Souleymanova priča – dostava nade

Treća večer Festivala mediteranskog filma iz natjecateljskog programa bila je posvećena filmu redatelja Borisa Lojkinea, Souleymanova priča. Film je premijerno bio prikazan na prestižnom Cannesu, gdje je dobio nagradu žirija u programu “Un Certain Regard”, dok je Abou Sangare nagrađen priznanjem za najboljeg glumca. Redatelj Lojkine poznat je po svom upečatljivom stilu režije, posebice kad su u pitanju priče koje se bave temama preživljavanja, gdje poseban fokus stavlja na pojedinca i istraživanju društvenih pitanja i ljudskih priča, odnosno narativu koji potiče na razmišljanje. Najbolji dokaz je njegov prethodni film, “Hope”, koji se bavi temom imigranata, te čije putovanje baca drugačiju sliku na način na koji ih većina ljudi percipira. Na sličnom je tragu, rekao bih i na upečatljiviji način, i njegov najnoviji film, Souleymanova priča, tim više jer predstavlja novi oblik iskorištavanja ljudi, specifičan za današnji digitalni kapitalizam, čime postaje metafora koja predstavlja sliku svijeta u kojem živimo.

Odmah od samog uvoda vidimo i osjećamo užurbani ritam ulica Pariza. Nekako se u svoj toj gužvi teško može bilo tko izdvojiti, a ponajviše ne dostavljači hrane na biciklima koji su skoro na svakom koraku. No, koliko god oni bili vidljivi, koliko god o njima svi pisali, čime se i mi u Splitu također možemo poistovjetiti, nekako se čini kako je malo tko barem pokušao ući u dubinu načina na koji razmišljaju. Dubinu njihovih snova i želja. I koliko god bili javno vidljivi, stječe se dojam kao da ih ne vidimo kao osobe, odnosno ljude koji također žive svoje živote. Upravo je tu borbu života, kroz karakter jednog dostavljača koji se priprema za razgovor koji bi mu trebao odobriti azil te neizbježno promijeniti život, na jedan iskren i ljudski način uspio prenijeti ovaj film.

Iako sam naslov filma to ne otkriva, te biste vjerojatno pomislili da je riječ o nekoj žanrovskoj sporoj drametini, riječ je o jako napetom trileru koji svoj ritam pojačava sa svakom novom brzinom na Souleymanovoj bicikli. Naslovni lik u izvedbi jako upečatljivog Aboua Sagnarea inače također imigranta iz Gvineje, doslovno se suočava s nekom vrstom kafkijanskog sustava Europske unije gdje najobičniji krivi potez, odluka ili priča može izazvati katastrofalne posljedice za njegov život. Ono što svakako treba pohvaliti prije svega je činjenica da film ne gledamo samo iz perspektive glavnog protagonista, već s njim idemo i na mjesta za koja pretpostavljamo da bi upravo on i išao u realnom životu. Taj realizam najveća je vrlina filma, posebice jer je riječ o Parizu kojeg većinom povezujemo s turistički atraktivnim lokacijama, dok nam redatelj pruža puno radikalniju sliku života u francuskoj metropoli, hvatajući tako sav taj kaos i užurbanost. Primjerice, Souleymanija nikad nećete vidjeti u nekom od kafića u Parizu, toliko tipičnim scenama za europsku, posebice francusku kinematografiju. Redatelj prikazuje Pariz iz perspektive nekoga tko se osjeća kao autsajder. Tako društveni status lika stvara i drugačiju perspektivu samog grada.

Film u velikoj mjeri podsjeća na filmove “rumunjskog novog vala”, posebice Cristiana Mungiuja, “4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana” ili primjerice “Smrt gospodina Lazarescua, Cristija Puiuja, i to ponajviše kroz kafkijansku atmosferu koja okružuje glavni lik. Pa ipak, čini mi se kako je redatelj više energiju crpio iz žanrovski napetih trilera, kao što je “Paklena noć” ili “Uncut Gems”, dok se jednako tako može pronaći stilski pristup filmova poput “Red Road”, redateljice Andreje Arnold. To se najviše osjeti u pristupu rada kamere i montaže, a koja je u jako dobroj sinergiji sa scenarijem. Film u svakom pogledu pokušava uhvatiti ne samo energiju likova već i samog grada koji tako postaje važan protagonist. I to sve kroz kratak vremenski okvir, svega dva dana, čim još više osjećamo tu brzinu i energiju. Način snimanja je također ubrzan, doslovno imate osjećaj opasnosti, kao da i sami vozite biciklu dok pratite glavnog protagonista.

Redatelj Boris Lojkine inače je poznat po tome što ne angažira poznate glumce, većinom su to anonimci koji svoj prvi glumački angažman dobiju upravo u njegovim filmovima. Kad je u pitanju “Souleymanova priča”, fascinira činjenica kako je upravo glumački debitant (Abou Sangare) s takvom lakoćom stvorio emociju priče. Tako se i stvara dokumentaristički pristup priči, kao da gledamo stvarnu osobu. Pa ipak, u jednoj od najemotivnijih scena u filmu, kada dođe do razgovora za posao, Sangare dijeli kadar s izvrsnom francuskom glumicom Ninom Meurisse. Njih dvoje su se savršeno nadopunjavali te sam imao dojam kako mu je upravo ona sa svojom pojavom i empatijom pomogla da iznese sve svoje emocije iznad površine, odnosno da pronađe samog sebe.

Gledanje filma više djeluje kao iskustvo, a manje kao prenošenje neke poruke. Mi kao gledatelji provodimo dva puna dana u koži jednog dostavljača, osobe koja je za većinu ljudi samo netko pored koga ćemo proći ulicom i prema kome ćemo već imati određeno mišljenje a da ih istinski ne poznajemo. Naravno, nitko nije idealan i ne treba idealizirati sliku bilo koga, ali kada upoznate priče iskrenih ljudi koji samo žele bolji život i koji se trude da se prilagode društvu u kojem žive, Souleymane u jednom trenutku kaže: “Došao sam u Francusku, naravno da moram pričat francuski.”, onda jednostavno morate navijati za njih. Realizam filma prisutan je i kroz boje, počevši od garderobe koju nose dostavljači pa do samog grada, koji je u velikoj mjeri kišan, tipično za period u kojem dostavljači najviše rade kada se ljudima ne izlazi iz kuće. Šminka gotovo da ne postoji u filmu, izuzev u par scena gdje je vidljiva. Zanimljiva je i odluka o izostanku glazbe, čime se dodatno pojačava realizam, gdje prirodni zvukovi grada, obični razgovori, sirene, stvaraju dodatnu napetost Souleymanova putovanja.

Ovo je film čija realnost najviše udara kad dolazimo do emocionalnog vrhunca, neizvjesne budućnosti, a što nas čini dijelom Souleymanove snažne i emotivne priče. No prije svega je riječ o ljudskom filmu koji nas vodi na putovanje i potragu za pripadnošću. Film koji će vas potaknuti da budete otvoreni prema ljudima tako da barem pokušate preispitati stvari iz njihove perspektive. Film iskustva koji stvara empatiju.