Sound of Freedom – putovanje u srce tame

“Božja djeca nisu na prodaju.”

Uvod u ovu recenziju započet ću povratkom u ne baš tako davnu prošlost, barem se želim tješiti da je tako, odnosno u vrijeme kada sam počeo odlaziti u kino. Sjećam se kako sam svaki vikend, još kao osnovac, putovao vlakom iz Kaštela u Split kako bi gledao filmove u meni omiljenim gradskim kinima. Odlazak u kino bio je moj način života koji je bio začinjen raznim ritualima kojih se i danas držim. Pa ipak, ako bih baš trebao birati, ništa mi se nije i još se uvijek ne može uvijek mjeriti s jednom stvari, a to je onaj osjećaj kada bih prilikom izlaska iz kina jedva čekao svima javiti koliko je film koji sam upravo pogledao bio dobar. U vrijeme kada nije bilo interneta osjećao sam se kao oni prodavači lancuna koji su nam kucali subotom na vrata, samo što sam ja umjesto posteljine imao potrebu u svakoj mogućoj prilici „prodavati filmove“. Zašto ovo pišem? Zato što se u kinima pojavio film koji svoj uspjeh može zahvaliti isključivo toj usmenoj predaji „s koljena na koljeno“. Jer kada je u pitanju „Sound of Freedom“, redatelja Alejandra Monteverdea, onda nema nikakve dvojbe kako se kao najbolji poster i reklama filma pokazala upravo publika.

S radom meksičkog redatelja Alejandra Monteverdea prvi put sam se upoznao kada sam pogledao njegov film „Little Boy“ u kojem je na jedan intiman način prikazao odnos između oca i sina. Razmišljajući malo retrospektivno o tom filmu shvatio sam kako Monteverde ima taj osjećaj za ljudsko, odnosno prirodni prikaz likova u njihovim najranjivijim stanjima. Takav pristup gledatelju omogućava lako povezivanje s njihovim (tragičnim) pričama. U tom pogledu se čini kako je riječ o filmašu koji itekako osjeća bol pojedinca, pa tako i ne čudi što je odlučio snimiti film o trgovini ljudima i to nakon što je jedne večeri gledao emisiju „60 minuta“ koja se bavila upravo tom temom. Ubrzano je počeo raditi na scenariju, zamišljajući priču kao čistu filmsku fikciju. I baš kada je bio pri samom kraju pisanja, upoznao je čovjeka koji je sve to promijenio. Njegovo ime je Tim Billard, bivši agent “domovinske sigurnosti“, odnosno čovjek koji se specijalizirao za hvatanje pedofila i spašavanje djece iz ralja modernog ropstva. Monteverde je tako shvatio kako kako na stvarnom liku može snimiti puno upečatljiviji film, i upravo je to, ako mene pitate, i napravio.

Redatelj film otvara u dokumentarističkom stilu režije što stvara prijeko potreban osjećaj realnosti, odnosno horora kojim smo svakodnevno izloženi a da toga i nismo svjesni. Činjenica da se godišnje otme skoro 2 milijuna djece diljem svijeta izaziva jezu u svakom normalnom čovjeku, tako da su te slike i videa kojima nas izlaže redatelj i više nego dovoljna priprema za emocionalno putovanje u srce ljudske tame. Film u tom pogledu podsjeća na dokumentarac „The Abolitionists“. Pa ipak, „Sound of Freedom“ djeluje kao puno intimniji film. Naime, horor kojim smo izloženi i kojem svjedočimo vlastitim očima ipak ima jednu dobru stranu, bez obzira koliko to čudno zvučalo, jer upravo nam taj užas i stvara poveznicu s glavnim likom filma kojeg tumači nevjerojatno talentirani Jim Caviezel, publici najpoznatiji po ulozi u filmu Pasija.

Caviezelova ranjivost u velikoj mjeri može podsjetiti na patnju Krista, posebice kada mu se u očima osjeti ta ranjivost za koju mi se čini kao da je dio njega. U tom pogledu sam stvarno imao osjećaj kao da ne gledam glumca, već osobu koja zbilja osjeća i živi lik kojeg portretira u filmu. Pa ipak, Caviezel u filmu nije samo „patnik“, već uspješno izlazi iz tog stereotipa. To se najbolje ocrtava u trenucima kada kreće njegova beskompromisna borba kroz koju želi hvatati predatore ali istovremeno pomagati njihovim brojnim žrtvama. To je itekako dojmljivo zahvaljujući redateljevom pristupu kada u samom početku stvara njegov odnos s „običnim pedofilima“, a koji se kasnije širi na puno važnije i bitnije likove.

Jedan od takvih likova svakako je i Vampiro u odličnoj izvedbi Billa Campa, a koji je po meni čak i zasjenio Caviezela. Njegova uloga je itekako složenija, posebice u pogledu dualnosti lika. Naime, kao bivši član narko kartela Vampiro koristi svoje kriminalno iskustvo i veze za puno plemenitije ciljeve. Glumeći kako je jedan od trgovaca djecom on ih zapravo spašava iz ralja tog pakla, što ga čini savršenim Ballardovim suradnikom. Dinamika njihovog odnosa u filmu, barem kada je u pitanju karakterizacija likova, definitivno je najbolji dio scenarija. Šteta je jedino što je taj odnos poprilično manjkav kada je u pitanju Ballardova žena Katherine, a koju glumi Mira Sorvino. Ona je u filmu svedena na epizodnu ulogu, pa iako možda za sam fokus radnje to i nije toliko bitno imam dojam kako bi na mene Ballardov lik ostavio još snažniji utjecaj da je njihov odnos još malo intimnije prikazan. Jer, Ballard ne krije koliko mu je važna obitelj. Dapače, supruga i djeca su mu i najveća motivacija za sve ono što radi. Kad smo kod djece, onda moram naglasiti kako dječje uloge zaslužuju svaku moguću pohvalu, gdje posebno treba izdvojti Rocio (Cristal Aparicio) i Miguela (Lucas Avilla).

Sound of Freedom je film koji je itekako neugodan za gledanje, što uopće ne čudi s obzirom na mračnu temu koju obrađuje. Pa ipak, stvaranje posebne vrste neugode redatelj postiže na način da zločine za koji smo svjesni da postoje ne prikazuje na eksplicitan i direktan način. To je bila ispravna odluka jer se tako izbjegava senzacionalizam i šok radi šoka, a što bi izazvalo kontraefekt, barem ako mene pitate. Umjesto toga, Monteverde se, baš kako sam prethodno spomenuo, odlučio da ne pokazuje direktno najmračniju stranu tog svijeta, već umjesto toga stavlja fokus na posljedice odnosno uzroke svih tih nedjela, kako za pojedinca tako i za društvo općenito. Redatelj poštuje publiku, jer zna kako smo itekako svjesni realnosti svega onoga što se prikazuje kroz film. Mi to ne moramo vidjeti da bismo osjećali, a osjećamo upravo kroz pogled pojedinaca, odnosno djece čija ranjiva lica ocrtavaju bujicu emocija. Te emocije su i naše emocije. Mi osjećamo njihovu bol, ali kroz suptilnost. Jer, u njihovim očima stane sve. U njima se ocrtava noćna mora njihovih života.

Svjesnost važne teme kroz priču pojedinca gledatelja doslovno tjera da film gleda širom otvorenih očiju. No, bez obzira na horor kojem svjedočimo, redatelj istovremeno mudro koristi važnost „sitnica koje život znače“. Naime, bez obzira što su u pojedinim dijelovima filma dijalozi djeluju poput klišeja, nekako se sve to može oprostiti upravo kroz te trenutke takozvanih malih, sitnih pobjeda. Tada sve postaje manje bitno, jer takvi momenti zapravo daju nadu u bolje sutra, bez obzira na strahote kojima svjedočimo. Također, primjetno je kako je i u najmračnijim scenama filma, kada gubite svaku vjeru u ljudsku dobrotu, na jedan suptilan način svjetlo ipak prisutno. Ono možda nije u prvom planu, često se izgubi u oku, ali ga svejedno gledatelj uspijeva pronaći upravo kroz taj optimizam velikih životnih sitnica.

Film u vizualnom smislu jako dobro izgleda, što je s obzirom na jako mali budžet uistinu za svaku moguću pohvalu. Fotografija je impresivna upravo zbog lokacija na kojima je snimljen film, gdje posebno treba izdvojiti Cartagenu koja djeluje poput zasebnog lika. Taj „lik“ je u meni stvorio osjećaj samoizolacije, odnosno beznađa. Mrak i očaj doslovno se može osjetiti na koži, što stvara posebnu vrstu frustracije. Pa ipak, redatelj nas unatoč tome upoznaje i ljepotom tog „lika“, kao da nam želi poručiti kako u svemu moramo i trebamo vidjeti svjetlo, bez obzira koliko bilo teško. Taj se dojam još više pojačava uz uistinu prigodno komponiranu glazbu Javiera Navarretea, a koja djeluje poput portreta realnosti i savršenog suputnika uz pokretne slike kojima svjedočimo tijekom cijelog trajanja filma.

U žanrovskom pogledu film najviše koketira s trilerom. Sama priča je poprilično jednostavna za praćenje, nema tu nekog posebnog obrata ili iznenađenja za gledatelja. Također, film ima i ponešto akcijskih elemenata, što je možda i jedna od mana jer upravo u tim dijelovima najviše i ispliva manjkavost u scenarističkom smislu, ali meni nije to nešto naročito puno smetalo. Pisati o ovom filmu, a ne spomenuti kontroverze koje se uz njega vežu čini se kao nemoguća misija. Pa ipak, probat ću to svesti na minimum jer uistinu mislim kako film po ničemu ne bi trebao biti kontroverzan, osim što je prikazao temu od koje mnogi, posebno neki utjecajni ljudi, itekako strahuju. Film također nije katalog za vjernike, što mu se također spočitavalo, osim što glavni lik vjeruje u Boga. U tom pogledu i tagline filma „Božja djeca nisu na prodaju“ ima smisla, ali isključivo u samom kontekstu radnje. Ništa više, ni manje.

Oči pune tuge pomiješane s hororom svakako će biti poveznica većine gledatelja koji budu u prilici pogledati ovaj film. Redatelj Monteverde, bez obzira na temu, ne želi gledatelja previše uvlačiti u samu priču, već je svjestan kako će i samo grebanje ispod površine istovremeno stvoriti dojam svjetla i tame, što mu je, vjerujem, bio i primarni cilj. Ono što svakako jest bitno, definitivno je poruka filma od koje Monteverde ne bježi na kraju, a kada i saznajemo zastrašujuće podatke o svijetu trgovine ljudima. Naime, sama činjenice kako je danas više ljudi u ropstvu nego kada je ono bilo legalno, djeluje poput najvećeg mogućeg horora. A da ne govorimo kako će, ako je suditi po podacima Unicefa, trgovina ljudima uskoro postati najprofitabilniji kriminalni biznis.  I zato nemojte dozvoliti da vam glupe političke priče koje nemaju veze sa samim filmom unište ono zbog čega je ovaj film toliko važan i bitan. Jer, bez obzira na razlike, nekako mislim kako ovaj film ne bi trebao izazivati podjele, već se o njemu treba itekako razgovarati. I zato je jako bitno da se ne ignorira, jer ignorirajući film zapravo radimo najveću uslugu onima radi kojih, na njihovu veliku Epsteinovsku žalost, i postoji.

Sound of Freedom je izuzetno moćan i važan film koji nas vodi u srce ljudske tame. Film koji djeluje snažno poput atomske bombe i o kojem ćete razmišljati dugo nakon gledanja. I to je njegova najveća moguća vrijednost. Svjesnost da postoji ovakav film koji otvara tako bitne teme. Ako ovaj osvrt zainteresira nekoga od vas da pogleda i razgovara o filmu, neka, eto, to bude moj skromni doprinos. Zvuk slobode za one koji ga, nažalost, još uvijek ne čuju.