Nosferatu – krv, seks i suze

„Your wife has a lovely neck.“

Kada je 1922. godine redatelj F. W. Murnau snimio nijemi film „Nosferatu“ u kojem je Max Schreck portretirao Grofa Oroloka zasigurno nije mogao ni sanjati, da se prigodno izrazim, koliki će utjecaj ostaviti ne samo na horor žanr već popularnu kulturu općenito. No, u vrijeme kada je film dovršen nije se tako činilo, tim više što je izazvao velike kontroverze, i to prije svega zbog tužbe koju je podigla obitelj Brama Stokera, pisca kultnog romana „Drakula“, a koja je smatrala kako je Murnau uzeo ideju za film iz romana bez dopuštenja. Film je trebao biti uništen, skoro i jest, no jedna kopija je ipak promakla sudskim izvršiteljima. Srećom po nas filmofile, jer danas je Nosferatu film koji je najbolji dokaz vrijednosti horora. Film koji je u to vrijeme prikazivao stanje društva, mnogi smatraju kako su brojne smrti prikazane u filmu, točnije u Wisborgu, zapravo bile metafora za stradanja u Prvom svjetskom ratu. No, kako god ga interpretirali, činjenica jest kako je riječ o filmu koji je erotskom fantazijom najbolje prikazao najmračnije želje ljudskog uma, i to kroz bezvremenske teme strasti i požude. Nije stoga ni čudo da je postao inspiracija za mnoge redatelje, pa tako i za Roberta Eggersa koji je više od stoljeća od premijere originalnog Nosferatua odlučio snimiti remake koji upravo gledamo u kinima.

Priča „Nosferatua“, posebice atmosfera, činila se kao savršena upravo za Eggersa. Ništa čudno, posebice ako ste upoznati s njegovim ranijim filmovima kao što su „Svjetionik“, „Sjevernjak“ i „Vještica“. Ovaj potonji pogotovo, posebice zbog glavne protagonistice u izvedbi Anye Taylor Joy koja u samom klimaksu komunicira s vragom, odgovarajući mu potvrdno na sva pitanja te se tako oslobađa od vjerske i seksualne represije 17. stoljeća u Novoj Engleskoj. Eggers kroz „Nosferatu“ ponovno stavlja fokus na mladu usamljenu djevojku koja „grli tamu“ u nadi da će uspjeti zadovoljiti svoje najdublje želje. I dok se u „Vještici“ takozvana „Faustovska pogodba“ događa u samom klimaksu, ovdje je vidimo u samom početku sna, i to u izvedbi izvrsne Lilly Rose Depp. Dakle, očito je kako Eggersa zanimaju ovakve teme, a čini se kako je upravo s ovim filmom pomaknuo granice između ljudskog zadovoljstva želja i svega onoga što ono posljedično donosi kao kazna.

Eggersov film djeluje poput stvaranja mitologije folklora o transilvanijskim vampirima koji je u skladu s okultnim, i to iz perspektive glavne protagonistice, a što je bitna razlika u odnosu na sve prethodne filmove, a koji su započinjali priču s Jonathanom Harkerom inače glavnim likom iz Stokerovog romana, dok bi tek kasnije Ellen došla u fokus. Eggersov „Nosferatu“ je priča o Ellen. Sloboda koju Eggersu nudi horor kao žanr ovdje je tako iskorištena na najbolji mogući način, jednako kao što je tu istu slobodu iskoristio Munrau čiji se Nosferatu razlikovao od ekspresionističkog filma tog vremena, te je više disao, opet prigodan izraz, romantizam, a što ga je u konačnici i učinilo realnim i samim time strašnijim. Eggers tako režira svijet koji razumije, ali nas i vraća u vrijeme kada je vizualno pripovijedanje bilo snažno, sve do kraja nijeme ere. Pojavom zvuka scenografija i kutovi kamere bili su manje sofisticirani, dok Eggers u stilu Murnauovog „Posljednjeg smijeha“ komunicira s publikom kroz slike, gdje vrlo lako možemo zamisliti film bez zvuka ali i dalje bez ikakvog problema razumjeti i doživjeti priču.

„Nosferatu“ je bez ikakve rasprave vizualno remek djelo. Scenografija, kostimi, arhitektura razdoblja, svaki kadar je poput slike u muzeju. Estetski je pogođeno razdoblje u kojem se nalazimo, posebice dvorac koji ima pravi gotički izgled za koji sam imao dojam kako će oživjeti i proganjati me u snovima. Posebno mi se svidjela upotreba svjetla, taj izgled obasjan mjesečinom, obojenim sivilom s nijansama plave boje, a što sve skupa daje vibru onih starih crno bijelih horor filmova. Posebno bih istaknuo upotrebu sjene, općenito u filmu, a pogotovo u kadrovima kada sjena „boja grad“, gdje nešto tako jednostavno postaje efektno i zavodljivo. To je ono što najviše i nosi osjećaj horora u ovom filmu, a manje sama groteska. Tu sve pohvale idu prema snimatelju Jarinu Blaschkeu koji snima jednostavne i efektne scene u kojima nije potrebno puno dijaloga za doživljaj euforičnih horor snova.

Kad smo kod snova, ona koja ih najviše sanja kroz svoj lik svakako je Lilly Rose Depp. Njena sanjarska pojava podsjetila me na likove koje je u svojim filmovima stvarao David Lynch. Nevjerojatna je raznolikost njene pojave kao Ellen, gdje je vidimo kako efektivno radi više stvari odjednom. Opsjednutost njenog lika koji diše duh Isabelle Adjani u kombinaciji Herzoga i Zulawskog, strah, agresiju pa i napaljenost, istovremeno je zastrašujuća ali i baš zato i privlačna. A s obzirom na to tko se nalazi unutar njene duše, Ellen u sebi ima na koncu i Nosferatu vibru koja ispliva na površinu kroz trans trenutke i groteskan izgled. Fizički jako zahtjevna uloga za Depp, ali i psihički u smislu portretiranja žene koja je žrtva društva 19. stoljeća jednako kao i žrtva vampira, a što Eggers prikazuje upravo kroz odnos ljubavnik/demon koji Ellen ima s Orlokom, između smrti i nevinosti.

Nicolas Hoult u izvedbi njenog supruga, Thomasa Huttera, nema možda upadljivost koju ima Ellen, ali je dobar u izvedbi kao netko tko se suočava s Orlokom, mentalno i fizički. Od ostalih sporednih uloga tu se svakako izdvaja Willem Dafoe kao profesor Albin Eberhart, a koji djeluje kao varijacija Van Helsinga, posebno u tom filozofskom smislu. Njegovo poznavanje okultnog jako se dobro uklapa u svu tu mitologiju (ne)vjerovanja, ali još bolje pristaje načinu izražavanja koje njeguje Eggers u svojim filmovima, a posebice u ovome. Zanimljivo, Dafoe je portretirao Maxa Schrecka, originalnog Nosferatua, i to u filmu „Vampirova sjena“ a za što je i bio nominiran za Oscara. I na koncu dolazimo do Grofa Orloka kojeg je portretirao neprepoznatljivi Bill Skarsgard. No, iako Bill prekriven šminkom nestaje u ulozi, i da ne znamo kako je on dobio ulogu sasvim sigurno nam ne bi pao na pamet, bilo bi krivo pomisliti kako je njegova izvedba isključivo zasluga specijalnih efekata. Jezik filma koji njeguje Eggers najbolje se oslikao kroz noćnu moru jezika Grofa Orloka, a koji diše njegov karakter koji je istovremeno poetičan, ali i intenzivan i zastrašujući, posebno kroz ljubav i požudu koju osjeća prema Ellen.

Stil filma djeluje kao posveta samoj pojavi Drakule u popularnoj kulturi, odnosno načinu na koji ljudi pokušavaju zamisliti njegovu legendu. Nekako imam dojam kako opsjednutost Drakulom leži u činjenici svega onoga što on zapravo suptilno predstavlja, odnosno tabu teme poput seksa i smrti, a što savršeno pristaje puritanskim normama koje i dalje, na neki način, živimo. Vještice i vampiri, dvije strane Eggersove medalje, tako i film pretvara u bajku, gdje je najveći utjecaj našao, posebice u vizualnom smislu, iz kultnog filma „Nevini“, redatelja Jacka Claytona, izvrsnog gotičkog psihološkog horora. Posebno bih istaknuo kadar u kojem prvi put vidimo dvorac,  kada nas korištenje kočije, gdje nas Eggers iz komičnosti situacije koja je bila suptilno vidljiva u filmovima poput „Dracule“ (1931) ili „Drakuline kći“ (1936), odvlači u strašniji, rekao bih primjereniji folklor priče o opsesiji i ljubavi. Eggersov vrag je u detaljima, i tada doslovno imate osjećaj kao da odlazite u pakao, gdje je Orlokova prisutnost fantomski demonska.

Ono što razlikuje Nosferatu od njegovih prethodnika u prvom je redu seksualna veza, i to u psihološkom smislu, između Ellen i Orloka, gdje kod Ellen posebno dolazi do izražaja neka vrsta vanzemaljske prirode. Njeno buntovništvo savršeno odgovara razumijevanju mračne strane života koji osjeća, pogotovo kada mjesečari i kada je u najvećem doticaju s drugim svjetovima. No, s druge strane nema znanja za jezik kojim bi to opisala, pa je tako pogrešno shvaćena od društva koji je okružuje, gdje je nitko ne može vidjeti i doživjeti na pravi način. Njena se depresivna priroda tako čini kao savršena metafora za nerazumijevanje. I upravo iz tog razloga ona poseže za demonskim ljubavnikom, odnosno s jedinim bićem koji se može povezati s tom „mračnom“ stranom njene osobnosti, a što nas i uvodi u taj drugi, senzualniji, erotičniji svijet.

Vjerujem kako će najviše polemike među gledateljima izazvati Orlokov izgled, no moram reći kako je meni itekako primjeren. Eggersov vampir je pravi negativac, truli, prekriven crvima, te djeluje kao demonski leš, a ne kao uglađeni tip u fraku koji se sprema na dvadesetu godišnjicu mature Ekonomsko-birotehničke škole. Zanimljiv je taj evolucijski put u kojem su vampiri postajali sve seksepilniji. Eggers se više vodi slavenskim pričama gdje su vampiri bludničili do smrti, a krv bi pili iz grudi žrtve. To je uistinu lijep poetski motiv kroz paralizu sna. Orlok je u filmu uistinu impozantna pojava, demonska figura dubokog, zapovjedničko slomljenog glasa. U tom smislu Skarsgardov Orlok ima auru čiste zlobe koja pojačava intenzitet odnosa između njega i Ellen, tjerajući je da se suočava s dijelom sebe koji je privlači prema njemu. Ellen se u filmu fizički bori protiv toga, što je posebno vidljivo kroz demonsku opsjednutost, odnosno histeričnim napadima kako se to prije klasificiralo. I dok se u romanu Mina Harker, tako se zvao glavni ženski lik za vas koji možda niste čitali, više oslanja na muškarce, Eggers je od Ellen napravio junakinju čija je žrtva vodi uništenju, pogotovo kada postane svjesna neizbježnosti situacije u kojoj se nalazi.

Nosferatu je začetnik horora pa stoga nije ni čudno da i Eggers koristi toliko poznate žanrovske elemente koji možda više nisu toliko privlačni, poput primjerice jump scare scena. No, oni su ovdje motivirani pričom, odnosno trenucima koji su doveli do toga. Eggers kao da drži publiku za ruku i tako nas vodi u taj drugačiji svijet, odnosno drugačiji način pogleda na svijet. Taj sustav vjerovanja tog vremena, a što je prethodno pokazao u „Vještici“, gdje kroz pričanje priče iz perspektive glavne protagonistice i stvara potencijal za emocionalnu i psihološki složeniju priču, a ne recimo pustolovinu agenta za nekretnine. Eggers ne izbjegava ni urođeni mizogini podžanr priče ali u kojoj postoji žrtva, ali i osveta. Tako nas uvodi u priču nezdravog odnosa koji podsjeća na Wylerove „Orkanske visove“ u kojima je odnos Catherine i Heathcliffa na jednakoj granici između zainteresiranosti sa “želim te posjedovati i uništiti”.

Eggersov Nosferatu jednostavan je narativno, no artistički je složen, posebice kroz pristup prema ljubavi i požudi. Više je tragičniji, mračniji, bolesno opsesivniji te više naginje požudi nego klasičnoj gotičkoj ljubavnoj priči gdje je i glavna poanta upravo u tom odnosu. Vizualno zavodljiv uz kraj koji savršeno odgovara snovima koje sanjamo dok gledamo film. Iako će mnogima zasmetati predvidljivost radnje, što nije ništa čudno s obzirom na poznatu temu i brojne filmove i serije koje su obradile temu Stokerovog romana, za mene je upravo Eggersova verzija ona kojoj ću se najviše puta vraćati. Film koji svakako vrijedi pogledati u kinu i za koji sam uvjeren da će vam zadovoljiti glad, strast i požudu kroz krv, seks i suze.

Dobar tek!