Propriedade – bogatstvo nasilja, siromaštvo ljudskosti

„Koji vam prvi film padne na pamet na spomen brazilske kinematografije?“ Kada bismo nasumično postavili filmofilima upravo ovo pitanje, vjerujem kako bi uvjerljivi pobjednik bio „Cidade de Deus“. Sasvim opravdano, jer film kojeg su režirali Fernando Meirelles i Katia Ludn s razlogom nosi titulu kultnog klasika. Pa ipak, bilo bi zaista nepravedno jednu kinematografiju kao što je brazilska svesti samo na jedan film. Jer, osim prekrasnih žena, plaža, karnevala i nogometa, Brazil uistinu nudi prava mala filmska bogatstva, dijamante koji samo čekaju da ih prigrlite u filmski zagrljaj. Jedan od takvih bisera definitivno je i film „Posjed“, redatelja Daniela Bandeire. Da izreka „šećer dolazi na kraju“ vrijedi i za filmske festivale, najbolje dokazuje činjenica kako sam upravo s „Posjedom“ zatvorio maraton gledanja filmova na ovogodišnjem Fmfs-u. Prekrasna atmosfera na tvrđavi Gripe, novom mjestu za ispisivanje nezaboravnih filmskih avantura, činila se tako kao savršena kulisa za zaključivanje još jedne festivalske priče. Srećom, upravo je tako i ispalo. I to baš uz „Posjed“.

Bandeira film otvara širokim statičnim kadrom u kojem gledatelj, barem je tako bilo u mom slučaju, doslovno diše na dah i to širom otvorenih očiju. Zanimljivo, iako se likovi u tom trenutku čine poprilično udaljeni, nekako sam imao dojam kako su mi itekako bliski. To nikako nije bilo bez razloga jer ta „udaljena bliskost“ s razvojem priče postaje sve intimnija kako u fizičkom tako i u psihološkom smislu, posebice u odnosu na glavni ženski lik. No, nije samo razvoj odnosa prema protagonistici ono što uvod filma čini toliko moćnim. Naime, u tom relativno kratkom vremenskom periodu mi zapravo gledamo jednu društvenu hijerarhiju, realizam života gdje se agresija i nedostatak kontrole čine kao jedini izbor. Nasilje koje gledamo u početku tako djeluje kao dijagnoza za teško bolesno društvo, ali koje unatoč tome odbija bilo koju vrstu terapije.

Film ima poprilično jednostavan scenarij, ali je upravo u toj jednostavnosti njegova najveća prednost. Žanrovski ga možemo svrstati u nekakav koktel crnohumorne drame, trilera i horora, dok je u pozadini ocrtana već spomenuta politička pozadina s naglaskom na uvijek aktualnu borbu između bogatih i siromašnih. Taj dio je dosta bitan, pogotovo što kao posljedicu i imamo sveprisutno nasilje koje djeluje realno, pa tako imate osjećaj kao da gledate vijesti s javljanjem uživo s mjesta događaja. No, čak ni taj osjećaj nesigurnost ne može vas pripremiti za ono što će se dogoditi u nastavku, odnosno na jedno sadističko iživljavanje koje uklanja svaku mogućnost dijaloga ili razumnog rješenja između dvije strane.

Zanimljivo je promatrati način na koji je redatelj raznolike žanrovske elemente uklopio u pojedine dijelove filma. Taj dojam je pojačan osjećajem nesigurnosti, a koji je prisutan od početka do kraja i to kroz posttraumatski poremećaj protagonistice. Teresa, glavni lik filma, nije tako samo nositelj radnje, već na neki način ogledalo koje istovremeno reflektira privatnu i klasnu borbu za opstanak.  Možemo tako slobodno reći kako sve to savršeno opisuje društveno tumačenje određenih stvari, ili u ovom konkretnom slučaju „prava na posjed“, što je i glavna nit vodilja u stvaranju dinamike između „nasilnika“ i „žrtve“.

„Posjed“ bi bez problema mogli promatrati u simboličkom smislu poput igre mačke i miše. Pa ipak, jednostavnost te lako uočljive simbolike kroz dijalog koji vode likovi bio bi poprilično dosadan i predvidljiv da redatelj, srećom, nije na jedan pametan način, u neo-western stilu ubacio neke poprilično zanimljive i inovativne obrate, a koji su me cijelo vrijeme držali na rubu kino sjedala. Automobil kao ideja samog zapleta stvorila je u meni neopisivo jaki osjećaj tjeskobe, te sam u nekim trenucima doslovno bio na rubu napadaja panike, istovremeno postavljajući sebi pitanja na koja, bojim se, odgovore nikada neću uspjeti saznati.

Ako bismo „Posjed“ gledali kao pošiljku, onda bi sadržaj koji se nalazi u njoj eksplodirao poprilično jako i snažno. Tragedija je tim veća jer se radi o portretu jednog društva koji je se nalazi na rubu samouništenja. Tko je dobar, loš i zao uistinu je najmanje bitno, jer pobjednika u ovom slučaju jednostavno nema, svi su poraženi. Pa ipak, zauzimanje strane je prirodno. Moram reći kako u tom pogledu nisam previše dvojio, ali ono što me jest potaknulo na razmišljanje prije svega je razlog koji je stvorio tu moju privrženost prema određenom liku. Ono je, naime, stvoreno kroz nasilje. Ta ideja, da nešto loše može stvoriti nešto pozitivno nije nešto što nismo vidjeli bezbroj puta. Pa ipak, dojam je ipak bio drugačiji, i to prvenstveno jer redatelj na jedan podmukao način stvara tanku liniju između nasilnika i žrtve. Tko je tko, zapravo je pitanje trenutka i odluke, poput one teniske loptice koja napeto pleše na mreži, i koja može pasti na jednu i(li) drugu stranu.

Paleta likova koje pratimo u filmu poprilično je velika, pa sam možda i očekivao neku pozadinsku priču za svakoga od njih. Međutim, kako se na kraju ispostavilo, to nije ni bilo potrebno. Redatelj umjesto toga koristi krupne kadrove pojedinaca kroz koje se lako može iščitati njihova emocija i karakter. Krupni se kadar, zanimljivo, čini kao savršeno sredstvo za prikaz puno šire slike koja reflektira ravnotežu (ne)moći društva. A kada još dodamo vješto korištenje interijera i eksterijera u kojima se odvija radnja, gdje je poseban fokus stavljen na detalje, poput primjerice zadimljenih prozora automobila, onda dobijemo film koji ubrzava puls sa svakim novim kadrom. Odnos između likova, treba naglasiti, nije stvoren prema zaslugama. On je naslijeđen. U tom smislu su stvari puno složenije nego što se to može činiti na samom početku. Možda se to najbolje može opisati kroz lik jedne starije žene koja je po svim mogućim društvenim normama bila savršen prikaz matrijarhata, a kojeg je nasilno društvo pretvorilo u najgori mogući barbarizam.

Tempo filma je prirodan, dok se napetost u dokumentarističkom stilu najviše pojačava upotrebom jezive glazbe u stilu Johna Carpentera. Posjed je bez ikakve sumnje jedan od onih filmova o kojima razmišljate dugo nakon gledanja. Film koji, bez obzira na neugodu, stvara osjećaj ugode zbog činjenice da se o temama koje obrađuje može i treba raspravljati. Ta mogućnost jako je bitna i važna. Najopasnija je zapravo činjenica što nam se eksplicitnost nasilja u filmu može činiti daleko, dok zapravo nismo ni svjesni koliko nam je blizu. Sve dok neki drugi „posjed“ ne izvrši deložaciju nekog našeg posjeda.