PIŠE: ANĐELA BULIĆ
Zasigurno ste se bar jednom u životu zapitali gdje je i kada je snimljen prvi film? Kako se pokrenula cijela priča o filmovima i tko stoji iza svega? Većina će znati da su za filmsku umjetnost zaslužni pioniri filma braća Lumière, ali više informacija o cijeloj filmskoj filozofiji malo tko zna. Zato smo vam odlučili napisati detaljnu povijest o stvaranju filma i filmske umjetnosti direktno iz Lyona, grada u kojem se rodio film. Za vrijeme našeg posjeta Lyonu nezaobilazna točka definitivno je bio Institut Lumière. Institut Lumière je organizacija koja ima sjedište u Lyonu, a kao glavni cilj organizacije ističe se promicanje i očuvanje filmskog stvaralaštva, posebno onog vezano za francuske filmove. Sam Institut kao jednu od djelatnosti unutar svog djelovanja ima i vođenje istoimenog muzeja koji svjedoči i daje uvid posjetiteljima u ostavštinu braće Augustea i Louisa Lumièra – očeva kinematografije. Institut je osnovan 1982. godine, a osnivači su bili Bernard Chardère i Maurice Trarieux-Lumière (unuk Louisa Lumièrea). Francuski redatelj, producent i scenarist Bertrand Tavernier bio je predsjednik instituta, a danas institut vodi Thierry Frèmaux. Sam muzej detaljno ćemo opisati u nastavku, ali za uvod nužno je spomenuti kako se nalazi u četvrti Monplaisir u Lyonu u autohtonoj kući obitelji Lumière. Također, u daljnjem tekstu opisati ćemo lokaciju na kojoj je snimljen i prvi film – „Izlazak radnika iz tvornice“.
Da bismo uspješno opisali značenje muzeja i Instituta potrebno je vratiti se u prošlost, točnije u razdoblje prije 1895. godine kada su braća Lumière patentirala izum koji je zauvijek promijenio svijet – film. Pokretne slike su i prije braće Lumiere privlačile ljude. Svjedoče tome brojni izvori koji kolijevku filmske umjetnosti pronalaze u kreacijama Leonarda Da Vincija ili u staroj Kini. U 17.stoljeću je usvojen pojam „Laterna maglica“ koja je pomoću leće omogućavala projekciju, no za sam njezin izum još nije pronađen autor. Povjesničari tu dvoje između Nizozemca Christiaana Huygensa i Danca Thomasa Walgensteina. Njihove projekcije nisu imale pokretne slike, nego je njihov značaj u samom činu projekcije koja, kao što znamo, postaje izumom filma, nužan za danji razvoj umjetnosti. 1800. godine Belgijanac Étienne-Gaspard Robert izumio je uređaj phantaskop. Taj uređaj je prikazivao pokretne slike na način da je manipulirao projektorom tako što ga je približavao ili udaljavao od projekcijskog platna. Ako tome dodamo da je među prvima sliku popratio tonskim komponentama, te da je održao brojne uspješne projekcije u mnogim europskim prijestolnicama znamo da je to za ono vrijeme bio vrhunac tehnološkog napretka u industriji filma. Kroz 19. stoljeće brojni fotografi eksperimentirali su i manipulirali fotografijama koje su brzim listanjem formirali u mini filmiće koji su prikazivali stvari u pokretu – najčešće ljude i životinje. Njemački fotograf Ottomar Anschütz je konstruirao tahyskop, uređaj koji je omogućavao da se snimke montiraju na velike okrugle ploče koje su kroz tahyskop omogućavale pojedincu pogled kroz otvor za reprodukciju slike koja je osvjetljena u tom trenutku sa stražnje strane. U početku samo je jedan čovjek mogao gledati snimku kroz otvor za reprodukciju, da bi se kasnijim usavršavanjem uređaja omogućilo gledanje za više ljudi. Uređaj je službeno predstavljen u Berlinu 1894. godine.
Godine 1889. George Estman patentirao je celuloidnu podlogu koja se kasnije upotrebljavala za izradbu fotografskih i kinematografskih filmova, ali se zbog zapaljivosti u tu svrhu više ne upotrebljava. Prvu filmsku kameru konstruirao je Louis Aima Augustin Le Prince, a William Friese-Greene radi također kameru, ali njegova je za film širine 100 mm. Genijalni izumitelj Thomas Alva Edison je 1888.godine izumio kinematoskop, ali je sam patent javno prezentiran tek 1892. godine. Njegov kinematoskop se smatra prvim projektorom u povijesti filma. Edison je poznat za svijet kinematografije po tome što je koristio format širine 35 mm koji je i danas najrašireniji i najcjenjeniji filmski format. Iako je Max Skladanowaky 1892. godine snimio film sa svojom kamerom koju je konstruirao, a sam film samostalno projektirao u Berlinskom vrtu uz pomoć uređaja bioskop, rođendanom kinematografije smatra se 28. prosinca 1895. godine kada su braća Lumèire svojim uređajem kinematografom u pariškom Grand Cafèu održali prvu komercijalnu projekciju filma. Od tog događaja počinje veliki napredak u filmskoj industriji sve do današnjeg vremena.
Ključ za uspjeh braće Lumière zasigurno leži u zanimanju kojim se bavio njihov otac. Antoine Lumière rođen je u Haute-Saône 1840. godine. Antoine se oženio sa 19 godina te dobio dva sina: Augustea 1862. i Louisa 1864. godine. Svakako je za istaknuti kako je Antonie Lumière sa suprugom Josèphine imao uz Augustea i Louisa još četvoro djece: Jeane Lumière, Juliette Lumière, France Lumière i Éduarda Lumièrea. Njihov otac Antoine Lumière prvotno je bio slikar, a zatim se počeo baviti fotografijom. Iako su se Auguste i Louis rodili u gradiću Besançon u blizini Švicarske granice, njihov život obilježiti će Lyon u koji se obitelj Lumière preselila radi poslovnih prilika i opasnosti od ratne invazije u francusko-pruskom ratu 1870. godine. U Lyonu se njihov otac upušta u poslovnu suradnju s fotografom Fataloom te njih dvojica razvijaju odličan biznis. Dok im otac izrađuje vrsne fotografije, uglavnom portrete imućnih pojedinaca, Auguste i Louis se školuju. Pohađaju dvogodišnji tečaj na Ecole de la Martinière. Ovo poznato francusko učilište nudilo je inovativne metode podučavanja posebno na području matematike i znanosti. Sveučilište je iznjedrilo brojne tehničare, kemičare i inženjere, pa ne čudi podatak kako se Auguste odlučio za kemiju, a Louis za fiziku. Smjer školovanja usmjerili su prema očevu laboratoriju koji im je omogućio odličnu infrastrukturu za učenje i eksperimente, pa je tako Louis u dobi od svega 16 godina otkrio povijesni segment u području razvijanja fotografije. Dvije godine kasnije u dobi od 18 godina pokreće industrijsku proizvodnju svog otkrića – želatinozno-bromiranih fotografskih pločica. Pločice je patentirao 1881. godine, čime su postale prvi izum Louisa Lumièra. Te pločice će kroz period od 10 godina postati najtraženiji proizvod u fotografskoj industriji, a cjelokupnoj obitelji Lumière novac će osigurati egzistenciju. Louis će usavršeni očev laboratoriji i unajmljenu bivšu tvornicu šešira u istočnom dijelu Lyona u Saint-Victor u Monplaisiru koji je bio povezan s centrom grada te će ga iskoristiti za izradu svih svojih patenata. Tvornica je imala 300 zaposlenih, a Louis će je zajedno s bratom koristiti kao poligon za danje eksperimente. 5. siječnja 1884.godine Antonie Lumière osnovao je vlastitu firmu za proizvodnju pločica i fotografsku djelatnost. Obrazovanje je braći donijelo i mnoga prijateljstva i kontakte s brojnim inženjerima, čija će im pomoć biti nužna u budućnosti. Dvojica braće uspješno su vodila manufakturnu proizvodnju te za potrebe iste kreirala brojne mašine i naprave. Njihove pločice bile su prepoznatljive i poznate pod nazivom „blue label“. Do 1892. godine Lumière tvornica bit će na svjetskom tržištu druga po veličini, ispred nje se nalazila samo američka firma Kodak u vlasništvu Georga Eastmana. Lumièrova tvornica za ondašnje vrijeme bila je odlično i ugodno mjesto za rad. Svakako je pohvalno istaknuti kako je u samoj tvornici radio velik broj žena koje su za vrijeme trudnoće imale posebnu pomoć, a svi radnici osiguranu mirovinu i zdravstvenu zaštitu.
Godine 1894. njihov otac prisustvo je na demonstraciji u Parizu ranije spomenutog izuma Thomasa Edisona- kinematoskop. Sprava je fascinirala iskusnog majstora fotografije te je svoju fasciniranost prenio sinovima. Motivirao ih je i nagovorio da pokušaju usavršiti njegov izum na način da isti bude u mogućnosti prikazati pokretne slike širokoj publici te da bude komercijalno isplativ. Braća su upravo to učinila na način da su proučavanjem svih radova i izuma prethodnika koje smo naveli u uvodu stvorili revolucionaru napravu. Njihov glavni mehaničar u tvornici fotoaparata Charles Moisson izradio je prvu filmsku kameru. Koristili su vrpcu od 35 mm koju su postavili na zupčastu traku, smanjili su broj sličica na 16 sličica u sekundi jer je toliko sličica potrebno u sekundi da bi se unutar ljudskog oka proizveo efekt prividnog kretanja. Njihov izum nije služio samo za snimanje filmova, nego kopiranje i umnožavanje istih koje su koristili za projekcije. Njihova ideja o tome da razviju napravu i filmove koje će moći gledati mnoštvo kroz godine je počela doživljavati transformaciju u stvarno djelo. 13. veljače 1895. godine službeno su patentirali, možemo slobodno reći, budućnost kinematografije – uređaj za dobivanje kronofotografskih otisaka za gledanje pod brojem 524 032. Sprava je bila praktična, lagana i lako prenosiva, te je ubrzo stekla popularnost. Do siječnja 1896. godine već je bilo proizvedeno dvjestotinjak takvih uređaja. Zahvaljujući fotografskom iskustvu, Louis je sve filmove pomno izradio. Vodio je računa o kompoziciji, kadriranju i samom snimanju filmova pod posebnom svjetlošću. To je dovelo do toga da je industrijalac Louis postao pravi umjetnik koji je počeo stvarati iznimne filmove prepune ljepote i emocije. 19. veljače 1895. godine Louis pokreće čuvenu napravu i snima prvu od čak tri verzije prvog filma „Izlazak radnika iz tvornice“. Film je prvi put besplatno prikazan 22. ožujka. 1895.godine na konferenciji za unaprjeđenje fotografske industrije u Francuskoj. Isti film s još nekolicinom kratkih filmova prikazan je 28. prosinca 1895. godine na prvoj komercijalnoj projekciji u Pariškom Indijskom salonu Grand Caféa, na Boulevard des Capucines u Parizu ispred 33 gledatelja (neki izvori tvrde da ih je bilo 120). U 30 minuta trajanja programa prikazano je oko 10-ak filmova, a posjetitelji su za ovo iskustvo morali platiti ulaznicu po cijeni od jednog franka. Upravo se ovaj datum prihvaća kao rođenje sedme umjetnosti. Prema izvorima ljudi su isprva bili ushićeni i euforični sve do prikazivanja filma „Dolazak vlaka“. Ljudi su nespremni na ovaj film od straha da ih lokomotiva ne pregazi u panici i strahu počeli bježati. Zapanjujuća moć novog izuma i prirodna ljudska znatiželja urodili su plodom. Kroz nekoliko dana red za prikazivanjem filmova bio je dugačak preko 300 metara, a projekcije su trajale od 10 pa sve do 1 iza ponoći. Dužina prikazanih filmova nije prelazila jednu minutu. Poslije dvorane u Grand Caféu program je prikazivan u dvije dvorane u Saint-Denisu (u prvoj program je pratio pijanist, a u drugoj kvartet saksofonista).
Drugo kino otvara se u Lyonu 25. siječnja 1895. godine u ulici Republike, a zatim se počinju otvarati mnoga kina. Do 1900-ih godina nije postojao veći europski grad, a da nije imao kino. Da bi uspjeli pratiti potražnju publike za novim filmovima Louis organizira tečaj za snimatelje. Ubrzo te iste snimatelje šalje diljem svijeta kako bi snimili filmove i prizore o kojima se prije moglo samo sanjati. Snimalo se različite sadržaje na svim kontinentima, a osim snimanja filmova za europsku publiku izum se rapidno širio i oduševljavao pučanstvo diljem svijeta. Tijekom snimanja tih filmova otkriveni su razni snimateljski postupci, a jedan od tih važnih otkrića ući će u povijest kao „Rušenje zida“. Da objasnimo, radi se o trenutku kada je slučajnom greškom Alexandre Promio u montaži filmsku vrpcu pokrenuo unazad u filmu „Rušenje zida“. U filmu skupina radnika prvo sruši komad zida, da bi ga se uz pomoć manipulacije montaže vratilo u izvorni oblik. Ovaj trik u montaži je onako brojnu i euforičnu publiku bacio u još veći trans i divljenje prema sedmoj umjetnosti. Promio je zaslužan za još jedan izum, a to je „vožnja kamere“ koja se i danas upotrebljava u filmskoj industriji. Spomenuti film „Ulazak vlaka u stanicu“ sadrži sve filmske planove, a s njim je započela i najjednostavnija montaža filma. Svakako je važno istaknuti da su ova dva filma vrlo bitna i za kasniju filmsku povijest, jer „Rušenje zida“ je prvi dokumentarni film, a „Ulazak vlaka“ prvi horor film u povijesti. Posebno je važno istaknuti da postoje prijepori da li je „Izlazak radnika iz tvornice“ prvi dokumentarni film. Pojedini tvrde da je taj film pionir reklamnih filmova, danas uvriježeno nazvanim reklamama. No, bez daljnje rasprave prvi filmovi definitivno imaju sekvence dokumentarnih filmova, jer nam daju uvid u sociološke dokumente iz tog vremena. Njegovi prvi filmovi snimani su statičnom kamerom, kao da snimatelj pokušava uslikati fotografiju aparatom. Koristio je vrlo često metode tzv. skrivene kamere: takvi filmovi nisu u sebi imali poseban dekor, šminku niti kostimografiju. No, u daljnjim snimanjima postaje jasno kako dolazi do podijeljenosti publike. Jedan dio uživa u dokumentarnim filmovima, dok drugi više vole igrane.
Među najpoznatijim filmovima tog perioda između 1895.-1897. godine izdvaja se tridesetak filmova koji su prikazivani pariškoj publici. Iako drukčiji međusobno sadržajem, dijeli ih ista lokacija snimanja – Lyonska tvornica, odnosno imanje u La Ciotatu. Prvi od njih je „Barka napušta luku“. Film je sniman u polusvjetlu, nudeći publici trenutke uživanja u morskim valovima. „Zajutrak djeteta“ je film koji prikazuje sekvencu iz života Augustea Lumièra sa njegovom suprugom i kćeri. Film je snimljen u srednjem planu, a gledateljima su jasno prikazana lica roditelja koji dobroćudno hrane svoje dijete. Neizostavni dio programa je „Dolazak vlaka“ koji iako ima statičnu kameru, kao što smo rekli, sadrži sve filmske planove. Do promjene filmskih planova dolazi spontano, jer kretanjem predmeta i ljudi filmski planovi se prelijevaju jedan u drugi. Film „Poliveni poljevač“ zasigurno je među prvim komedijama na velikom platnu, ali i početci burleske. U filmu vidimo čovjeka koji polijeva vrt, a dječak mu se iza leđa prišulja te staje na gumenu cijev i zaustavlja dotok vode. Poljevač začuđeno gleda u štrcaljku, da bi u određenom trenutku dječak podigao nogu a poljevač biva pogođen mlazom vode u lice. „Iskrcavanje sudionika kongresa“ smatra se filmom koji je postavio temelje novostima, a koje danas poznajemo kao vijesti. Dio stalnog programa bili su filmovi poput: Kovači, Rušenje zida, Posuda s crvenim ribicama, Kupanje u moru, Otkrivanje spomenika i drugi. U filmovima su uvijek glumili obitelj i prijatelji Lumièrovih, a snimani su isključivo po njihovim zamislima bez pisanih scenarija. Sveukupno je snimljeno između 1500 i 2000 filmova. Nažalost brojni primjerci su uništeni ili izgubljeni tako da točan broj nije poznat.
Kao što smo rekli publiku su u početku impresionirali bilo kakvi filmovi, no ukus se počinje s vremenom mijenjati. Žanrovski prve dokumentarne filmove počinju izguravati s tržišta igrani filmovi. Louis pokušava slijediti trend i snima film „Život i muka Isusa Krista“ (1897.), no film nije uspješan. Razlog neuspjeha filma leži u činjenici da su braća Lumière ubrzo dobila strašnu konkurenciju u kompanijama Pathé i Gaumont. Zasigurno se pitate kako je to moguće ako su Lumièrovi imali patent na proizvodnju filma. Razlog pojave velike konkurencije treba pronaći u 1895. godini. Brojna izvješća i dokumenti svjedoče koliko su svi bili oduševljeni novim izumom braće. Tražili su mogućnost kupnje uređaja kako bi i oni mogli koristiti novi izum. No braća Lumière su odlučili zadržati kontrolu nad svojim radom, te uspostavljaju sustav koncesije. Od 1896. godine koncesionari su kupovali prava na prikazivanje filmova u francuskim gradovima ili stranim zemljama. Većinom su to bili prijašnji poslovni suradnici Lumièrovih iz doba kada su se bavili fotografijama. U zamjenu za 50% prihoda koncesionari bi dobivali na posudbu kinematograf s opremom za projekcije i filmove, osoblje koje je bilo obučeno u Lyonu koje su posebno plaćali. Jedan dio osoblja koje je obučeno na tečaju Louisa Lumèira bilo je ovlašteno za snimanje, pa su sa sobom imali trake i opremu za snimanje. Drugi dio osoblja koji je prošao tečaj nije išao kod koncesionara, nego su to gore spomenuti snimatelji koji su snimali po svim kontinentima. No, sustav nije funkcionirao te je 1897. godine napušten najviše zbog manjkavosti tehničke povezanosti i dostupnosti centralističkom Lyonu. Već u tom periodu Lumièrovi dobivaju žestoku konkurenciju koja želi dio filmskog kolača, te se žestoko buni protiv njihovog monopola nad filmskom industrijom. Te godine filmska oprema i sve potrebno za projekciju filmova stavljeno je u prodaju. Prvi kupci bili su trgovci i operateri koji su željeli ući u posao samostalno. Različiti prodajni katalozi objavljuju se na raznim jezicima, a u njima je vidljiv sav kinematografski materijal. Nažalost samom pojavom sveopće konkurencije produkcija filmova braće Lumière doživljava veliki pad. Projiciraju tek šačicu filmova koje im šalju uglavnom operateri koji su bili u kontaktu s njima, poput Alexandrea Promioa ili Gabriela Veyrea. Našlo se tu i nekoliko filmova od bivših trgovaca koji su kupili kinematografe poput Vittoria Calcine u Italiji. 1901. godine pad proizvodnje je pao na svega 50-ak filmova kraćih od minute. Nažalost tih 50-ak filmova neće biti dovoljno da se vrati naklonost javnosti prema filmovima braće Lumière te je u srpnju 1902.godine došlo do prestanka projekcija filmova braće Lumière u Lyonu. 1905. godina označena je kao kraj priče Lumièrovih u produkciji filmova. U svom katalogu filmova imali su 1422 naslova koji su trajali jednu minutu. Još 1907. godine projicirano je reizdanje filmskog kataloga Lumièrovih filmova iz 1905. godine. To je bio totalni kraj njihove priče u proizvodnji i snimanju filmova. Njihov jedini posao koji ima veze s kinematografijom postaje proizvodnja filma za snimanje sa standardnim 4 pravokutne perforacije na svakoj strani slike. Louis je izjavio: „Kinematografija zabavlja cijeli svijet. Ona obogaćuje ljude. Što smo mogli drugo učiniti što bi nas učinilo ponosnijima?“ Braća su područje filma prepustili drugima.
15. travnja 1911. godine umire Antonie Lumière, otac koji je utkao put sinovima do ostvarenja sna. Nakon svoje smrti Antonie dobiva svoju ulicu 30. listopada koja postoji i danas. Louis je nastavio s istraživanjima na području reljefnog platna, boje i široko platno. Iako je Louis za film napravio više u tehničkom smislu Auguste je radio na promociji filmova najviše preko filmskih plakata, gdje su logično također bili pioniri. Nakon avanture zvane filmovi Auguste se posvetio medicini. Kao što je poznato 1914. godine započeo je užasan svjetski sukob. Francuska je zakoračila u Prvi svjetski rat, a braća Lumière nisu sukob promatrala sa strane. Auguste je imenovan pročelnikom radiografskom odjelu u Hôtel Dieu bolnici. Također, omogućava besplatne radio uređaje u svojim tvornicama. Ukupan trošak svega je 200 000 zlatnih franaka za 18 tisuća radio uređaja. Lèon Bérard uzima ga za asistenta na odjelu kirurgije, a zatim ga imenuje glavnim šefom klinike. Auguste nije jedini u obitelji koji je imao svoje zasluge u Prvom svjetskom ratu. Njegov brat Éduard bio je eskadrili pilot u francuskim zračnim snagama stacioniran u Luxeuil-les-Bains. Zahvaljujući svom obrazovanju, Éduard je usavršio let i rad na noćno radarskom sistemu. U travnju 1917. godine poletio je iz Luxeuila, ali je njegov avion nažalost izgubio krilo te se srušio blizu općine Saint-Sauveur. Nažalost Éduard je na mjestu nesreće poginuo. To nažalost nije kraj tragedijama koje su zadesile obitelj Lumière. Iduće godine 26. studenog u dobi od 24 godine od posljedica španjolske gripe preminula je Andrée, Augustieova kći. Andrée se pojavila u najranijim filmovima braće Lumèire, točnije u filmu „Zajutrak djeteta“. Auguste se do kraja svog života nije mogao pomiriti sa gubitkom kćeri.
Godine 1919. Louis je izabran za člana Francuske akademije uz posebne počasti. Još jedno veliko priznanje dobiveno je 11. prosinca 1929. godine kada je u gradskoj vijećnici Lyona donesena odluka o promjeni naziva dotadašnje ulice Saint-Victor u ulicu Premier-filma. To je ulica u kojoj je snimljen prvi film „Izlazak radnika iz tvornice“. Svečanost je vodio gradonačelnik Édouard Herriot, a zbila se 1.lipnja 1930. godine. Svakako je vrijedno istaknuti kako je kroz tridesete godine prošlog stoljeća Louis nastavio s radom na izumima od kojih se najviše ističe izum za proces 3D kina, te za kino u boji kako bi pokušao poboljšati reprodukciju filmova na velikom platnu. 1935. godine u svijetu se obilježilo točno 40 godina postojanja filma. Louis je odlučio godišnjicu proslaviti 6. studenog 1935. na Sorbonni u Parizu. Tamo su se okupili brojni državni službenici, razne delegacije i sam predsjednik republike u čast „izumitelju filma“. Tu se treba izdvojiti i priznanje koje je Louis dobio od američkih tzv. ratnih veterana u patentnim ratovima koje su vodili na početku stvaranja filma. Oni su jednoglasno potvrdili da sve zasluge kao stvaratelja kinematografije pripadaju Louisu Lumièru. Zanimljiv je podatak kako je Louis Lumière osobnu zahvalu na gala večeri dobio od samog Walta Disneyja osobno. U rujnu 1939. godine Louis je trebao presjedati prvi filmskim festivalom u Cannesu, no održavanje festivala je odgođeno zbog početka Drugog svjetskog rata. Tako će se prvo izdanje Cannes film festivala održati tek 1946. godine. Tijekom zbivanja za vrijeme Drugog svjetskog rata braća Lumière imala su gotovo 80 godina. Iako u poznim godinama braća su i dalje aktivno sudjelovala u aktivnostima za dobrobit Francuske i njezinih građana. Prvo su prihvatili sve počasti koje im je dodijelila tadašnja Vichy vlada. Radili su kao pomoć uz Jean-Paul Le Chanoisa na njegovom filmu o otporu – „U srcu oluje“ iz 1943.godine. Također pomogli su nekoliko židovskih obitelji kako bi pobjegle od režima i smrti. 1946. godine francuskoj kinoteci povjerio je oko 1800 filmova. U tom katalogu filmova vidljivo je bogatstvo ostavštine braće Lumière. Iako tužan, prestanak proizvodnje moguće je sagledati i kao pozitivan čin. Pozitivno u tom činu je što su sačuvani negativi koji su i danas gotovo netaknuti, dok su u drugim produkcijskim kućama iz tog doba negativi totalno uništeni jer su ih izlizali neprestanim umnožavanjem te su oni reciklirali vrpce nakon odrađenih filmova kako bi uštedjeli na troškovima proizvodnje što u slučaju filmova braće Lumièr nije urađeno. Naravno bitna je i mogućnost da nove generacije imaju priliku pogledati te filmove. Iako je većina filmova snimljena u statičnom jednom kadru imamo posebnu priliku u nekoliko stotina filmova vidjeti snimke praćenja, u tadašnje doba zvane panorame. Vrijednost tih snimaka je u svjedočanstvu koje pružaju na prijelazu stoljeća. One nam govore na zanimljiv način kroz izbor tema i dokumentarni pristup viziju tadašnjeg svijeta i ideologiju trenutka. Te snimke su jedinstven pogled u prošlost i prezentiraju nam ono što su braća Lumière omogućili svakome tko se pojavi na filmu- besmrtnost. Louis je preminuo u Bandolu 6. lipnja 1948. u dobi od 84. godine. Posljednje počivalište mu je u Lyonu uz obitelj na groblju La Guillotière. Nedugo prije smrti, pristao je napraviti nezaboravnu seriju intervjua sa Georgesom Sadoulom. Auguste je nadživio brata koji je umro u dobio od 92 godine, 10. travnja 1954. godine. Umro je tri tjedana prije sudjelovanju na Cannes film festivalu. Njegova udovica Marguerite umrla je 1963. godine. Nakon smrti očeva kinematografije u Lyonu im je podignut jedan od brojnih spomenika. Ističe se onaj svečano otvoren i postavljen 12. lipnja 1955 godine na Avenues des Frères Lumière ranije poznatoj kao Grand Rue de Monplaisir.
Tijekom 60-ih godina prošlog stoljeća poduzeće obitelji Lumière živjelo je svoje posljednje dane neovisnosti unutar kompanije Ciba-Ilford-Lumiere koje je imalo sjedišta u Švicarskoj, Engleskoj i Francuskoj. U narednom periodu taj će fond restrukturirati i racionalizirati proizvodni lanac firme. Nakon gašenja proizvodnog pogona Feyzin i Joinville, plan je bio otvoriti novi pogon na periferiji Lyona. Premještaj svih gospodarskih djelatnosti iz Monplaisira završen je tek 1976. godine. Samo će prvotni Hangar i vila koju je izgradio Antonie Lumière ostati netaknute. Upravo su ta dva objekta sačuvana do danas, a možete ih posjetiti u sklopu instituta Lumèire koji je osnovan 1982. godine. Lumèirov zaštitni znak ostaje na njihovim proizvodima sve do 1972. godine. Glavni proizvod koji su proizvodili bio je manufakturni lifod fotografski papir koji su plasirali na francuskom i internacionalnom tržištu. Do kraja 1982 .godine kompanija je zadržala svoje originalno ime, ali ga nakon sto godina mijenja u Ilford France. Iste godine, kao što smo rekli, osniva se Institut koji u svom statutu donosi pravilnik o zaštiti i očuvanju postignuća braće Lumière. Ono što mnogi ne znaju, a za što su zaslužna braća Lumière, svakako je fotografija u boji. Naime, kao što smo gore prethodno u tekstu detaljno opisali, braća Lumière svu inspiraciju za otkriće filma preuzela su iz fotografske djelatnosti svog oca. Nakon uspjeha kino djelatnosti na svjetskoj razini, a nažalost propasti vlastite proizvodnje braća su se okrenula ostvarenju novog sna – fotografije u boji. Upravo to su i uspjeli, a zatim su podnijeli patent 17. prosinca 1903. godine. Javnosti su patent naziva Autochrome prezentirali na Akademiji znanosti 30. svibnja 1904. godine. Definitivno je vidljivo da je Louis bio veći inovator od brata koji mu je neupitno pomagao, ali i za patent fotografije u boji najzaslužniji je Louis. On je izumio tzv. ploču Autochrome Lumière te time ušao u povijest sa prvim postupkom izrade fotografije u boji. Tajna izuma fotografije u boji nalazi se u korištenju toniranog krumpirovog škroba, koji omogućuje hvatanje i filtriranje svjetla uslijed složenih industrijskih i kemijskih procesa. Prije izuma autokromirane ploče od strane Louisa, fotografija u boji bila je pojam medijske nedostižnosti. Bez obzira na razinu obrazovanja ili bogatstva mnogi nisu uspjeli ostvariti san o takvoj vrsti medija. Mnogi su pokušavali no nisu ni izbliza uspjeli savladati vještinu izrade fotografije u boji.
Braća Lumière uspjeli su ostvariti unutar nekoliko godina patent za kinematograf, ali i autokromirane ploče iz 1903. godine s početkom masovne proizvodnje ploča 1907. godine. Patent autochrome iskoristili su za složenu industrijsku proizvodnju tanjura koja im je narednih trideset godina donijela monopol na tržištu za trajni uspjeh u proizvodnji i prodaji istih. Tek nakon 30 godina pojavom kemijskih procesa boje koji zamjenjuju autochrome Lumière je dobio konkurenciju. Do tada je snimljeno na tisuće fotografija širom svijeta baš postupkom koje je Louis smatrao svojim remek djelom. Čak i danas, u svijetu visoke tehnološke moći, ljudi ne mogu ostati imuni na ljepotu njegovih fotografija. Unutar Instituta možete vidjeti baš ove fotografije u sklopu izložbe „Život u boji“. Fotografije su uglavnom inspirirane brojnim privatnim snimkama mnogih umjetnika tog doba, a nama danas i nakon više od sto godina daje uvid u neki drugi svijet sačuvan u vremenskoj petlji. Svakako treba istaknuti da je za izradu ovih fotografija koje se na neki način zbog složenosti izrade mogu smatrati i polu-slikama trebalo mnogo vremena i eksperimenata. U složenost samog procesa izrade nećemo ulaziti, to prepuštamo stručnjacima i znanstvenim radovima. Nužno je reći kako te fotografije nisu bile ni blizu ovima koje mi imamo u glavi nego su bile više pikselizirane i imale su „probleme“ sa prelijevanjem boja jer bi se uslijed procesa žućkasta boja najviše isticala posebno u fotografijama s plavim nebom. Važno je svakako istaknuti da se 1932. godine pojavio Filmcolor koji je pojednostavio tehniku izrade fotografije u boji, a nakon njega bolje inačice koje su maknule autochrome s tržišta. Louis je želio publici donijeti još jedan veliki poklon, i to u vidu filmova u boji. Iako je snimio brojne testove, posebice tijekom izložbe 1937. godine koja je mogla postati konkurencija Technicoloru koji je bio na vrhuncu procvata u SAD-u, nije uspio doživjet uspjeh. Mnogi smatraju da je to zbog nadolazećeg rata koji je zahvatio cijeli svijet i donio mnogo veće brige ljudima od filmova u boji. Louis ipak nije uspio kolorizirati film, ali je zato omogućio retrospektivni pogled na baštinu povijesti sačuvanu u fotografijama u boji sada već stoljetnim Lumière autokromskim postupkom.
Sada kad imate uvid u sve uspjehe i zasluge braće Lumière za filmsku i fotografsku industriju možemo opisati što nudi Institut Lumière. Danas se ovaj Institut nalazi gotovo u centru grada, a u ondašnje vrijeme Antonie Lumière unajmio je pola hektara zemlje na rubu Lyona. Razlog tome leži želja za izgradnjom tvornice koja bi mu omogućila poslovne djelatnosti, ali da bi i izbjegao gradske tadašnje nametnute poreze poput onog na ugljen, staklo i kemikalije. To je i uspio, a s vremenom se kompleks proširio. 1896. godine braća Lumière dala su sagraditi unutar kompleksa veliku kuću koja danas više ne postoji, ali je se može vidjeti na snimku iz zraka iz 1920. godine, desno od „dvorca“ koji je izgradio Antonie 1899. godine. Upravo je ta villa Lumière i danas jedini svjedok zajedno s Hangarom koja svjedoči povijest. Sve je počelo nakon bogaćenja na bromidnim pločicama koje je izumio Louis.
Antonie počinje trošiti bogatstvo kako bi zadovoljio svoju strast prema kamenu i arhitekturi. U La Ciotatu je 1891. godine kupio 90 hektara vinograda i sagradio doslovce palaču sa 40 soba. Kupuje brojne druge nekretnine u Lyonu i izvan njega koje su prave luksuzne palače. Vrhunac njegova arhitektonskog ludila je rezidencija u Lyonu koju smo gore u tekstu nazvali dvorcem. Bila je to statusna vila kojom je Antonie želio pokazati svoj status i moć nad sinovima, te svoj umjetnički ukus. No, kako sve ima svoju cijenu tako je imalo i to njegovo arhitektonsko ludilo. Antonie je prodao dionice javnog poduzeća Lumière, čiji vjerovnici zatim prijete opstanku poduzeća. To dovodi do situacije da braća moraju maknuti svog oca iz pozicija upravljanja poslom. Sve ovo je Auguste detaljno opisao u svojim memoarima. Antonieva vila dominira prostorom Place de Monplaisir. On je sam osobno nacrtao planove za izgradnju koje će arhitekti Paul Boucher i Charles-Joseph Alex slijediti tijekom izgradnje. Kuća je u arhitektonskom smislu mješavina stilova. Raznolikost materijala i visina te volumenom koje dominiraju prostorom ostavljaju bez daha. Nadimak koji impozantno zdanje zadobilo od susjeda dovoljno govori – Château (dvorac).
Zdanje koje u sebi ima podrum, prizemlje za recepciju, dva glavna kata obiteljske kuće za apartmane, dok je potkrovlje za sobe posluge bilo opremljeno najboljim materijalima. Kuća je formirana oko masivnog središnjeg drvenog stubišta s predsobljem, oko koje su raspoređene prostorije poput kuhinje i blagovaonice te dnevni boravak koji zauzima srce kuće. Na najvišem katu nalazio se stakleni krov visok osam metara okrenut prema sjeveru, a svakako treba istaknuti kako je u kući bio slikarski atelje, soba za biljar te zimski vrt. Kuća je bila pojam suvremenosti tog doba, imala je podno grijanje, liftove, telefon, kupaonicu u svakoj sobi te centralno grijanje. Dekorirana je od strane umjetnika poput slikara Eugène-Benoîta Baudina kojem je specijalnost bilo cvijeće ili kipara Pierrea Devauxa. Kuća je dizajnirana da bude obiteljski dom, no supružnici Lumiere rijetko su živjeli u njoj. Kasnije su u vili bili smješteni uredi Soci étéa Lumière. Kada je grad Lyon kupio vilu zajedno sa pripadajućim zemljištem krenulo se u opsežnu rekonstrukciju i restauraciju u periodu od 1997.-1998 godine. Vratili su se izvornim dekoru i težili su vraćanju volumena prostorijama pod vodstvom arhitekata Didiera Reppelinoma, Pierroma Colbocoma te Michaeloma Covoma. Danas je zdanje obnovljeno i očišćeno te ima 7000 metara kvadratnih zelene površine, te vrt koji je otvoren za razna događanja. Cijela vila je upisana u dopunski inventar povijesnih spomenika od 1986. godine. Taj događaj je bitan jer je zdanje tijekom 70-ih godina prošlog stoljeća gotovo sravnjeno sa zemljom zbog projekta nekretninama kojem je bio potreban zemljišni prostor. Zahvaljujući entuzijastima i upornošću zdanje je sačuvano, a zatim klasificirano kao povijesni spomenik.
Danas je to mjesto koje posjećuju brojni filmofili iz svih krajeva svijeta kako bi uživali savršenom vizionarskom dostignuću impozantnog muzeja. Godine 2002. godine osmišljena je prva ruta kroz muzej, a osmislio ju je Dominique Païni. Ruta je rasprostranjena na tri kata u nekadašnjoj kući Antoniea Lumèirea. Unutar muzeja možete vidjeti prvi kinematograf, najpoznatiji izum braće. Kroz muzej pratite pomno povijesni razvoj filmske umjetnosti počevši od temeljnih animiranih slika smještenih u čarobne svjetiljke. Na ovom jedinstvenom mjestu moći ćete vidjeti Louisove prototipe koje je isprva radio na papiru, baš kao i impozantnu izložbu i zbirku starih uređaja koju je sastavio i sakupio doktor Paul Génard 2003. godine. Među tom zbirkom imate priliku vidjeti Edisonov kinetoskop, Demeny kronofotograf i Lumiere Cinematograph, prvi ikada proizveden koji se koristio na prvoj javnoj komercijalnoj projekciji u pariškom Grand Caféu. Kroz cijelu izložbu imat ćete priliku vidjeti brojne filmove koje su snimili Lumièrovi operateri u samim početcima kinematografije, uređaj Phatorame ili reljefni projektor (služio za 3D filmove puno prije filma Avatar).
Osim raznih naprava moguće je vidjeti galeriju slika koje svjedoče o svakodnevnom životu obitelji Lumière na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Među tim fotografijama pronaći ćete i one koje su snimile supruge iz “klana Lumière”. Dio izložbe, osim postignućima u filmskoj i fotografskoj industriji, bavi se postignućima Augustea u medicini. Tako ćete otkriti kako je Auguste razvio poznati Tulle gras, kod nas poznatiji kao vrsta zavoja. Auguste ga je razvio za vrijeme Prvog svjetskog rata, a zavoj je služio za zacjeljivanje rana i opeklina. Louis je također za vrijeme Prvog svjetskog rata stvorio zglobnu ruku koja je olakšavala amputacije udova. Neizostavni dio rute je svakako pogled na autochrome ploče, te raznu opremu koja se proizvodila u njihovoj tvornici. Nas je posebno zadivio dio muzeja, točnije spavaća soba koja u sebi sadrži originalni namještaj koji je koristio Antonie Lumière sa svojom suprugom. Uz impozantni dekor, portrete, fotografije i mnoštvo uređaja nalazi se i mini kino dvorana u kojoj možete pogledati kratki dokumentarni film o braći Lumière. Uz mini kino dvoranu, nalaze se brojni multimedijski alati poput digitalnih tableta na kojima je moguće pogledati prve filmove braće Lumière koji su digitalizirani. Na trećem katu vile nalazi se Kinoteka koju je osnovao povjesničar Raymond Chirat.
Drugi dio posjete u sklopu instituta je nezaobilazni Hangar koji je zapravo prvi filmski studio i mjesto snimanja prvog filma “Izlazak radnika“. Na tom mjestu je Louis 19. ožujka 1985. godine postavio svoju filmsku kameru, okrenuo je prema Hangaru ispred velikih vrata tvornice i pokrenuo snimanje – ostalo je povijest. Na prvoj scenografiji ikada u povijesti filma snimljeno je još tri verzije napuštanja tvornice u različita doba godine. Taj podatak je dobiven na temelju sjena koje se razaznaju u svakoj verziji. Hangar je zbog tog događaja postao jedan od temeljnih ostataka sjećanja na kolijevku kinematografije. Na mjestu seta prvog filma danas se nalazi kino koje ima 269 sjedala. Mjesto koje je nekoć Louisu služilo za izradu fotografija i eksperimente danas je mjesto projekcija filmova. Tvorničkih radnika više nema, no tu su gledatelji i brojni filmaši koji su osnovali filmski festival Lumière. Zanimljivo je napomenuti da tada i najveći redatelji u povijesti postavljaju svoje kamere na isto mjesto gdje je i otac filma postavio svoju, i to kako bi oni snimili svoju verziju „Izlaska radnika“. Svake godine u listopadu na mjestu Hangara okuplja se svijet kinematografije te slavi sedmu umjetnost. Zadnjih godina festival nastoji spojiti uz film, sport te književnost. No osim festivala u Hangaru se puštaju razne dnevne projekcije, retrospektive, kinematografski klasici, gostovanja brojnih lica iz sedme umjetnosti te razne konferencije i susreti. Hangar je moguće posjetiti od utorka do petka od 18:30 do 21:30, te subotom i nedjeljom od 18 sati. Uz zid koji dijeli prostor Hangara i Rue du Premier-Film možete vidjeti bakrene ugravirane pločice koje podsjećaju na ploče na stazi slavnih u Los Angelesu. Na tom zidu od 1982. godine odaje se počast najvećim redateljima i glumcima sedme umjetnosti.
Bila bi prava šteta istinskim filmofilima ne posjetiti predivnu knjižaru nasuprot Hangara, Librarie du Premier Film, otvorenu 2018. godine. Knjižara je u potpunosti posvećena kinematografiji, te u svojoj ponudi nudi više od 6000 naslova knjiga i časopisa, te više od 9500 naslova DVD i BLU-RAY filmova. Ova knjižara najveća je knjižara posvećena kinematografiji u cijeloj Francuskoj. Osim knjiga o filmovima i fotografijama, moguće je pronaći razne biografije, vinil ploče, filmske memorablije i slično. Knjižara naravno podupire u svom radu izdavačku djelatnost Instituta Lumière koji objavljuje kinematografske knjige, biografije i intervjue s poznatim filmašima. Trenutno u svojoj izdavačkoj ponudi imaju oko četrdesetak izdanih djela. Institut Lumière unutar izdavačke kolekcije Actes Sudu objavljuje mjesečni kinematografski časopis Positif. Uz knjižaru posjetite i galeriju kina. Ona je posvećena kino fotografiji i izložbama kolekcionarskih plakata. Ova galerija nalazi se u bivšem skladištu Usine Lumière, a za vrijeme našeg posjeta Lyonu izložba je bila posvećena fatalnim ženama na filmu. A kad se poželite okrijepiti i osvježiti od šetnje filmskim rudnikom instituta zaputite se u Cafe Lumière koji je smješten nasuprot Hangara. Ovaj bistro nudi ugodnu atmosferu i odličnu terasu koja je savršena za filmske diskusije. Jelovnik i izbor pića intrigira mogućnostima izbora, ali i osebujnim imenima poput Francisa Forda Coppole, Pierrea Richarda ili Brada Pitta. Peciva, čajevi, napitci, mesno ili vegetarijansko jelo dana, juha, quichevi, tanjuri s mesnim narescima, sirevi, craft piva, kino vino – sve je tu.
Nužno je ponovno istaknuti kako Institut Lumière kroz mnogobrojne aktivnosti pokušava zaštititi, očuvati i javnosti pokazati povijest i snagu kinematografije kao krunu rada braće Lumière. Kao glavna misija instituta ističe se očuvanje svjetske kinematografske baštine. Institut ima ogroman arhiv u kojem ima zbirku 35mm i 16mm filmskih vrpci, te mnoštvo materijala u koji spadaju knjige, posteri, fotografije, scenariji i slično. Ta zbirka ih čini jednim od glavnih filmskih arhiva u cijeloj Francuskoj. Osim vođenih obilazaka kompleksa u suradnji sa brojnim školama, Institut provodi brojne obrazovne aktivnosti i radionice. Također institut Lumière zaslužan je za spašavanje tri kina od zatvaranja u Lyonu. Danas su ta tri umjetnička kina obnovljena i u središtu grada u 10 dvorana, te nude bogatu ponudu filmova u nacionalnim izdanjima(Lumière Terreaux, Lumière Bellecour i Lumière Fourmi). U povodu stote godišnjice otkrića fotografije u boji i izumu Autochrome ploča, izrađena je web stranica kao dio zbirke elektroničkih publikacija „Nacionalne proslave“, posvećenu ljudima i događajima od francuskog nacionalnog značaja. Stranica “Fotografija u boji” – Autochromes Lumière 1907-1935, predstavlja tehnički proces obitelj Lumière i tvornicu Monplaisir, kao i revoluciju koju je donijela pojava boje u fotografiji. Također nudi vodič kroz francuske javne zbirke i simbolične privatne zbirke. Za taj projekt Institut je osigurao posebno dokumentaciju i materijale u vidu fotografija.
Lumière u prijevodu znači svjetlost. Ovo prezime braća Auguste i Louis svijetu su učinila općepoznatom. Darovali su čovječanstvu izum filma, fotografije u boji i mnoge inovacije koje su svijet učinile ljepšim mjestom. Bez njihova izuma svijet bi zasigurno bio siromašniji, tužniji i prazniji. Ne bi postojali filmovi, mnoga zanimanja vezana za kinematografsku djelatnost, kina i općenita radost koju film budi u nama. Kina i filmovi opstaju godinama. Mnogi su špekulirali o njihovim propastima zbog raznih učinaka, no za mene je jedno sigurno. Kina neće i ne mogu propasti sve dok na svijetu postoji bar jedna osoba koju odlazak u mračnu prostoriju s mnoštvom sjedalicama, jednim velikim platnom i projektorom čini sretnim. Sve dok hrpa stranaca dijeli ljubav prema onom što vide na velikom platnu budućnost filma se nalazi ondje gdje je i počela – u kinu. Braća Lumière ostvarila su svoj san i omogućila nam pogled na jedan novi svijet filma u kojem je sve moguće: odlazak u prošla vremena i stoljeća, oživljavanje raznih „čudovišta“, predivnih ljubavnih priča, odlaske u druge galaksije i planete. Filmovi su nas naučili mnogim stvarima, stvarali trendove i mijenjali ljudske sudbine iz temelja. I zato idući put kad odlučite pogledati neki film ili seriju, ali i uslikati neku fotografiju sjetite se i zahvalite se braći Lumière koji su nam sve to i omogućili.
