„There is a pleasure in the pathless woods; There is a rapture on the lonely shore; There is society, where none intrudes, By the deep sea, and music in its roar; I love not man the less, but Nature more…”
Možda će vam se učiniti čudnim što upravo s ovim citatom iz filma „Into the Wild“, redatelja Seana Penna, započinjem filmsku priču koju sam doživio za vrijeme Lumière Film Festivala u Lyonu. No, ako bih trebao objasniti nešto što se treba osjećati, onda bi to najbliže bilo kroz potragu za „Staklenim gradom“, kako bi to najbolje opisao Željko Malnar, mjestom koje te čini sretnim, kojem težiš, i koje te ispunjava u svakom mogućem pogledu. Priroda za kojom je težio glavni junak Pennovog filma kod mene je pronađena upravo u Lyonu. Postoje neki gradovi u koje se zaljubiš na prvi pogled, kao kad vidiš predivnu djevojku koja te očara ne samo izgledom već karizmom i šarmom. Kad sam prije godinu i pol prvi put posjetio Lyon, upravo sam osjetio taj osjećaj zaljubljenosti. Tada, u kasno proljeće, grad je izgledao gotovo nestvarno. Mislio sam da ljepši ne može biti, ali me opet razuvjerio kad smo se prošli tjedan ponovno sreli. Lyon u bojama jeseni, mom najdražem godišnjem dobu, izgleda još posebnije, baš poput kadra iz filma. Ovaj put sasvim prigodno, rekao bih, za grad u kojem se i rodila najljepša umjetnost na svijetu, ona filmska.
Povod dolaska u Lyon savršeno oslikava jednu osobnu filmsku priču koja je započela kroz ljubav i strast koja za mene čini život ljepšim. Ili kako bi rekao Jean-Paul Belmondo u filmu „Ludi Pierrot“: „Look at the sea, the waves, the sky. Life may be sad, but it’s always beautiful.“ Valovi koji su okupali nebo s filmovima najljepše sjaje baš u Lyonu, gradu u kojem su prije točno 130 godina braća Lumière snimila film „Izlazak radnika iz tvornice“. Osjetiti dio povijesti na mjestu gdje je nastala umjetnost koja me oblikovala uistinu je poseban osjećaj, magično filmski simboličan. I zato imam dojam kako se sve nekako posložilo da upravo od festivala Lumière stigne najveća potvrda moje ljubavi prema najljepšim pokretnim slikama koju iskazujem kroz pisanu riječ. Naime, prije mjesec dana sam dobio mail u kojem sam pozvan na ovogodišnji Lumière festival uz dobivenu akreditaciju i to, kako su naveli, zbog pristupa prema pisanju o filmu kao umjetnosti. Dobiti podršku za rad od takvog festivala čiji je direktor jedan od najmoćnijih ljudi u filmskoj industriji, a koji je ujedno i direktor Instituta Lumiere i Filmskog festivala u Cannesu, gospodin Thierry Fremaux, uistinu je nešto na što sam jako ponosan. I to, bez ikakve lažne skromnosti, mogu biti s razlogom.
Uzbuđen zbog same činjenice da ću biti dio takvog festivala, družiti se s važnim ljudima iz industrije, ali i upoznati uživo neke od najvećih glumačkih imena današnjice, gotovo sam smetnuo s uma da možda neću imati uopće s čim doći u Lyonu s obzirom na letove iz Splita koji su jako rijetki izvan sezone. Srećom, zadnji letovi u godini mogli su se rezervirati baš u vrijeme održavanja Festivala, tako da i na to gledam kao neku sudbonosni znak za koji vjerujem kako nije nimalo slučajan. I zato sam ta tri dana boravka na Festivalu odlučio iskoristiti na najbolji mogući način. Kako se dan leta približavao, tako sam postajao sve nervozniji, ali na onaj pozitivan način. Kao da idete na spoj s djevojkom. Stalno sam si vrtio scenarije u glavi, iako sam bio svjestan kako se ništa neće dogoditi kako sam zamišljao pa sam se samo prepustio trenutku i uživati u spontanosti trenutka. Dan putovanja je prošao savršeno, dok me na samom aerodromu dočekao uistinu pravi filmski prizor, a što sam opet doživio kao jednu lijepu simboliku. U Lyon sam stigao oko deset sati ujutro, te sam odmah otišao do Instituta Lumiere po svoju akreditaciju za koju mi je drago da je u fizičkom obliku. Bio sam ispunjen ponoson što sam na tako divan način dočekan od strane domaćina koji su mi dali sve potrebne informacije vezano za događaje i filmove na Festivalu na čemu im se ovim putem posebno zahvaljujem.
Ono što morate imati kad je pitanju odlazak na bilo koji filmski festivali, a posebice kao što je Lumiere Festival, definitivno je strpljenje i organizacija. Lyon je ogroman grad tako da je stizanje na sve projekcije, događaje koji se odvijaju na raznim lokacijama, poput neke vrste treninga. Zapravo, kad bolje razmislim, savršena kombinacija. Uživaš u onome što radiš, a još uz to fizički bolje izgledaš. Prvi dan je tako bila doslovno utrka s vremenom jer nikako nisam htio propustiti posebnu projekciju filma „Into the Wild“ koja je bila na rasporedu odmah iza ručka. Osim što obožavam taj film, te sam ga želio doživjeti na velikom platnu, što je dovoljan razlog sam po sebi, na toj projekciji je kao gost najavljen ni više ni manje nego Sean Penn, redatelj filma. Odmah prilikom dolaska na mjesto projekcije filma, “Halle Tony Garnier”, znao sam da me čeka nešto baš filmski čarobno. Atmosfera koju sam osjetio u tom trenutku više je djelovala kao nogometna, samo što je naš klub i naša reprezentacija bio film. Prava pozitivna filmska vibra, toliko snažna i moćna da sam imao osjećaj kao da sam na stadionu ispunjenim filmofilima koji odaju počast slavljenju filma.
Nakon što je na velikom platnu pokazana retrospektiva Pennovih filmova, na pozornci se pojavio gospodin karizma. Da, upravo bih ga tako mogao najbolje opisati. Čovjek jednostavno ima, što bi se reklo, ono nešto što te fascinira na prvi pogled. Penn je najbolji primjer koliko stav, odnosno samopouzdanje može biti privlačno. No, to je nešto s čime se rodiš. Kad uz to dodate auru filmske zvijezde, onda nije ni čudno što je Penn za generacije filmofila, posebice ljepšeg spola, jedan od najdražih i najboljih glumaca. U samom razgovoru prije filma, Penn je priznao kako ga je snimanju filma “Into the Wild” privukla istoimena knjiga, ali ne nakon što ju je pročitao već odmah u trenutku kad je vidio korice knjige. Našalio se kako nekad knjigu ipak treba suditi prema koricama.
Direktor Festivala, Thierry Fremaux, nakon kratkog razgovora uručio je Pennu posebno priznanje za filmski rad, a na što je vidno dirljiv Penn odlučio zahvaliti publici na jedan uistinu pravi filmofilski način.
“Sama pomisao da će netko vidjeti ovaj film na ekranu mobitela bila je moja najgora noćna mora. I baš zato ste svi vi ovdje prisutni moj najljepši san.”
Ove riječi sam doživio dosta emotivno jer zapravo najbolje oslikavaju i sve ono što radim, pišem i način na koji doživljavam film kao umjetnost. Penn je tako izgovorio najbolje moguće ljubavno pismo za sve nas koji i dalje živimo ljubav prema filmovima na velikom kino platnu. Vjerujem kako sada malo bolje shvaćate zašto sam na početku ovog teksta izabrao citat iz filma “Into the Wild”. Ta “priroda” je za mene u tom trenutku bila dvorana u kojoj sam se nalazio u društvu filmofila koji film osjećaju, uz zaraznu ljubav i strast koja “prirodu” života kroz pokretne slike uvijek čini predivnim i lijepim, bez obzira na sve. I baš kad sam pomislio da dan ne može biti bolji, i s obzirom na to da nas je tek čekala projekcija samog filma, dogodilo se nešto, opet spontano, a što ću pamtiti cijeli život.
Naime, nakon samog razgovora, Sean se povukao iza pozornice. Kad su se svjetla ugasila uoči projekcije, prvih sam desetak minuta filma, totalno neplanirano, gledao stojeći. I sad dolazi najbolji dio. U tom mraku, totalno udubljen u film, nisam ni skužio da pored mene stoji doslovno Sean Penn. Dakle, da mi je netko rekao da ću uvod filma „Into the Wild“ gledati u društvu čovjeka koji ga je režirao i jednog od najboljih glumaca današnjice mislio bi da sanjam. U tom trenutku nisam uopće znao kako se ponašati, pa sam napravio možda i najbolju moguću odluku, “samo” sam uživao u trenutku. Mislim kako je i Penn skužio kako nisam neki nametljivac pa je bez problema stajao uz mene i zajedno s djevojkom uživao u početku filma. Znam da bi većina na mom mjestu odmah pitala za sliku, ali smatrao sam to na neki način neprimjerenim pa sam se odlučio za nešto što će mi puno više značiti i ostati u sjećanju. Odvažio sam mu se predstaviti, te obratiti samo kako bih mu rekao koliko cijenim njegov rad. Svatko tko je njega doživio arogantnim iz prve ruke mogu reći kako to ne može biti dalje od istine. Sve je stvar pristupa. I zato sam baš sretan što sam mu na taj način pristupio i tih par rečenica koje smo razmijenili uistinu je nešto što se ne može usporediti s ne znam koliko namještenih selfija. Ljudi su danas zaboravili koliko jedan “običan” razgovor znači, tako da sam sretan što sam takav trenutak doživo na ovom festivalu i to u društvu glumačke gromade, Seana Penna. I upravo će mi to biti nit vodilja za sve ono bitno u životu, a to je baš življenje trenutka.
Večer je bila rezervirana za još jedno odavanje priznanja za Penna, ovaj put u dvorištu Instituta Lumière. Na tom posebnom zidu, odmah do mjesta gdje su braća Lumière snimili „Izlazak radnika iz tvornice“, Penn je otkrio ploču sa svojim imenom. Naravno, ne treba ni spominjati kako je dvorište bilo ispunjeno filmofilima koji su željeli biti dio svečanosti, te tako još jednom osjetiti Pennovu karizmu. U društvu direktora festivala, Thierryja Fremauxa, Penn je dobio svoje zasluženo mjesto i tako postao dio uistinu respektabilnog filmskog društva. Ranije popodne, istu je čast dobio i Scott Cooper, redatelj filmova „Black Mass“, „The Pale Blue Eye“, „Hostiles“, „Crazy Heart“ koji je Jeffu Bridgesu donio Oscara i meni posebno dragih „Out of Furnace“ s Christianom Baleom u glavnoj ulozi i horora „Antlers“. Cooper je zbilja cool lik, filmofil, što se vidi i po majici koju je nosio u čast kultnog filma Wima Wendersa, Paris, Texas. Cooper je na festivalu predstavio svoj najnoviji film „Springsteen: Deliver Me from Nowhere”, a koji vam od srca preporučujem za gledanje.
Još uvijek pod dojmom prvog dana, ujutro sam se probudio potpuno nesvjestan svega što me čeka. A kad sam saznao da ću dobiti priliku sudjelovati na Masterclassu sa Seanom Pennom gdje ću s odabranim ljudima iz industije slušati preko sat i pol glumca kojem se divim o njegovom radu, životu, privatnom i profesionalnom, shvatio sam da će boravak na ovom Festivalu biti pravo bogatstvo za mene, u svakom mogućem smislu. Masterclass je bio održan u kultnom kinu Pathe, mjestu koje diše baš kino kulturu u svakom pogledu, a što je sam događaj za mene obojao najljepšim bojama svega onoga što me čini sretnim. Dvorana se brzo ispunila filmskim profesionalcima, producentima, urednicima kultnih filmski časopisa i portala, tako da sam se baš ugodno osjećao u takvom društvu. Uoči samog Masterclassa na velikom kino platnu napravljena je retrospektiva Pennovih filmova. Gledajući sve te pokretne slike i filmove koje je Penn obogatio svojim talentom svih ovih godina, imao sam dojam kako nas neki filmski Bog neposredno sve nas prisutne u dvorani podsjeća u čijem ćemo društvu upravo biti i da samo uživamo u razgovoru. Kad se u dvorani pojavio Penn, tu poruku smo itekako dobili. I opet ta karizma samom pojavom. Jednostavno je. To je nešto što imaš ili nemaš. Penn toga ima na bacanje.
Razgovor s Pennom bio je melem za sva filmofilska osjetila. Uživao sam u svakoj izgovorenoj riječi, posebice kad je otkrio zanimljivosti vezane uz snimanje filmova, određenih scena, ali i odnose s drugim filmašima, poput Jacka Nicholsona i Clinta Eastwooda. U nastavku ću vam pokušati prenijeti dio razgovora koji sam uspio zapamtiti i zapisati, i to kroz njegove citate, pa se iskreno nadam kako će vam se svidjeti i da ćete uživati u svemu jednako kao što sam i ja dok sam ga slušao uživo.
Na samom početku razgovora Penn se referirao na filmove koji su ga oblikovali, ne samo kao filmaša već i kao osobu.
“Imao sam puno sreće što sam odrastao u vremenu kada se prema filmu kao umjetnosti odnosilo s puno više poštovanja. Pogledajte samo filmove iz tog perioda, odnosno američki film kasnih 60-ih i 70-ih koji se danas smatra zlatnim razdobljem američkog filma. Tada su najbolji filmovi ujedno bili i najuspješniji filmovi. Redatelji tog vremena, John Cassavetes, Hal Ashby, Martin Scorsese, Jerry Schatzberg, Bob Fosse, bili su nam dovoljan razlog da budemo uzbuđeni oko filma i prije nego što bismo ga pogledali. Odrastao sam u kazališnoj obitelji. Oboje mojih roditelja su bili glumci, dok je u jednom periodu otac počeo režirati i za televiziju. Nikada mi nije palo na pamet da bih mogao biti zainteresiran za tako nešto sve dok kao tinejdžer nisam počeo gledati sve te uzbudljive filmove svih tih redatelja. Rođen sam na samom početku 60-ih pa je sve to za mene bilo nešto novo i potpuno očaravajuće. Svaki novi film koji sam gledao osjećao sam kao da otkrivam neki novi svijet, dok su upravo ti filmovi oblikovali moj ukus, moj pogled na svijet i način na koji sam kasnije pristupao filmu kao umjetnosti.
“Jako sam puno i čitao o tome kako različiti glumci i redatelji pristupaju snimanju na setu, takve stvari ti se jednostavno urežu u pamćenje, baš kao i filmovi kojima se uvijek rado vraćam. Primjerice, baš smo na festivalu pogledali „Let iznad kukavičjeg gnijezda“. I imam dojam da je to film koji djeluje kao da je sniman jučer, prvenstveno zbog načina na koji i dalje uspijeva djelovati na publiku, bez obzira na dob. Jednostavno je bezvremenski i na svaki mogući način izvanredan. Sva ta iskustva su me oblikovala, posebice kad je u pitanju iskustvo gledanja filmova na velikom platnu, a što bi mogao opisati kao zaljubljivanje u prekrasnu djevojku u kinu. I zato mi je bilo teško prihvatiti, prvo kao gledatelju pa onda i filmašu, sav ovaj prijelaz na streaming platforme. Da, to ima svojih prednosti no s druge strane sam sretan jer su me oblikovali filmovi koje sam doživio na velikom platnu i u tom smislu sam se i kasnije i zaljubio u cijeli taj proces stvaranja i snimanja.”
Sean je više puta naglasio kako su veliki utjecaj na njegov rad imali redatelji Hal Ashby i John Cassavetes kojima je i posvetio film „The Indian Runner“, a koji se također prikazao na Lumière festivalu. Rekao je kako je čak trebao i snimiti film s njima, ali to se nažalost nije dogodilo jer su Ashby i Cassavetes u kratkom periodu preminuli, i to prije nego što je počeo snimati “The Indian Runner”. Jako ih je volio ne samo kao umjetnike već i osobe te je rekao kako će zauvijek imati posebno mjesto u njegovom srcu. Zanimljivo je bilo pitanje vezano uz pjesmu koja se pojavljuje na kraju filma „Into the Wild“, a koju je skladao Eddie Vedder. Stihovi „Poznavao sam sva pravila, ali pravila nisu poznavala mene“, nekako najbolje i pašu kroz karizmu i osobnost samog Seana Penna, a na što se on u duhovitom tonu referirao „kako to vrijedi za sve ljude, samo što je taj osjećaj malo snažniji kada snimaš filmove.“ Kad je u pitanju sam početak njegove glumačke karijere, Penn se referirao na svoju učiteljicu glume koja mu je dala najbolji mogući savjet.
„Možeš biti prirodan, ali ne tako da donosiš sebe sceni, već scenu u sebe.“ To mi je jako puno pomoglo jer u početku nisam znao kako to odvojiti, kako preuzeti rizik u karakterizaciji lika kojeg glumim. Trebalo mi je puno vodstva i puno vježbe da bih se uopće usudio to pokušati. Znam neke sjajne glumce koji su imali taj instinkt. No za mene je to bio veliki problem jer sam bio dosta povučen. No iz nekog razloga su me počeli plaćati za ono što radim, pa sam se i počeo postepeno oslobađati tog osjećaja. Sve ostalo je došlo sasvim prirodno. Osjećao sam se poput vojnika koji vježba sve te temelje glume o kojima s vremenom sve manje razmišljaš, dok istovremeno sve više raste taj osjećaj za instinkt. Ponekad oni nisu ispravni, ali počinju od onoga što osjećaš prema scenariju, redatelju ili vlastitom dojmu za projekt koji radiš u određenom trenutku. Naravno, u tom procesu radiš i greške, ali poanta je u tome da ti sve to omogućuje da se, u metaforičkom smislu, igraš s glazbom a ne samim tekstom.“
Jedna od Pennovih najboljih uloga svakako je ona iz filma “Dead Man Walking”, a koju je posebno istaknuo upravo po pitanju instinkta koji dolazi izravno iz opsega same scene. Osvrnuo se i na temu smrtne kazne i rasprave po tom pitanju za vrijeme snimanja, odnosno izlaska filma. Otkrio je kako nije previše razmišljao o tome i da to nije bilo nešto na što je bio posebno fokusiran. U smislu odmaka vremena, smatra kako se nije puno toga promijenilo od perioda kada je film stigao u kina. Kad je u pitanju sam lik, Penn je izjavio kako je to bila jako zahtjevna uloga, posebice jer se radi o nekome tko nema kontrolu ni nad čim. No, svejedno mu je trebao dati neki vrstu slobode. Taj balans, davanja slobode nekome tko tu slobodu nema, bilo je jako izazovno.
„Ono što sam želio najviše dati tom liku svakako je sloboda vlastite individualnosti. Dakle, ako si zatvoren u zatvorskoj ćeliju 23 i pol sata dnevno, onda je to posebno teško. Stalno sam si postavljao pitanja. Kako osjetiti da postojiš? Kako sve to pojednostaviti i pronaći neke jednostavne odgovore? Kako pronaći zrak u sobi punoj vode? Ali, eto, on je imao kontrolu nad svojom frizurom, s tim sam se uspio povezati jer sam bio ovisan o frizurama kao glumac, a što je samo jedan mali, na prvi pogled, nebitni detalj koji je za mene imao veliki značaj. To su bili ti dijelovi koji se izdvajaju i koje sam uspio pronaći.“
Sve nas je nakon toga nasmijalo pitanje vezano uz njegovu zadnju ulogu, onu u filmu „One Battle After Another“. Moderatora je zanimalo kako je uspio da jednog takvog lika, sadista i fašista, publika ipak uspijeva zavoljeti. Penn se na samom početku odgovora malo našalio kako smo „previše osudili lik“. Kasnije je otkrio što ga je privuklo upravo tom filmu.
„To je najbolji primjer scenarija koji me učinio sretnim već nakon prvih 20-ak stranica. Bio sam baš oduševljen jer se radi upravo o filmašu kakav je Paul Thomas Anderson. Imao sam osjećaj kao da znam pjesmu iako je prije toga nikada nisam čuo. To je bio baš film koji je vođen scenarijem i to me privuklo. Ta različitost me vukla tijekom cijele karijere. I to je za mene jako važno. Ne samo na filmu već životu. Baviti se različitim stvarima, aktivnostima, a što ti daje iskustva koja se potom jako dobro uklope u film. Jedino bih savjetovao mlađem sebi da više koristim kreme za sunčanje jer kad sam gledao ovu retrospektivu filmova, svoje lice, način starenja prvo što sam pomislio bilo je „koji ti se vrag dogodio?!“
Studente glume u publici posebno je zanimao film „Milk“ za koji je Sean Penn dobio Oscara u kategoriji najboljeg glavnog glumca. Upravo je ta Pennova uloga izdvojena kao primjer kako glumac može i treba unijeti svoju osobnost u stvarni lik kojeg portretira na filmu.
„Puno sam istraživao o Harveyu Milku i imao sam sreću što je njegov život bio jako dobro dokumentiran, te je postojalo o njemu jako puno arhivskog materijala. Doslovno sam tijekom nekoliko mjeseci puštao 24 sata dnevno njegove govore, te mogu reći da sam u pravom smislu te riječi živio s njim, postao sam on. Tek sam tada shvatio koliko mi je žao što ga nikad nisam imao prilike upoznati jer sam razvio toliku privrženost prema njemu, ali mi je s druge strane sva ta ljubav koju sam osjetio bila dovoljna da uspijem prenijeti njegov lik na film. Na koncu mislim kako je najbitnija prilagodivost. To sam najviše naučio radeći s Clintom Eastwoodom. Svatko tko je surađivao s Clintom jako dobro zna kako on većinom snima iz jednog ili maksimalno dva kadra, i to na specifičan način a što proizlazi najviše iz njegove ljubavi prema jazz glazbi. Naravno, ako je potrebno, Clint će ti dati priliku za više pokušaja snimanja scene, ali mislim kako je puno bolje da glumci odmah u startu znaju kako moraju biti spremni već u prvom kadru, posebice ako ga dijelite s drugim glumcem. Tada izvedbe glumaca moraju funkcionirati zajedno na isti način, i to će se vjerojatno dogoditi u samom početku ako ste spremni. Naravno, može se dogoditi iz trećeg pokušaja ako to osjetite, ali mislim kako je učinak puno bolji ako ste spremni odmah u startu. Tako barem ja osjećam, ne samo kao glumac već i redatelj. Posebno u filmovima, u kazalištu ste takoreći prisiljeni na tako nešto. No, s druge strane neke stvari ne možete kontrolirati jer koliko god imali talentirane glumce u kadru, može se dogoditi da su u neskladu ili kako bi se to reklo „izostanak kemije“, tako da je na koncu prilagodivost jako ključna kako bi se razumjela najbolje vizija redatelja. Osobno nisam dobar u oponašanju. Mislim kako je puno bolje tražiti nešto što možeš preuzeti iz lika a što je dovoljno za tvoju osobnost. Ljudi zapravo imaju puno više zajedničkog nego što nemaju. Osobnost je zapravo najbolje što imamo. Ne u smislu kopije. Primjerice kad pjevam pod tušem osjećam se kao Eric Clapton koji pjeva Laylu, sve dok ne pustim snimku pa skužim kako bi moje pjevanje, da ga netko čuje, psihički oštetilo većinu publike. Ali kad nađeš osobnost kao glumac, taj zajednički element, možda neće zvučati i izgledati isto, ali će stvoriti osjećaj koji se može prenijeti na publiku.”
Jedan od mojih najdražih filmova u kojima je glumio Sean Penn definitivno je “Mistična Rijeka”, redatelja Clinta Eastwooda. Kad bih trebao izabrati samo jednu scenu kroz koju se najbolje pokazuje sav raskoš glumačkog talenta koji Penn ima, onda bi to bila upravo “scena zvana emocija” iz tog filma. Vjerujem kako svi znate o kojoj sceni pričam, a koja je, siguran sam, sama po sebi donijela Pennu Oscara za najbolju glavnu mušku ulogu. Upravo je o toj sceni Penn ispričao jako zanimljivu pozadinu o tome kako je zapravo nastala.
“Kad sam pročitao prvi put scenarij, osjećao sam se samouvjereno. Taj osjećaj sam nosio doma, izvan snimanja. No, postojale su stranice u scenariju o kojima nisam želio uopće razmišljati tijekom cijelog filma, a odnose se upravo o sceni kada saznam sudbinu svoje kćeri. Tu scenu sam u potpunosti izbrisao iz misli sve dok je nismo počeli snimati. Nazvao sam je “neprijateljem života.” Na dan snimanja scene pokušao sam se u potpunosti izolirati i maknuti taj osjećaj samouvjerenosti koji sam imao tijekom snimanja drugih scena. Želio sam stvoriti robotsko stanje uma. Noć prije samog snimanja, dok sam vježbao scenu, morao sam se prisiliti da budem u tom robotskom stanju. Posebice mi je zapalo za oko da ću biti okružen s par policajaca u sceni. Shvatio sam da u tim okolnostima nitko, pa tako ni ja, neću moći dominirati nad njima, ali ih barem mogu povrijediti. Dakle, nisam htio biti opterećen lažnom fizičkom dominacijom u sceni. To jutro kad smo snimali, otišao sam kod Clinta kojem sam sve to rekao, na što mi je on odgovorio kako mogu raditi što god poželim, on će se pobrinuti za sve ostalo. Kad sam došao na set, shvatio sam da je Clint trojicu policajaca koji su trebali biti u sceni zamijenio s desetak kaskadera i pravih policajca. Ne znam koliko je od vas bilo okruženo s desetak snažnih I agresivnih muškaraca, ali mogu vam reći kako nadmašuje pilates kad je riječ o treningu. I sve ono što vidite u toj sceni je da ih doslovno pokušavam povrijediti i ubiti u tom trenutku. Naglašavam, pokušavam jer su me toliko okovali da nisam osjećao niti jedan mišić tijela. Dakle, ta scena funkcionira isključivo zaslugom Clinta. I upravo je to ono što želiš od redatelja.”
Razgovarajući o redateljima kojima se posebno divi, Penn se dotaknuo Terrencea Mallicka.
“Terry je bio jedan od najvažnijih redatelja zbog koji sam postao zainteresiran za režiju filmova. Znam da sam mu rekao “ako opet snimiš film (u to vrijeme već duže vremena nije snimao), daj mi jedan dolar i GPS koordinate i sve ćemo se dogovoriti. Mallick je za mene filmski pjesnik. Postojao je čak i period kad sam imao dojam kako bih se bolje osjećao gledajući neki njegov film nego glumio u njemu. Tada sam shvatio kako nije bitno što ja mislim već da vjeruješ kako on misli da ćeš biti vrijedan za njegov film. On zapravo zaslužuje da svi mi glumci budemo boja na njegovoj paleti. Redatelj u meni je želio analizirati njegov rad i tako razumjeti način na koji je snimao filmove. On je uz to nevjerojatno inspirativna osoba. Ne znam je li dostupno, ali ako možete svakako nabavite scenarij za film “Tree of Life”, a koji djeluje poput najljepše moguće poezije. Također, kultna scena iz filma “Tanka crvena linija” snimljena je s dijalozima i bez njih. Znali smo raditi ujutro scenu s dijalogom, a onda istu scenu bez dijaloga kao alternativu. Uglavnom, volim jako tog čovjeka i ostavio je veliki utjecaj na mene.”
Kad je u pitanju film “Carlito’s Way”, redatelja Briana De Palme, Penn se dotaknuo rada s još jednom glumačkom gromadom, Alom Pacinom. Moderator je njihov odnos u filmu usporedio s teniski mečom Nadala i Federera.
“Moram priznati kako nisam baš volio sve vezano uz snimanje tog filma, ali ono što me posebno oduševilo svakako je rad s Pacinom. Ono što je kod njega posebno svakako je mogućnost da nastavi sa scenom bez obzira na okolnosti, nema šanse da će ga bilo što zaustaviti. Možeš promijeniti cijeli scenarij, improvizirati, on će se u trenutku uspjeti prilagoditi. Volio sam raditi s njim. Osjećao sam se u potpunosti slobodno, jer smo mogli iznenada sve promijeniti i tako spontano vidjeti u kojem će smjeru scena otići. No, s druge strane si imao De Palmu koji je volio snimati jako duge kadrove, tako da si morao biti toga svjestan, sve je moralo biti savršeno jer bi u suprotnom sve to morao ponavljati. Tako sam se morao boriti protiv vlastite opreznosti. Moram istaknuti kako sam nedavno pogledao seriju “Adolescence” koja je cijela snimljena u jednom kadru. Gledajući sve te nevjerojatne izvedbe, posebice Stephena Grahama, pomislio sam kako sam ipak trebao postati knjigovođa.”
Penn je u svojoj karijeri surađivao i s Woodyjem Allenom i to u filmu “Sweet and Lowdown” za čiju je ulogu dobio i nominaciju za Oscar. Sean prije toga nikad nije svirao gitaru, pa je podijelio način na koji se pripremao baš za tu ulogu.
“Za pripremu takve zahtjevne uloge jako mi je pomogao Howard Alden, veliki jazz gitarist koji mi je bio učitelj. Imali smo svega četiri mjeseca za vježbanje, i doslovno smo većinu vremena proveli u hotelskoj sobi s dva odvojena kreveta. Često bih se budio usred noći pa bismo onda zajedno svirali. To je bilo konstantno. I kad to radiš svaki dan, cijeli dan, i to četiri mjeseca, budite sigurni kako će vas dvije stvari u potpunosti izludjeti, krv na prstima i zvuk gitare. Tako da kad sve to odradiš na tako intenzivan način, posebice jer su postojale kompozicije koje su bile komplicirane a koje je Alden doradio, onda moraš biti zadovoljan. No, s druge strane se više tome nikad ne želiš vratiti. Mislim kako je to jako dobra poruka za sve što se radiš u životu, posebice kad se radi o ekstremima.”
Pitanje koje mi se jako svidjelo bilo je vezano uz Pennove uloge za koje on smatra da su jako važne, ali koje ipak nisu toliko prepoznate u smislu popularnosti kod publike.
“Ne volim baš da iznosim mišljenje o tome, mada postoje filmovi za koje mislim da u cjelini nisu dobili pažnju kakvu zaslužuju. Ako biste mi postavili ovo pitanje, a da se ne odnose na moje uloge, onda mislim kako postoji mnogo takvih primjera. Primjerice izvedba Dennisa Hoppera u filmu “Out of the Blue”. Vjerujem da je publika koja je ovdje prisutna čula za taj film, ali velika većina nema pojma o njemu. Baš sam ga nedavno pogledao i zapitao se kako je moguće da su ljudi propustili nešto toliko dobro. Često mi se to dogodi. I ne samo po pitanju glumačkih izvedbi, već filma općenito. Primjerice, baš obožavam brazilski film “Manas”, a koji je najbolji primjer tih skrivenih filmskih dragulja koji se mora boriti da bude viđen.”
Penn je bio posebno ponosan na činjenicu što je režirao filmove u kojima je glumio Jack Nicholson, “The Crossing Guard” i “The Pledge”. Što Nicholsona čini toliko posebnim, pravom filmskom zvijezdom, otkrio je kroz jednu anegdotu sa snimanja.
“Na neki način postoji čudna raspodjela električnih impulsa u njegovom mozgu koja se savršeno usklađuje s izrazima na njegovom licu i tonom njegovog glasa koji na najbolji način ispunjavaju sliku onoga što znači biti filmska zvijezda i glumac. Uz sve to Jack ima uistinu zapanjujući um. Njegov način gledanja na snimanje filmova stvara od njega neku vrstu tjelohranitelja za redatelja. To sam najbolje osjetio na svojoj koži. Neću reći o kojem se filmu radi, ali kad smo snimali zajedno imao sam jako veliki problem s producentima koji su željeli otkazati film jer nisam želio premjestiti snimanje na drugu lokaciju. Navodno im je to jako utjecalo na budžet, tako da je malo nedostajalo da povuku sav novac i da se film ne snimi do kraja. Bio sam u stalnoj svađi s njima, psovao ih, te razmišljao kako se izvući iz svega, posebice jer je ekipa jako voljela film i znao sam da ćemo to uspjeti snimiti na teži ili lakši način. Jedno jutro prije snimanja producenti su došli na sastanak u moju prikolicu. Odmah sam se počeo s njima svađati. U jednom trenutku se čulo kucanje. Bio je to Jack koji je onim svojim poznatim glasom samo rekao: “Momci, mogu li vam se pridružiti?” U tom trenutku, čim je on sjeo pored mene, znao sam što će se desiti. Producenti su odmah promijenili ton i temu razgovora. Počeli su pričat o striptiz klubu u kojem su bili noć prije te su nam predložili kako bismo svi zajedno trebali tamo otići. Sjećam se kako sam tada pomislio: “Wow, kako se stvari brzo mijenjaju kad imate Jacka u društvu.”
Penn se osvrnuo i na fenomen filma “Into the Wild” posebice u kontekstu vremena i svijeta u kojem danas živimo. Film je postao suvremeni klasik koji ima jako veliki utjecaj iz generacije u generaciju.
“Mislim kako je to u samom početku bila neka vrsta lutanja s kojom se svi možemo identificirati na razne načine. Postoje ljudi koji se suočavaju s različitim izazovima, izlazeći tako iz zone komfora. Mladi ljudi se posebno osjećaju razočarani, posebice kad osjete da one prave vrijednosti, poput brige ili ljubaznosti, nisu u skladu s onime što društvo današnjice cijeni, pa onda to postane neka vrsta pobune. U ekstremnom slučaju, to može biti i netko poput Chrisa McCandlessa. Dio toga svega je i lutanje koje je prisutno u svima nama. On je također bio pogođen s licemjerstvom unutar svoje obitelji, što je bila stvarna priča, tako da sam smatrao kako nisam jedini koji se može s tim povezati. Svi koji su radili na filmu stvorili su neku vrstu osobnog odnosa prema priči, i baš zbog toga što su svi imali takav osoban pristup, na individualan način, stvorilo je neku vrstu zajedništva priče s kojom se povezala većina publike, osobito ona mlađa.”
Dokumentarac “Superpower” kojeg je Penn režirao 2023. godine, izazvao je jako puno pozornosti. Penn je otkrio cijelu priču oko nastanka filma i koliko je to njemu značilo ne samo kao filmašu već i osobno.
„Ne znam praviti razliku između toga da odem u svoju kućnu radionicu i napravim komad namještaja od toga da idem na filmski set, glumim ili režiram. Naravno, morate u svemu što radite biti svjesni rizika i vrijednosti, odnosno načina na koji možeš izražavati sebe. Kad su u pitanju dokumentarci, sjećam se kako sam prethodno bio u Siriji nekoliko puta jer sam želio snimiti priču o Assadu. No, odustao sam jer nisam imao dovoljno pristupa prema svemu, a što je ključno ako želite snimiti dobar dokumentarac. Ovo se dogodilo u nekoj vrsti pauze od vlastite portage. Jedan od mojih prijatelja imao je pristup Zelenskom prije nego što je uopće počeo rat. Prvotno smo planirali snimiti njegovu priču koja mi se činila jako zanimljiva, glumac koji postaje učitelj, a zatim predsjednik, da bi onda i u stvarnosti postao pravi predsjednik. Međutim, onda je stigao Covid što je jako otežalo samo putovanje, ali sam inzistirao na susretu uživo prije nego uopće počnemo sa snimanjem jer sam želio dobiti njegovo povjerenje. Kad smo se odlučili na put u Ukrajinu, bili smo upozoreni kako je ruska invazija neizbježna, tako da smo znali da postoji ta mogućnost. Kad smo stigli u Kijev, dogovorili smo se s Zelenskim da krenemo sa snimanjem sljedeći dan. Vratili smo se u hotel, pripremili kamere, jako uzbuđeni zbog samog početka snimanja. I što se dogodilo? Usred noći su počele padati rakete, tako da samo prvi intervju s njim imali na sam dan invazije. To nije bilo nešto što sam planirao već se jednostavno tako dogodilo.“
Za sam kraj razgovora, ostalo je vremena samo za jedno pitanje iz publike. Jednu djevojku je zanimalo da li postoji uloga iz snova za Penna, a na što je on odgovorio kako ne razmišlja previše o tome već više želi da ga uloga iznenadi, kao kad je u pitanju ona zadnja koju je odigrao u “One Battle After Another”. Također, otkrio je kako je postoje filmovi koje bi volio režirati u budućnosti i kako uskoro sprema nešto čemu se jako veseli.
Sudjelovati na ovakvom Masterclassu za mene je bilo iskustvo iz kojeg nisam samo iz prve ruke slušao jednog od najboljih glumaca današnjice, već sam i upoznao jako puno moćnih i važnih ljudi iz filmske industrije. Razgovori i kontakti koje sam ostvario u tom pogledu uistinu je nešto što smatram jako važnim za budući rad, ali i ambiciju koja je postala još veća kad je u pitanju budućnost ovog portala.
Priliku za odmor i razgledavanje grada iskoristio sam za posjet svom najdražem mjestu uz rijeku Rhoneu, gdje su me, sasvim prigodno, pozdravila dva prekrasna bijela labuda. Simbolika nije mogla biti prigodnija jer sam se za večer spremao za projekciju filma “Black Swan”, redatelja Darrena Aronofskog. Osim što sam dobio priliku u prekrasnom ambijentu “Auditoruma de Lyon” pogledati jedan od najdražih filmova, bio sam jako sretan što ću prvi put uživo vidjeti prekrasnu Natalie Portman koja je također najavljena kao gošća festivala. Najluđe od svega je što sam prilikom odlaska na film na izlazu iz hotela ponovno sreo Seana Penna koji je izlazio negdje u provod.
Moja večer je bila idealna za uživanje u filmu, dok je dvorana bila ispunjena do posljednjeg mjesta. Kad se Natalie pojavila na pozornici, predivno okruženje u kojem smo se svi nalazili postalo je još ljepše ispunjeno predivnoćom kojom je sjajila Natalie. U društvu direktora festivala predstavila je film, a što je bio savršen uvod za gledanje modernog remek djela i za sve ono što me je čekalo idući dan.
Trećeg dana boravka na festivalu dobio sam opet jedno jako lijepo iznenađenje. Naime, imao sam priliku sudjelovati na još jednom Masterclassu, ovaj put s Natalie Portman. Nakon iskustva koje sam dobio dan ranije sa Seanom Pennom, mislio sam bolje od toga ne može, ali kao što često u životu biva najbolje stvari i osobe vam se dogode onda kada ih najmanje očekuješ. Natalie obožavam kao glumicu, večer prije ju je bio pravi užitak vidjeti i slušati kako predstavlja film koji joj je donio Oscara, tako da je ovaj susret bio najukusniji šlag na torti. Masterclass je bio zakazan točno u podne i to također u kinu Pathe gdje sam se već polako počeo osjećati kao doma. Natalie je preko sat vremena pričala o nekim jako zanimljivim detaljima iz svog života, baš kao i bogatoj karijeri.
„Jako sam voljela gledati komercijalne filmove. Odrasla sam uz “Kralja lavova”, “Mrs. Doubtfire”, “Prljavi ples” i “Zgodnu ženu”. Tek nakon što sam krenula snimati filmove počela sam učiti o filmskoj povijesti, upoznavati redatelje poput Roberta Bressona, Wong Kar- Waija i ostala velika redateljska imena. Mislim da mi je to dalo širok spektar ukusa u filmovima koje volim.“
Kad su u pitanju filmovi u kojima je vidjela neku drugu glumicu čija ju je izvedba posebno oduševila, Natalie je izdvojila Isabelle Huppert u filmu “The Piano Teacher”, Julianne Moore (“Safe), Nicole Kidman („To Die For“), Reese Witherspoon u “Election”. Natalie se u smislu priprema za ulogu posebno dotaknula nedavno preminule Diane Keaton o kojoj je pričala biranim riječima.
„Mislim kako je Diane dala priliku ženskim likovima da budu jednako složeni kao i muški koje obično viđamo i na koje smo navikli. Žene koje je glumila bile su neurotične, duhovite, inteligentne, emotivne pa čak i pomalo čudne. Ona je ženama na filmu dopustila da budu čudne, i to je bilo jako lijepo za vidjeti. Obožavala sam je gledati u “Kumu”, naravno i u “Annie Hall”, kao i u “Something’s Gotta Give”. Imala je tu sposobnost da odigra bilo što, a da istovremeno bude zanimljiva i da zrači tom nekom prelijepom neobičnošću. Bila je glumica koja je bez zadrške bila svoja i upravo si se zbog toga lako zaljubio u nju kao gledatelj.“
Prvi film koji je Natalie snimila u karijeri bio je “Leon”, a koji je upravo u Francuskoj postao pravi fenomen. Razgovarajući o tome, Natalie se osvrnula koliko je takvo glumačko iskustvo usmjerilo ostatak njene karijere.
„Imala sam na mnogo načina nevjerojatnu sreću. To je za mene bilo pozitivno i divno iskustvo. Svi su me na tom setu tretirali kao dijete tako da sam imala osjećaj kao da se igram. I nekako mislim kako i danas svoj posao doživljavam upravo kao igru. Također mislim da je to odredilo ton filmova koje ću kasnije snimati. Jer Leon je bio vrlo ozbiljan film. Nikad nisam glumila u dječjim filmovima, čak ni kad sam bila dijete. Za mene je bilo nevjerojatno glumiti s umjetnicima kakvi su Jean Reno i Gary Oldman. Vidjela sam od malih nogu način na koji glume te sam počela kopirati njihove tehnike i pripreme za ulogu. Luc Besson je s druge strane točno znao gdje kako će me kadrirati odnosno kako doći do emocije u sceni, što me jako razmazilo u vrijeme snimanja. Tako da sam imala dosta sreće raditi s takvim umjetnicima i to na svom prvom filmu. Jako sam uživala u svemu tome.“
Natalie je imala jako zanimljiv pogled na pitanje o tome “koliko je u tim godinama kao dijete znala da zapravo glumi.”
„Mislim kako je gluma zapravo najviše dječja stvar koju dijete može raditi. Djeca se često pretvaraju. Biti glumac i znači ponašati se kao dijete. Sva djeca su glumci, tako da je to u potpunosti prirodno. Svi mi koji imamo sreću gledati djecu kako odrastaju znamo taj osjećaj. Svi oni se pretvaraju da su učitelji, odvjetnici…ma sve što požele. To je dio odrastanja i življena djetinjstva. Ja sam vrlo rano naučila kako istovremeno trebam biti ranjiva ali i snažna. Ranjiva u smislu likova koje glumim, a snažna kad je u pitanju pritisak koji ovakav stil života nosi sa sobom.“
Poseban gost na festivalu Lumière bio je Michael Mann koji je dobio posebno priznanje. Upravo je u filmu “Heat”, kultnom Mannovom naslovu, Natalie imala jednu od manjih uloga koja joj je također jako puno pomogla u karijeri.
“Osjećala sam se jako ugodno na snimanju tog filma. Svi su napravili sve da se osjećam kao dio ekipe. Mislim da sam bila premlada da bi uopće bila svjesna među kakvim se filmašima nalazim, a što je opet na neki način bilo korisno za mene, malo tog neznanja ili nesvjesnosti. Osjećala sam se kao dio obitelji. Najviše mi je pomogao Al Pacino koji me uputio u sav taj proces, uvijek je bio ljubazan prema meni. Rano sam shvatila kako glumci imaju različite metode priprema, tako da se morate svemu tome prilagoditi i svaki taj pristup mi se činio kao ispravan.“
Osim što je jedna od najtalentiranijih glumica današnjice, malo je poznato kako je Natalie završila prestižni studij psihologije na Harvardu. Iako je bila jako popularna zbog uloga koje je ostvarila u ranom period svog života, Natalie se ipak odlučila za pauzu od glume i studij na prestižnom sveučilištu. Bilo je jako zanimljivo čuti na koji joj je načinu to pomoglo u budućnosti kad je u pitanju snimanje filmova ali i privatnom životu.
“Jako sam se puno selila u mladosti. Po tom pitanju sam razgovarala s jednom profesoricom na sveučilištu koja mi je otkrila kako je često čitala članke o tome, te kako postoji vještina koju razviješ ako se kao dijete često seliš. Počneš brzo čitati emocionalne znakove, uklapaš se brže, prilagođavaš se društvenim situacijama, a što je zapravo najbolja pripremu za glumu. Kad je u pitanju moje studiranje, nekako imam dojam kako to zapravo čak i nije bilo stvar izbora. Dolazim iz akademske obitelji, tako da je odlazak na fakultet bilo nešto što se podrazumijevalo i jako važno. Bila sam jako sretna jer je to bilo razdoblje prije društvenih mreža i prije nego što su ljudi imali kamere na svojim telefonima. Mogla sam biti relativno neprimjetna. Odlazila bih na predavanja ali i na zabave bez straha da bi se moje slike mogle negdje pojaviti idući dan. S druge strane sam imala osjećaj stalnog dokazivanja jer sam imala dojam kako svi gledaju u mene i misle kako sam tu upala jer sam poznata. Bila sam jako povučena po prirodi tako da mi je odlazak na studij pomogao da postanem samostalna. U tom period sam stvorila prijateljstva koja i danas traju. U smislu glume to mi je jako pomoglo da shvatim likove koje glumim. Zašto rade to što rade, što netko osjeća u određenom trenutku, zanimljivost u smislu kontradiktornosti osjećaja koja imamo. Tako da se u suštini sve svodi na promatranje ljudi i razumijevanje zašto se ponašaju različito u određenim situacijama. Psihopatologija je kroz povijest kinematografije jako dobro prikazana kroz brojne likove. Dakle, kad glumite lik koji ima opsesivno kompulzivni poremećaj, poremećaj ličnosti ili bipolarni poremećaj dobro vam dođe znanje koje imam o tome koji su uzroci i simptomi, odnosno kako sve skupa to izgleda.“
Natalie je istaknula kako bi uloga u filmu kakav je bio “Star Wars: Episode I: The Phantom Menace” u bilo kojoj dobi bilo izvanredno i značajno, posebice na kulturološku važnost koju taj film ima. Otkrila je kako joj djeca ne vole gledati filmove u kojima glumi, posebice figurice s njenim likom, ali zato je njihovi prijatelji obožavaju. Kad je u pitanju odnos prema uspjehu filmova u kojima je glumila, posebice kad je u pitanju “Leon” i “Star Wars”, Natalie je također imala zanimljivo mišljenje.
„Mislim kako sam baš imala sreće. No, trebate znati kako “Leon” u Americi u vrijeme izlaska uopće nije bio uspješan. Nije puno zaradio niti je dobio dobre kritike. Pa ipak, to je film po kojem me i danas najviše prepoznaju i za koji me pitaju svaki put kad me sretnu na ulici. Iako sam imala jako dobra prva iskustva kad su u pitanju filmovi, naučila sam kako ne smijem pridodavati važnost reakcijama, posebno ne onim prvim. Primjerice film “Everyone Says I Love You” koji sam također rano snimila, dobio je jako dobre kritike i nominacije za nagrade, ali mene se nitko u tom filmu ne sjeća niti ga se spominje toliko. Tako da me to zapravo naučilo odvojiti reakciju od značaja. Mislim kako je prava važnost rada u samom stvaranju filma. A onda, s odmakom vremena, gledati koliko film utječe na ljude.“
Slušajući Natalie koja je glumila u različitim filmskim žanrovima, jako mi se svidio njen pogled kad je u pitanju pogled na formu glume i njeno poštovanje prema glumcima koji glume u Marvelovim i općenito superjunačkim filmovima.
„Kad sam snimala Thora, činilo mi se kao da vježbam neku posebnu vještinu, drugačiju umjetničku formu. Mislim kako je Star Wars bio prvi film koji je rađen digitalno, što je u potpunosti različito jer smo puno snimali koristeći samo green i blue screen, gdje si zapravo morao zamišljati cijelo svoje okruženje. To je izuzetno izazovno. I zato kad god vidim nekoga da dobro glumi u takvom CGI tipu filma, odmah pomislim kako su to zapravo najbolji glumci. Jer kad imaš pred sobom druge glumce, puno se lakše izgubiti u mašti i priči. No kada radiš s teniskom lopticom umjesto kolege glumca i s green screenom umjesto stvarnog seta, onda je to puno teže i u potpunosti drugačije.“
Kad je u pitanju pristup prema glumi, Natalie je posebno istaknula koliko je važno imati mentore, a što je i savjetovala studentima glume.
„Osobno sam najviše o glumi počela učiti za vrijeme kazališne predstave “The Seagull” u kojoj sam glumila i koja se prikazivala u Central Parku u New Yorku. Imali su tamo ljetnu pozornicu a predstava je bila besplatna. Sjećam se kako su ljudi čekali u redu za ulaznice. Glumačka postava je bila nevjerojatna: Meryl Streep, Philip Seymour Hoffman, Christopher Walken, Kevin Kline. Budući da smo imali probe za predstavu imala sam priliku vidjeti kako se svi ti sjajni glumci pripremaju. Imali su svoje bilježnice, a ja bih zavirivala i gledala što sve pišu. Mislim kako je to prvi put da sam razumjela što sve priprema uključuje. Prije toga sam samo razmišljala o liku i učila svoje replike. Mislim da je to istovremeno frustrirajuće i uzbudljivo kada si glumac, što morate stvoriti vlastitu metodu. Ono što kod nekoga funkcionira, možda neće odgovarati vama. No baš zato morate pokušati, pa čak se i ne bojati pogriješiti u cijelom tom procesu. Naravno, kad je potrebno napraviti istraživanje za neki lik, onda ga morate obaviti, bilo da se radi o povijesnoj osobi ili liku koji ima neki specifični fokus djelovanja. Imala sam dva jako važna učitelja glume i ono što mi je ostalo u sjećanju najviše je taj rad na snovima, kako smo ga zvali. Kada počneš tražiti snove koji se odnose na likove i priču. Nakon toga počneš zapisivati svoje snove a zatim radiš s njima i razmišljaš kako se uklapaju u karakter likova koje glumiš. I to postaje stvarnost, način kako integrirati vlastitu podsvijest s podsvijesti tvog lika. I zato je jako važno, posebice ako ste glumica, da pronađete mentora jer se mnoge žene to boje i pitati. Ali to je jako bitna stvar i čini ogromnu razliku u životu i karijeri.”
Spomenuo sam kako je večer prije Natalie predstavila film koji joj je donio Oscara za najbolju glavnu žensku ulogu. San u tom filmu, a o čemu je Natalie prethodno govorila, ima jako bitnu i važnu simboliku, posebice kroz karakter lika kojeg glumi. Black Swan sam uvijek gledao kao moderni klasik, priča koja jako dobro pleše između drame i psihološkog horora, tako da je bilo jako zanimljivo slušati Natalie kako priča o načinu glume i iskustvu rada s redateljem kao što je Darren Aronofsky.
„Ta uvodna scena je jako bitna jer je zapravo sve trebalo izgledati savršeno. Naravno, za snimiti tako nešto sam morala imati dvojnicu jer koliko god naporno trenirala nitko nije u stanju postati profesionalna balerina u godinu dana. To je scena koju smo zapravo snimili sredinom filma. Darren je uistinu izvanredan redatelj i lider. On ima vrlo specifičnu viziju, kao što to imaju svi veliki redatelji, ali i povjerenje u tu viziju. S druge strane on je toliko samouvjeren da će uvijek prihvatiti nečiju dobru ideju. Mišljenja sam da su ljudi koji ne slušaju kad netko drugi ima dobru ideju jako nesigurni, ali kad si stvarno samouvjeren u svoje sposobnosti onda si u stanju prepoznati dobre ideje. I mislim kako tada i nastaju najbolju filmovi jer imaš talentirane ljude koji rade na zvuku, kameri, kostimima, glumi. Film je zapravo timski rad, pa kad kao lider imaš tu kombinaciju samopouzdanja i skromnosti, kao što to ima Darren, onda je to recept za uspjeh.“
Na pitanje da li joj je nešto ostalo u navici a što je naučila na snimanju filma “Black Swan”, Natalie je samouvjereno odgovorila kako i dalje koristi vježbe za stražnjicu, a čime je nasmijala cijelu kino dvoranu. Natalie je posebno emotivno pričala o filmu “Closer”, posebice kada je riječ o redatelju Mikeu Nicholsu s kojim je imala jako blizak odnos.
„Mike je bio jedan od najvažnijih ljudi za mene općenito, ne samo na filmu već u životu. Bio mi je mentor i ne prođe jedan dan a da ne pomislim na njega. Bio mi je vodič u svakom aspektu mog života, ne samo kada je u pitanju umjetnost i moja filmska karijera. I kada je preminuo, bilo nas je oko 50-ak koji su ga na sličan način doživljavali. Uvijek me fasciniralo kako je imao vremena i emocionalne energije za tako nešto. No nekako kao da to sada razumijem. Koliko je važno raditi tako nešto za druge ljude, a on mi je to pokazao na jedan iskren način. Sjećam se kad sam ga posjetila na snimaju “Angles in America” a koju smatram najboljom serijom svih vremena, kako mi je rekao glavnu razliku između mlađih i starijih glumaca. Stariji glumci obave svoj posao unaprijed i kad dođu na set sve ono što trebaju prenijeti u lik već je u njima prisutno, dok mlađi misle kako će se to samo od sebe dogoditi. I zato je jako važno da se pripremate i kad ste na setu onda jednostavno ne razmišljate o tome. Jedna od zanimljivih stvari koju mi je otkrio vezano uz film “Closer” bila je njegova želja da angažira istu osobu za svaku ulogu. Rekao mi je da se svi mi, Jude, Clive, Julia i ja, moramo osjećati kao ista osoba. I to mi je bilo jako zanimljivo razmišljanje, a što često koristim kada snimam filmove, tu važnost kako su svi likovi na neki način isti. Često je koristio frazu “kill your babies”, što znači ako imaš neke skrivene trikove koji ti uvijek uspijevaju ili sitne stvari na koje se oslanjaš, pronađi ih i uništi, nemoj to raditi.”
Uloga kojoj je Natalie donijela treću nominaciju za Oscara bila je ona za izvedbu u filmu “Jackie” gdje je glumila prvu damu, Jackie Kennedy. Film sam imao prilike pogledati u prekrasnom ambijentu kina “Cine Cite Confluence”, a ono što je posebno zanimljivo svakako je činjenica da je Natalie jedina glumica koja je na filmu glumila “prvu kćer (Mars Attacks!) i prvu damu” (“Jackie”)
„Uloga u filmu Jackie bila je jako važna lekcija za mene jer se nikada nisam smatrala imitatorom, nekoga tko je za to uopće sposobna. Zapravo, to je bila više logistička odluka. Naime, u to vrijeme sam sa svojim tadašnjim partnerom živjela u Parizu i nisam baš mogla ići na snimanje bilo gdje. I jedina prilika za posao koja mi se nudila u tom trenutku bila je upravo Jackie. Rekli su mi da većinu toga i možemo snimiti u Francuskoj. Kad sam postala svjesna da se to uistinu događa, tek tada je nastala panika. Krenula sam s istraživanjem, počela sam čitati svaku knjigu, gledati sve dokumentarce, vježbati njen glas. Srećom, postoje dokumentirani sati njezinih govora i intervjua. Morala sam točno izgovarati dijaloge na njen način, u istom ritmu s istim pauzama. I to sam stalno ponavljala na način kao nikada prije i poslije. Također, postoji nešto što sam naučila od redatelja filma, Pabla Larraina. Naime, on bi uvijek stvarao napetost u scenama u kojima to najmanje očekujete. Primjerice u sceni kada Jackie razgovara sa svećenikom. On je dao upute svećeniku da odaje dojam kao da ne želi biti u toj sceni, kao da mu je dosadno i da želi što prije da taj susret završi. To mi u početku nije imalo smisla jer sam smatrala kako će jedan svećenik biti oduševljen što razgovara s Jackie Kennedy, biti znatiželjan, angažiran, emocionalno povezan. No, onda sam shvatila kako ne bi bila prisutna ta emocionalna napetost. Usmjerivši svećenika da mu bude dosadno i da želi što prije otići stvorio je i za mene borbu kako se nositi s osobom kojoj želim razgovarati a koja ne želi biti u mom društvu. I to je stvorilo tu dramsku napetost koja na papiru nije bila ništa posebno, ali ju je on stvorio.“
Natalie se u nastavku razgovora osvrnula na film “May December” gdje je posebno istaknula koliko joj je bilo drago raditi s glumicom poput Juliane Moore. Također, izrazila je želju za ponovnim režiranjem filma. Trenutačno nema ništa u planu jer se više posvetila produciranju filmova, ali bi svakako željela uskoro stati iza kamere. Jedan od filmova koji je snimila na francuskom jeziku bio je film “Planetarium” redateljice Rebecce Zlotowski. Natalie jako dobro govori nekoliko jezika, među njima i francuski, tako da joj ne bi bio problem opet surađivati s filmašicama poput nje. Natalie je s dječjim entuzijazmom odgovorila kako se nada da će još snimiti jako puno filmova, te kako joj je karijera glumice omogućila jako lijep život. Retrospektivni pogled na karijeru joj je tek dao uvid u važnost i veličinu uloga koje je odigrala iako toga u trenutku snimanja nije svjesna. Na pitanje što bi rekla mladoj Camille iz Leona s početka karijere, Natalie je izabrala jako simboličan odgovor. “Savjetovala bih joj da se igra i dobro se zabavi.”
Iskustvo na još jednom Masterclassu dodatno je obogatilo moj pogled na samu filmsku industriju, ali i stvorila još veća prijateljstva i poznanstva, a što je za mene najveća vrijednost ovakvih susreta kojima sam imao prilike sudjelovati. Ništa od ovoga nije došlo slučajno tako da mogu biti sretan što sam uopće dobio ali i iskoristio ovakvu priliku koja mi je otvorila mnoga vrata u budućnosti. Šetajući gradom zadnjeg dana boravka, još sam se jednom uvjerio koliko je u Lyonu poštovanje prema filmskoj umjetnosti jako važno. Gotovo na svakom kutku imate neko mjesto u kojem možete pronaći nešto za sebe, bilo da se radi o prodavaonici gdje možete kupiti omiljene filmske naslove i postere kultnih filmova, ili pak restoranima i kafićima gdje ćete se okruženi filmskim motivima osjećati kao da ste i sami junaci vlastitog filma.
Mene su posebno oduševile knjižare u kojima ima toliko izbora da vam je najveća “slatka muka” odabrati naslov koji želite posjedovati u kućnoj kolekciji. Tu bih posebice izdvojio knjižaru u sklopu Instituta Lumière koja djeluje poput bajke za filmofile. Dok pišem ovaj tekst, razmišljam koliko smo mi u Hrvatskoj zakinuti za puno toga, jer ne samo da ne postoje ovakve knjižare već nam se i ukidaju strane novine koje su za mnoge od nas bile prozor u svijet. Mislim kako bismo od Francuza u tom i svakom drugom pogledu mogli puno toga naučiti.
Večer je bila rezervirana za još jedan susret s Natalie Portman koja je u Institutu Lumière predstavila film ”V for Vendetta” nakon čega je dobila počast otkrivanjem ploče na zidu Instituta. Nakon svega toga, odlučio sam još malo prošetati dvorištem u kojem su braća Lumière stvorila najljepšu umjetnost na svijetu. I ne samo to. Festival Lumiere mi je pokazao kako bi trebali izgledati filmski festivali. Mnogi to zaboravljaju, ali kad dođete na festival najbitnija stvar niste vi ili bilo tko drugi, već festival u kojem ćete uživati. Filmovi u kino dvoranama, razgovori s filmofilima o pogledanim filmovima, rasprave o viđenom. To je poanta svega. Najveći izum braće Lumiere i jest kolektivno gledanje i osjećanje filmova i uistinu sam sretan što sam tako nešto doživio upravo u gradu u kojem se stvorio film.
Na povratku doma razmišljao sam o svemu što sam doživio u tri prekrasna filmska dana. O svim ljudima koje sam upoznao, prijateljstvima i poznanstvima koja su se stvorila te o budućnosti koja mi se otvorila u ostvarenju snova koje sam već polako počeo živjeti. I nisam mogao sakriti osmijeh s lica jer znam koliko iza svega ovoga stoji truda i rada. Želio bih se na kraju zahvaliti prije svega svim ljudima koji su radili na Lumiere festivalu, pogotovo na ljubaznosti i pomoći tijekom boravka. Posebna zahvala ide prema direktoru festivala gospodinu Thierryju Fremauxu. Velika mi je čast i zadovoljstvo što sam jednog od najmoćnijih ljudi u svijetu filma imao uopće priliku upoznati, a posebice razgovarati s njim. Ljubav i strast koju taj čovjek ima prema filmu uistinu je zarazna i stoga nije ni čudo što je toliko uspješan u svom poslu, posebice kao direktor najvećeg Filmskog festivala, onog u Cannesu. Dobiti podršku za rad od takve osobe uistinu me čini sretnim. Njegovi savjeti kroz razgovore, ali i način na koji živi film, najbolji su mogući poticaj za daljni rad. Hvala vam od srca, gospodine Fremaux na ovakvoj prilici i iskustvu. Vidimo se dogodine u Cannesu.
