Corina – svijet knjige

Program dugometražnih filmova iz Latinske Amerike već je tradicionalno na Festivalu mediteranskog filma postao moj osobni favorit. Istražujući filmove iz tog kutka svijeta, “toliko bliskih Mediteranu u kontekstu dinamike života i mentaliteta ljudi, boja i mirisa i okusa”, kako su ih opisali organizatori, svake godine uoči festivala postajem poput znatiželjnog djeteta, toliko da uvijek prilikom istraživanja programske knjižice prvo okrenem na tu “Drugu stranu Mediterana”. Ove su se godine tri filma našla u tom programu. Prvi od njih nam stiže iz Meksika, film “Corina” redateljice Ursule Barbe Hopfner.

“Corina” je film koji nas vodi u život mlade 20-godišnje Corine koja pati od agorafobije. Corina izlazi iz kuće samo kada odlazi na posao u izdavačku kuću koja se nalazi neposredno blizu njenog stana. No, zahvaljujući strasti koju ima i osjeća prema knjigama i pisanju, Corina će postepeno prevladati sve svoje životne strahove. Redateljici Hopfner ovo je ujedno prvi dugometražni film koji je snimila u karijeri, što je zbilja impresivno posebice kada to saznate nakon odgledanog filma koji me u svakom mogućem pogledu uspio ostaviti s osmijehom na licu i punim nade u svijetu pesimizma.

Od samog početka redateljica nam zadaje ritam i to kroz zarazne taktove glazbe koji vam neće izlaziti iz glave dugo nakon odjavne špice. Ona je na neki način organski dio svijeta protagonistice u kojem su lik i glazba partneri u beskonačnom plesu. Glazba diše ton filma, ali i karakter glavne glumice koju upoznajemo kroz boje koje dominiraju kadrovima. Žuta, zelena, crvena, plava, djeluju poput “Izvrnuto obrnutih osjećaja” za glavnu protagonisticu, poput kreativnosti, ludila, osobnosti, ljutnje, ogorčenja, promjenom (sudbine) te na koncu slobode. Osjećaji koji su prisutni, odnosno oni koje ne vidimo ali ih osjećamo, savršeno se uklapaju u svijet Corine koja je paralizirana strahom od nepoznatog.

Corina živi u svom malom kutku svemira koji je stvorila, okružena knjigama koje su njen prozor u svijet. Umjetnost kao suborac u borbi protiv životnih strahova najbolji je pokazatelj kako nam filmovi, knjige ili u ovom slučaju pisanje, ne mora nužno biti bijeg od stvarnosti već zapravo suočavanje sa svim problemima. Corina ima talent za pisanje koji je čuvala samo za sebe, poput kakve igračke koju izbaci val mora na plažu i koju čvrsto drži u naručju. Iako joj se iz vanjske perspektive drugih njen svijet čini ograničen, ona zapravo živi beskonačnost koju joj je otvorila njena kolekcija knjiga, prepuna različitih mjesta i likova. Ta umjetnost odvest će je u svijet beskonačnih prilika koje će otkriti upravo zahvaljujući svom talentu, odnosno ljubavi i strasti prema pisanoj riječi.

Glavnu ulogu u filmu uvjerljivo tumači mlada glumica Naian Gonzalez Norvind. Kroz lik Corine uspješno je prikazala koliko je umjetnost zapravo ogledalo koje najbolje prikazuje ljudsko stanje i zahvaljujući kojoj pokušavano razumjeti sami sebe. Corina upravo kroz svoju kreativnost pisanja na neki način stvara sebe, živi i osjeća, unatoč svim strahovima. No, biti umjetnik, pisati na bilo koji način, mnogima djeluje jednostavno, no činjenica jest da to itekako zahtijeva ne samo kreativnost već i samodisciplinu koju osoba mora imati ugrađenu u sebe. Biti samostalan i slobodan. Zvuči jednostavno, da, no to je zapravo najteže. Corina je sve to imala, ali duboko u sebi, ali je na koncu ipak uspjela izvući sve to na površinu.

Corina je lik u čijoj se blizini osjećate sigurno, te uz koju će se mnogi, posebice autsajderi, marginalizirane osobe i posebice introverti stvoriti jako duboku povezanost. Corina je naprosto dobra, neiskvarena osoba. Zanimljiv je detalj kako ona čak i svojoj majci, barem u samom početku, nevino laže o onome što zbilja radi na poslu, takoreći izmišlja svoju stvarnost, a što samom liku daje još veću složenost i autentičnost. Također, odnos koji Corina ima s majkom stvara toplinu samog filma, tim više jer njena majka boluje od još gore verzije agorafobije. Film u tom pogledu prikazuje na jedan iskren način dinamiku odanosti koju Corina ima prema majci. Želja za slobodom, potreba za istraživanjem unatoč strahovima, za nju djeluje kao podsvjesna izdaja prema majci.

Glavna protagonistica je srce i duša filma u koju se vrlo zaljubiti. Jako mi se svidio pristup prema njenom liku koji se više fokusirao na fizičku pojavnost, gdje dijalog gotovo da i nije potreban da bismo shvatili njene emocije. Njen lik i jest izgrađen oko tišine, fizičke prisutnosti te suptilnih gesta. Bilo je jako lijepo gledati njen razvoj za vrijeme filma. U početku su joj zidovi davali sigurnost, neku vrstu emocionalne podrške, dok je kasnije prostor koji se širio za nju djelovao poput vatre po kojoj je hrabro hodala. Ta unutarnja promjena djelovala je i na njeno samopouzdanje koje je s odmakom filma postajalo sve veće i za mene privlačnije, jednako kao i sama scenografija koja je opojna. Kad su u pitanju ostali likovi, tu bih svakako izdvojio Carlosa (Cristo Fernandez), čiji se odnos s Corinom, koju u početku ne razumije, polako i prirodno razvija u iskreno prijateljstvo.

“Corina” je film kroz koji je glavna junakinja ispisala najljepši roman za sve introverte koji žive u svojim malim “tajnim vrtovima”. Crtice tog romana kroz pokretne slike filma djeluju poput prijatelja koji će podsjetiti sve talentirane duše kako trebaju izaći iz zone komfora, te tako pokazati svijetu sve ono što su ljubomorno čuvali za sebe. Film koji ima toplinu u sebi i nakon čijeg ćete se gledanja osjećati sretno, kao da ste pronašli neku posebnu osobu koja vam je iznenada ušla u život. Baš kao što je to i ovaj film. Poseban.