Barbie – lutka s emocijom

„Ako volite Barbie, ovo je film za vas. Ako mrzite Barbie, ovo je film za vas.“

Od trenutka kada je najavljeno snimanje filma o Barbie, najpoznatijoj lutki na svijetu, imao sam dojam kako je svatko imao nešto reći i napisati o toj temi. Ništa čudno, posebice u današnjem vremenu društvenih mreža. Pa ipak, moram priznati kako sam ostao poprilično neugodno iznenađen količinom negativnih komentara na račun same ideje o filmu. Nema potrebe za citatima, mislim kako otprilike znate u kojem je to smjeru išlo. No, nisam mogao ne primijetiti kako se gotovo nitko od tih „mrziti prije gledanja“ kritičara nije pozabavio osobom kojoj je i povjerena redateljska palica filma. Jer da jest, onda bi sasvim sigurno znali kako je ta filmašica zadnja osoba koja bi bilo kojem filmu pristupila na neozbiljan način, pa makar se radilo i o Barbie. Njeno ime je Greta Gerwig, i svatko tko je pogledao njene prethodne filmove, posebice genijalni Lady Bird, itekako je upoznat s njenim redateljskim talentom. Greta je tako postala i moje savršeno oružje u obrani filma za koji sam nekako predosjećao da će biti sve ono što od njega većina ljudi na prvi pogled ne očekuje. Nakon sinoćnjeg gledanja u kinu, mogu samo reći kako mi je tako prokleto drago što sam bio u pravu.

Gretu je uvijek krasila suptilnost u režiji, posebice u pristupu temama kao što je odrastanje i otkrivanje svijeta oko sebe. U tom pogledu mogu slobodno reći kako Barbie djeluje kao posvojena kćer „Lady Bird“ i „Malih žena“. Pa ipak, ono što je Barbie u scenarističkom smislu podignulo na jedan puno veći nivo, definitivno je činjenica kako je Gretin suradnik u kreaciji i pristupu priči bio životni partner Noah Baumbach. Taj recept je bio itekako uspješan na primjeru meni posebno dragog filma „Frances Ha“ na kojem su scenaristički surađivali. Dakle, Greti nisu bile nepoznate priče o djevojkama koje postaju nove, složenije verzije same sebe, pa je zato bilo jako zanimljivo vidjeti na koji će način pristupiti prema Barbie, a koja je godinama bila moćan, kompliciran i kontradiktoran simbol rastrgan u raspravama onoga što predstavlja za žene – nerealan standard ljepote i(li) vječna inspiracija kako je sve moguće postići u životu, samo ako u to dovoljno vjeruješ.

Uvod filma, uz jako finu naraciju Helen Mirren, zapravo najbolje pokazuje smjer u kojem će nas Gretina redateljska ruka odvesti. Ta ruka vodilja u sebi prvenstveno ima inteligentnu satiru kojom u samom startu daje posvetu jednom velikom filmskom klasiku, nakon čega ulazimo u svijet gdje se „svi problemi feminizma čine riješenima”. Film tada postaje živopisan, prepun boja, zabave, toliko da imate osjećaj kao da ste se na nekom teškom Barbie tripu. Barbiearhija, zapravo je najbolji opis koji predstavlja zakon i red koji vlada na mjestu gdje je Barbie i predsjednica, i sutkinja Vrhovnog suda, i pilotkinja, i dobitnica Nobelove nagrade i liječnica. Ukratko, Barbie je sve. Ken? Ken je samo Ken. U Barbielandu je svaki dan dobar dan, a svaka večer je djevojačka večer.  No, što kada svo to savršenstvo postane nesavršenstvo?

„Razmišljate li ikada o smrti?“

Promjena koja nastaje nakon ove rečenice zapravo je prekretnica cijelog filma. Tada stvaranost postaje negativnost čak i u Barbie svijetu. Barbie, koja do tada ne posjeduje svijet unutar sebe, naprosto zato jer u Barbie svijetu za to nema potrebe, odjednom preplavljuju osjećaji za koje nije ni znala da postoje. Ona tada nesvjesno postaje ranjiva. I tada u očima gledatelja ona prestaje biti „obična lutka“, i postaje netko s kim se itekako možemo poistovjetiti. Film tada dobiva ljudskost, i to kroz savršen kontrast gdje smo u početku vidjeli Barbie koja je u potpunosti povezana sa svojim okruženjem i u kojem se nema čega sramiti i stidjeti, da bi onda kroz tu ranjivost postala jedna od nas – osoba koja se, iz straha od nepoznatog, želi sakriti od (stvarnog) svijeta.

Nesavršena slika djevojaka tada postaje poput najvećeg mogućeg horora. Ravna stopala, prve naznake „smrtnosti“ kroz pojavu celulita, Barbie kao da se tada suočava sa svojim kritičarima koji su je godinama gledali kao personifikaciju nerealnog fizičkog izgleda, a što je većinu žena tjerao da se i osjećaju loše u svojoj koži. Barbie je i dalje lutka, ali lutka koja prvi put osjeća neku vrstu emocije, iako toga nije svjesna. Savršeno umjetna, ali i savršeno iskrena u isto vrijeme. Barbie i u očima gledatelja prestaje biti autor ženskog idealizma, odnosno projekcija svega onoga (ne)mogućeg. Barbie odlazi u stvarni svijet, gdje postaje prezrena, nemoćna i objektivizirana.

Zanimljivo, dobar dio filma zapravo i jest smješten u realnom svijetu. Na taj način, Greta ne bježi od tema kao što su patrijarhat i feminizam, ali bez upotrebe bilo koje vrste alegorije ili metafore. Oni su direktni i baš zato što su takvi ne djeluju nametljivo već suptilno prirodno. Sve to, naravno, ne bi bilo moguće bez upečatljivih glumačkih izvedbi, odnosno genijalne Margot Robbie kao Barbie, te urnebesno dobrog Ryana Goslinga u ulozi Kena. Margot je prava predivnoća u svakoj sceni, dok njeno povezivanje s likom uistinu zaslužuje svako moguće poštovanje. Tim više što je sam pristup prema liku Barbie zahtijevao razvoj karaktera, odnosno putovanje u kojem njena zbunjenost, iskrenost, tuga i sreća djeluju poput gorko-slatke nostalgije. Definitivno je riječ o jako zahtjevnoj ulozi nego što se to može činiti na prvu, a koju je Margot položila s odličnim. Kada je riječ o Kenu, iako možda nije imao toliku kompleksnost, Gosling je svejedno uspio u nekoliko scena doslovno ukrasti film. On je zabavan unutar samog lika, ali ne na način da mu se ismijava. Upravo suprotno, on to sve shvaća ozbiljno. I baš zato je urnebesno smiješan.

Utopijski svijet u kojem su Barbie i Ken živjeli, postaje početak njihovog samootkrivanja, posebice kada shvate kako taj novi svijet nije samo zabava i igra. Redateljica tada stvara odličan balans između kiča i društvenog komentara, posebice kroz prikaz odnosa između spolova. U pogledu Barbie, taj svijet postaje kaos kada napusti idealni matrijarhat i u kojem su Kenovi objekti koji samo moraju dobro izgledati na plaži. Sve se to mijenja kada Barbie postaje seksualizirani objekt, dok Ken dobiva poštovanje i osjet sreće saznanjem kako „muškarci vladaju svijetom“. Na taj način redateljica savršeno prikazuje kritiku na bilo koju vrstu hijerarhijsku strukturu moći, naprosto zato što je u potpunosti neodrživa. Bilo da se radi o stvarnom svijetu ili Barbielandu.

Srce i duša filma, ako bih baš trebao birati, svakako je trenutak kada Barbie promatra realni svijet. Njene suze doslovno možemo osjetiti, posebice kada se obrati jednoj starijoj gospođi na autobusnoj stanici. I kako film odmiče, tako se ta emocija sve jače pojačava. To je empatija koju svi razumijemo. Ona je tada spremna prigrliti nepoznato. Sporedne uloge u filmu, poput one Ruth Handler, kreatorice Barbie, također izaziva toplinu, posebice u trenutku kada njena ruka povede Barbie u nove životne izazove. Tada kao da obje ispisuju neko novo ljubavno pismo prema samoj Barbie.

Od ostalih sporednih likova svakako valja izdvojiti Americu Ferreru, čiji je odnos s kćeri itekako važan dio filma. Taj odnos reflektira drugačiji pogled na Barbie koji imaju starije i mlađe generacije. Pa ipak, neke veće dubine između njih ipak nema, već su prikazane u klišej smislu, pa tako, paradoksa radi, Ken i Barbie djeluju više humanije nego „stvarni ljudi“. Film u određenom dijelu odlazi u žanr akcijske komedije, posebice kada upoznajemo šefa Matella u izvedbi meni posebno iritantnog Willa Farella. Srećom, njegov lik djeluje poput zaborava, što je svakako dodatni plus za sam film. Humora je sasvim dovoljno, iako mi je osobno bio najbolji onaj suptilni, poput trenutka kada se naratorica svojim komentarom obrati publici. Tu je i jako dobra Kate McKinnon kao „čudna Barbie“, u ulozi koja joj nije toliko strana te koja joj je baš zbog toga pristajala kao savršena Barbie haljina. Ostali Barbie i Kenovi prvenstveno su prisutni isključivo za još upečatljivije dočaravanje „Barbie svijeta“.

Barbie ima jako puno referenci i utjecaja, a u onom vizualnom smislu zaista izgleda hipnotizirajuće. Slike Barbie svijeta u nekim su dijelovima čak i ručno ocrtani, pored korištenja CGI-a i praktičnih efekata. Dakle, u tehničkom smislu svakako jedan od impresivnijih filmova koje sam pogledao ove godine u kinu. Kinematografija u gledatelju baš budi želju za posjetom cijelog tog seta sa snimanja i za uživanjem u svim tim bojama. Soundtrack filma u potpunosti odgovara Barbie svijetu, gdje bih posebno izdvojio „Closer to Fine“, „I am just Ken“ te „Dance the Night“.

Barbie je film koji će vas u svakom mogućem pogledu ugodno iznenaditi. Dakle, sve što ne očekujete od njega to ćete i dobiti. Putovanje na koje nas je odvela Greta Gerwig ispunjeno je raznim emocijama. Uz njega ćete se itekako zabaviti, ali vrlo lako moguće i zaplakati. Barbie možda jest priča o lutki, ali je istovremeno film sa srcem i dušom. I zato zanemarite sve predrasude koje ste možda imali o filmu i svakako odite u kino. Sasvim sigurno se nećete razočarati.