pozitivne kritike. Upravo mu je ta uloga osigurala ulaznicu među velike igrače.
Hollywood već generacijama ima jasnu šprancu. Svakih nekoliko godina stvori „novo lice generacije“ koje postane svojevrsna ikona, no nitko do tada nije imao takvu snagu, moć i pojavu poput Jamesa Deana. Iako je općepoznato da je snimio samo tri filma u kojima je glumio glavne uloge njegova gluma, ranjivost i prkos bili su dovoljni da uđe u povijest. Mnogi se i danas pitaju kako je moguće da je tako kratka karijera stvorila jednog od najpoznatijih glumaca ikada i ikonu američke kulture 20. stoljeća. Odgovor se krije u samim filmovima i načinu glume. Prvi film koji je Dean snimio bio je „Istočno od raja“ koji je adaptacija istoimenog Steinbeckova romana. U samom romanu priča se bavi obitelji Trask i Hamilton tijekom tri generacije, gdje se posebni fokus stavlja na posljednje dvije generacije u Salinas Valleyju u Kaliforniji od sredine 19. stoljeća do perioda prije Prvog svjetskog rata. Film je fokus prebacio na posljednji dio priče, onaj koji se veže uz lik Cala. Cala muči misteriji njegove mrtve majke, a veliki dio filma je fokusiran na odnos Cala i njegova oca. Prije nego je Kazan odabrao glumca za ulogu Cala naglasio je kako želi tip glumca koji bi imao Brandovu energiju. Paul Osborn koji je pisao scenariji za film predložio je Kazanu relativno nepoznatog James Deana za ulogu. Isprva se James sastao s Steinbeckom kojem se Dean nije pretjerano svidio (smatrao ga je čudnim) no svejedno savršenim za tu ulogu. James je dobio ulogu, pa je tako 8. travnja 1954. napustio New York te preselio u Los Angeles kako bi snimio „Istočno od raja“. Veliki dio svojih najpoznatijih scena iz tog filma James je improvizirao. Ples u polju graha, njegov položaj tijela dok se vozi na krovu teretnog vagona ili scena kada Calov otac odbija njegov dar od 5000 dolara koje je zaradio na špekulacijama s grahom. Dean je tu scenu izmijenio i to na način da se okrenuo prema ocu, umjesto kako je pisalo u scenariju (pobjegne od oca) te se u gesti ekstremnih emocija zaletio i zgrabio oca u zagrljaj. Glumac koji je tumačio ulogu oca, Raymond Massey, bio je šokiran zbog improvizacije, a Kazan je odlučio zadržati tu njegovu iskrenu reakciju u filmu.
Izvedba Cala nagovijestila je njegovu iduću ulogu, onu Jima Starka u filmu “Buntovnik bez razloga”. Za ulogu Cala James je posthumno nominiran za Oscara 1956. godine u kategoriji najboljeg glumca u glavnoj ulozi. To je bila ujedno i prva službena posthumna nominacija za glumačku nagradu u povijesti dodjele Oscara. “Istočno od raja” bio je jedini film gdje je igrao glavnu ulogu, a da je objavljen za njegova života. Ubrzo nakon dovršenog filma „Istočno od raja“, prelazi na snimanje novog filma, „Buntovnik bez razloga“. Film je bio iznimno uspješan i popularan među tinejdžerima koji su se prepoznali u tinejdžerskoj tjeskobi koju film prikazuje. Jamesove uloge bile su o protagonistima koji su ispunjeni tjeskobom, neshvaćeni otpadnici obitelji i društva koji očajnički žele odobravanje svojih očeva. Uloga Cala pokazala je karakteristike koje su se samo pojačale u liku Jima Starka. James je kroz ove uloge prikazao svoju unutarnju ranjivost, nemir i emocionalnu ogoljenost. Jim Stark ga je pretvorio u ikonu. Iako se Jima prikazuje kao lika on je mnogo više. Prikaz izgubljene poslijeratne američke mladosti koja ne zna kamo sa sobom, nemaju jasno definirane osjećaje i slika same budućnosti. Dean je u tom filmu utjelovio sve ono što tinejdžeri nisu znali osobno izraziti. Njegovi performansi u kojima se događa lom između bijesa i nježnosti bili su gluma koja to nije, već nešto što je sam James živio. James je zapravo kroz svoju prkosnu, ranjivu i intenzivnu glumu prikazao ono kako se i sam osjeća.
James se zbog budućnosti svoje karijere nije želio previše vezati za uloge buntovnih tinejdžera, pa je tako prihvatio ulogu Jett Rinka u filmu „Div“. Uloga u Divu bila je posebno kompleksna, jer je glumio čovjeka koji od mladog rančera u potrazi za bogatstvom postaje stari slomljeni čovjek. Za ovaj film James je morao promijeniti i fizički izgled. Završni dio filma, scena koja se naziva „Posljednjom večerom“, u velikoj je mjeri obilježio Jamesov pijani govor na banketu. James je poginuo prije nego je film montiran, pa je Nick Adams morao sinkronizirati jednu scenu. James je za ovu ulogu ponovno posthumno nominiran za Oscara u kategoriji najboljeg glumca i tako postao jedini glumac koji je posthumno dobio dvije nominacije za Oscara za najbolju mušku glavnu ulogu. James je u planu imao snimiti još nekoliko filmova. Trebao je glumiti u „Netko tamo gore me voli“ i “The Left Handed Gun”, ali zbog tragične smrti “Div” će ostati nažalost njegova posljednji film u karijeri. Zanimljivo, obje ove uloge pripale su Paulu Newmanu.
U životu izvan filmskog platna James je često opisivan kao izrazito kompleksna i kontradiktorna ličnost. Prema opisima kolega i prijatelja bio je melankoličan, duboko osjetljiv, intelektualno zamišljen i nemiran duhom. Veliki umjetnik koji je tragao za smislom, ali nikada nije pronašao mir. Njegovo ponašanje u smislu kontradiktornog podrazumijeva da bi nekada bio tih i povučen, a zatim iznimno teatralan i razigran. Da bi zabavio društvo često je radio grimase, imitirao ili se „ludirao“. Iako je takvo ponašanje po mnogima bilo u svrsi zabave, mnogi znaju da je time želio prikriti ponekad svoje nesigurnosti. James je još od djetinjstva obilježen tragedijom gubitka majke. Zbog odvojenosti od oca imao je osjećaj napuštenosti i usamljenosti. U tome zasigurno leži razlog njegove emocionalne zatvorenosti zbog koje je teško druge puštao blizu. Znao je pokazivati brižnost, no često je bliske odnos sabotirao. Sve to ga je učinilo i misterioznim u očima drugim. Zbog manjka osjećaja slobode i kontrole u svom životu James je pronašao uz glumu još jednu strast. Brzina i auto-trke davale su mu adrenalin i posebnu ispunjenost. S druge strane, opet kontradiktorno, bio je veliki ljubitelj pisane riječi, vrlo zamišljen i duboko zainteresiran za psihologiju, filozofiju i umjetnost. Vodio je duge razgovore s prijateljima i kolegama. Glumu nije gledao samo na način zarade i postizanje slave. Kroz glumu je želio pronaći istinu i autentičnost u svakoj izvedbi.
Unatoč velikoj slavi i popularnosti nije se znalo previše o njegovom ljubavnom životu. Tome su zasigurno kumovali agenti koji su Jamesa kao i mnoge druge glumce željeli prikazati kao vječite najpoželjnije neženje. Mnogi su nakon Jamesove smrti tvrdili da su bili s njim u intimnim odnosima. Od svim navodnih veza najpoznatija je ona između Jamesa i talijanske glumice Pier Angeli. Njih dvoje su se upoznali dok je ona snimala film „The Silver Chalice“ (1954.). Ta veza je trebala biti okrunjena brakom, a dokaz tome je pamflet o slavljenju braka s imenom „Pier“ lagano napisan olovkom na svakom mjestu gdje je ime mladenke trebalo biti upisano. Taj dokument je nađen među Jamesovim osobnim stvarima nakon njegove smrti. Pierina majka nije odobravala vezu te je smatrala kako James nije pravi izbor za njezinu kćer zbog različitih vjerskih uvjerenja i nekonvencijalnog načina odijevanja za to vrijeme. Mnogi misle kako je njena majka i glavni razlog zašto nikad nije došlo do vjenčanja. Pier se iznenadna udala dok je James bio u New Yorku, no mnogi tvrde da ona nikada nije preboljela Jamesa te da je on bio njezina najveća ljubav. Uz Pier, često se uz Deana spominje i švicarska glumica Ursula Andress koja je često bila viđena u njegovim sportskim automobilima, a čak je s njim bila na dan kada je kupio automobil u kojem je u umro.
Taj automobil nije bio prvo sportsko vozilo u njegovoj kolekciji brzih jurilica. Već 1954. godine James se zainteresirao za svijet moto sportova. Nakon završenog filma „Istočno od raja“ kupio je razna vozila među kojima se ističu Triumph Tiger T110 i Porsche 356. Prva auto utrka na kojoj je sudjelovao bila je ona u Palm Springsu 26. i 27. ožujka 1955. godine netom prije snimanja filma „Buntovnik bez razloga“. Tada je čak osvojio prvo mjesto u klasi početnika i drugo mjesto na glavnoj utrci. Zatim je nakon mjesec dana nastavio s trkama u Bakersfieldu gdje je također osvojio impresivne rezultate. Da bi ostvario što bolji rezultat na nadolazećim utrkama James je zamijenio svoj automobil Speedster za novi, snažniji i brži Porsche 550 Spyder iz 1955. godine. Nadao se sudjelovanju na utrci Indianapolis 500, no zbog rasporeda snimanja nije uspio. Posljednja utrka na kojoj je sudjelovao bila je u Santa Barbari 30. svibnja 1955. godine. Natjecanje nije mogao završiti zbog kvara na automobilu. Studio nije bio oduševljen novootkrivenom Jamesovom strasti, te mu je Warner Brothers studio zabranio sve utrke tijekom produkcije filma „Div“.
James se prijavio i na utrku Salinas Road Race koja se trebala odviti 1. i 2. listopada 1955. godine. 30. rujna Dean se s društvom zaputio do staze. U pratnji su bili koordinator kaskadera Bill Hickman, fotograf Sanford Roth i automehaničar Rolf Wütherich koji je održavao Deanov automobil. Upravo je sam Wütherich predložio Jamesu da vozi automobil iz Los Angelesa do Salinasa kako bi ga razradio za nadolazeću utrku. Wütherich i Dean bili su u Porcheu, a Hickman i Roth u pratnji u drugom automobilu. Istog dana James je dobio kaznu zbog prebrze vožnje kao i Hickman u pratećem automobilu. Dok su se James i ekipa jureći vozili prema zapadu cestom 466, u susret im je dolazio drugi automobil kojim je upravljao student Donald Turnupseed. Do nesreće je došlo apsolutnom krivnjom Deana koji je zbog prevelike brzine izgubio kontrolu te se bočnom stranom sudario s Turnupseedovim vozilom. Sam Wütherich je ispao iz vozila, a James je ostao zarobljen u vozilu te je zadobio brojne smrtonosne ozljede. Smrt je došla naglo, brutalno i pomalo ironično. Svi osim Jamesa zadobili su lakše tjelesne ozljede te su preživjeli događaj. Brojni svjedoci nesreće pokušali su pomoći, ali Jamesu nije bilo spasa. Navodno su mu posljednje riječi bile „They“ve gotta see us“.
Da kojim slučajem James nije poginuo i da nije ostao zauvijek mlad, bi li postao takva ikona? Ovo je često pitanje na koje nikad nećemo imati odgovor. Tko zna, možda bi se njegova karijera nastavila ali bi bio samo još jedno lice Hollywooda koje vežemo uz drage filmove. Ovako je James Dean postao simbol vječne mladosti i buntovništva. Nikada nije ostario ili razočarao publiku. Njegove tri briljantne uloge postale su dio mita i klasika koji živi i danas. Svoje posljednje počivalište James je dobio tamo gdje je i sve počelo. U prostranstvima Indiane u Fairmountu gdje je održan i sprovod 8. listopada 1955. godine. Sprovod je bio zaista velik, dok se u blizini mjesta pogibije nalazi i spomenik njemu u čast.
James nije pao u zaborav. 1960. godine dobio je svoju zvijezdu na Hollywoodskoj stazi slavnih, a sva tri filma uvrštena su mu u Nacionalni filmski registar SAD-a. Sam njegov utjecaj već odavno je prerastao filmske okvire. Brojni pjevači, glumci i drugi umjetnici James Deana spominju i smatraju uzorom. I današnji mladi putem društvenih mreža nisu imuni na Jamesa Deana. Njegov imidž, pogled, lice, gestikulacije i unutarnje drame koje je prezentirao svojim radom na filmu žive i dalje. Svi se mogu prepoznati u njegovom buntu, ranjivosti i potrebi za razumijevanjem. Mnogi stručnjaci za film kroz godine govorili su o njegovoj vještini glume i samim likovima koji nisu bili savršeni. No baš je taj spoj savršene glume s nesavršenim ulogama i likovima dao nevjerojatnu snagu njegovim izvedbama. Jamesu Deanu i Marlon Brandu pripisuju se zasluge za pokretanje cijele kulturološke revolucije. Kroz svoje buntovništvo na filmu započeli su ono što je rock and roll nastavio. James Dean je uveo motorističke jakne u kombinaciji s bijelim majicama u muške ormare, dok su traperice postale univerzalni osnovni komad odjeće koji je svatko želio imati.
Ni njegov rodni kraj nije ga zaboravio. U Fairmonthu James Dean nije samo povijesna ličnost. On je kolektivna memorija čitavog kraja koji kroz razne oblike sjećanja na Jamesa pomažu mitu da živi. Grad je pokrenuo festival, napravljen je muzej i staza znamenitosti koji na pristupačan i ljudski način prezentiraju pravu škrinju uspomena na Jamesa. Festival se održava svake godine posljednjeg vikenda u rujnu. Prvo izdanje festivala održano je 1975. godine na inicijativu The James Dean Museum, a festival se bez prekida održava sve do danas. Program koji nudi sam festival kao i mjesto zaista je impresivno. Prva postaja posjetiteljima svakako bi trebala biti The James Dean Museum u kojem se nalazi najveća svjetska zbirka predmeta povezanih s Jamesom Deanom (njegovi osobni predmeti, motocikli, odjeća, filmski rekviziti i mnogo toga). James Dean run/car show je veliki susret ljubitelja klasičnih automobila. Vlasnici dolaze sa svojim limenim ljubimcima, a bude čak i do 2000 vozila. Uz svojevrsnu neformalnu izložbu klasičnih automobila tu je i Grand Parada koja ima uz klasične automobile posebne scenske nastupe i natjecanja prilagođena programu kao što je natjecanje James Dean look-alike te plesnjake u duhu 50-ih godina. Tu su naravno i besplatne projekcije njegovih filmova koji uvijek okupljaju veliki broj posjetitelja. Svakog 30. rujna održava se memorijalna služba u Back Creek Friends Church, nakon čega slijedi šetnja do Jamesovog groba koji se nalazi u Park Cemeteryju. Svake godine ovaj maleni grad koji broji oko 2600 stanovnika privlači više od 30 tisuća posjetitelja. Sam festival je ključan za očuvanje nasljeđa koje se njeguje u čast James Deana. Ove godine se kao posebnost festivala izdvaja obnova kipa James Deana u čast 70 obljetnice od tragične smrti.
Tragična smrt dala je Jamesu Deanu vječnost. Njegova tri filma bila su dovoljna za besmrtnost. James je uvijek bio puno više od buntovnog glumca i čovjeka ispred svog vremena. Postao je mit. Sedam desetljeća nakon što je jurnuo u svom automobilu prema vječnosti, njegova pojava je i dalje prisutna. Kroz filmove, glazbu i modu svi na neki način i dalje tražimo odgovor što znači zapravo biti mlad. Možda se odgovor krije upravo u Jamesu Deanu, odnosno svim njegovim filmskim likovima kojima je podario vječni život. Život koji kroz pokretne slike života živi i James. Slike koje će gledati generacije kada nikoga od nas više ne bude. Generacije koje će Deana doživljavati kao prijatelja, nekoga koga poznaju. U njemu će vidjeti iskrenost, života i filma. I to je njegova najveća vrijednost u utrci života koja mu je podarila vječnu mladost.
