Zabranjeno psima – tabu društva

Prije dvije godine na Festivalu mediteranskog filma prikazan je film “Mantikora”, redatelja Carlosa Vermuta. Radnjom uznemirujući za gledanje, žanrovski psihološki horor s elementima drame, bio je uistinu prava noćna mora, poput nezaustavljivog terora. U filmskom svijetu jako je malo filmova koji progovaraju o temi pedofilije, što zapravo nije čudno s obzirom na osjetljivost teme, tako da je jako teško filmašima prikazati tako nešto kroz pokretne slike. Pa ipak, postoje filmaši poput Vermuta koji svojim inovativnim pristupom obrađuju tako ozbiljne i važne teme. Vermut dakako nije jedini filmaš dovoljno hrabar da nas suočava s takvim jezivim pričama. Njemački redatelj Steve Bache upravo je odabrao takvu osjetljivu temu za svojoj prvi dugometražni film “Zabranjeno psima” koji je prikazan na ovogodišnjem Fmfs-u.

Bache je nakon projekcije u razgovoru s publikom otkrio kako je inspiraciju za film pronašao nakon što je pročitao novinski članak koji se bavio pedofilijom. Ispod članka, očekivano, većina ljudi je u komentarima predlagala kazne koje bi dali za pedofile, od doživotnih pa sve do smrtnih presuda. Idući tjedan, u istim tim novinama, članak je bio posvećen istraživanju terapijskog pristupa za osobe s pedofilskim sklonostima. Taj kontrast probudio je njegovo zanimanje te je tako i postavio temelje za ovaj film. Počeo je i sam istraživati pojedinca u adolescenciji, između 14. i 16. godine kada se najčešće i otkriva seksualni identitet. Tijekom tog istraživanja dobio je anonimnu poruku od jednog 15-godišnjaka u kojoj mu je otkrio priču o odnosu koji je imao s mentorom, kako ga je on nazvao, a kojeg je upoznao preko interneta te s kojim je dijelio slične sklonosti. Cijela ta priča bila je inspiracija za film, odnosno za dvoje glavnih likova,.

Gabo, 15-godišnjak, u izvedbi izvrsnog Carla Krammlinga, jako je složen lik, istovremeno počinitelj I žrtva. Tijekom cijelog filma gledamo neku vrstu njegove borbe, dok istovremeno doživljavamo suprotne emocije prema dječaku, od ljutnje pa sve do sažaljenja. Ovaj pogled iz druge perspektive definitivno je nešto što čini ovaj film drukčijim za gledanje s obzirom na to da pedofile većinom povezujemo sa starijim likovima koji lutaju po dječjim igralištima ili vrtićima. I zato je teško opisati iskustvo dok gledaš svu tu unutarnju borbu dječaka koja nam nije davala nikakve odgovore, ali nam je zato ponudila pitanja za raspravu. Film također ne bježi od eksplicitnih scena koje dodatno stvaraju neugodu za gledanje, a što također na neki način potiče gledatelje na razmišljanje.

Iako je središnja tema filma pedofilija, redatelj pored toga obrađuje neznanje društva prema temi kroz obiteljsku dinamiku i odnose. Skrivena složenost problema najbolje se oslikava upravo kroz mladog dječaka koji shvati kako ima te sklonosti, a što ga dovodi do izolacije od prijatelja , majke i sestre. Tako redatelj stvara vrstu empatije prema dječaku kojeg bi bilo najlakše maknuti iz društva, umjesto da mu se pokuša pomoći. Film u tom pogledu vizualno jako dobro prenosi osjećaje, posebice iz Gabove perspektive, čime se još više povezujemo s njim dok istražujemo sav taj mračni svijet, odnosno njegov unutarnji nemir, te tako i sami postajemo neka vrsta voajera, stavljajući se u njegov položaj. Gabo je lik s kojim publika može suosjećati, ponajviše jer je riječ o teenageru čije su sklonosti još uvijek u domeni fantazije, dok je puno manje nijansiran lik Davea koji više sliči klasičnom zlostavljaču, karizmatičan, prijateljski nastrojen ali bez osjećaja bilo kakve krivnje. Srž samog filma se i nalazi u odnosu između dječaka i starijeg Davea (jako dobar Robin Sondermann), samo što prema potonjem nisam imao nikakav drugi osjećaj osim samog gađenja, pa je u tom pogledu bilo zanimljivo pratiti taj proces raspadanja njegovog predatorskog karaktera.

Upravo kroz odličnu glumačku izvedbu film stvara pokušaj razumijevanja dok istovremeno ni u jednom trenutku ne trivijalizira zlostavljanje. Za oko mi je posebno zapeo jedan detalj, a vezan je za jednu na prvi pogled običnu fotografiju s plaže na kojoj se nalazi maloljetna osoba koja liže sladoled. Po meni savršen simbol za roditelje koji po Instagramu bez ikakve zaštite stavljaju polugole fotografije svoje djece, ne razmišljajući kako upravo te fotografije netko može iskoristiti za svoje mračne i bolesne želje. Film je u svakom pogledu jako težak za gledanje, posebice kada su u pitanju trenuci koje ne vidimo ali ih ipak čujemo. No, nekako mi se čini kako je tako film dobio više na realnosti. Jednostavno bi bilo glupo da su išli uljepšavati stvari ili ga prilagođavati publici. Ovo je naprosto film koji vam izaziva jezu i stavlja vas u svijet likova i karaktera u kojima nikad ne biste htjeli biti. Žanrovski je također nijansiran, u početku jako spor, poput art drame da bi s odmakom vremena prerastao u pravi napeti triler. Taj vizualni “jezik” jako dobro djeluje i u skladu s glazbom koja svira note osjećaja protagonista i gledatelja.

Redatelj jako dobro prikazuje osjetljivu temu, jasno nam dajući do znanja kako se ovakva vrste sklonosti javlja u vrlo ranoj dobi. Pri tome film ni u jednom trenutku nije tabloidno senzacionalistički, već nam jasno pokazuje kako se s tim nose pojedinci, ali i samo društvo. U tom pogledu je i zanimljiva metafora samog naslova filma, “Psi nisu dozvoljeni”, a koji podsjeća na znakove na dječjim igralištima gdje psi nisu dozvoljeni, dok su u ovom slučaju to ljudi prema kojima društvo izdaje također neku vrstu zabrane. No, sama zabrana neće promijeniti činjenicu da oni postoje među nama I baš je zato potrebno razgovarati o tome, pa i kroz ovakve filmove, umjesto da ti ljudi budu prepušteni sami sebi i još većem razvijanju svih tih bolesnih sklonosti.

„Zabranjeno psima“ je prije svega hrabar film koji se bavi temom koja je još uvijek tabu, pa čak i u razvijenijim društvima. Većinom se oko pedofilije svi slažu oko osude, no ovaj film pokazuje studijom karaktera drugačiju perspektivu na problem, posebice u samom klimaksu i sceni koja se može opisati kao očaj s empatijom koju nećete tako lako zaboraviti.