Run Lola Run

Kada čitam neke kritike hrvatskih filmova i žalopojke kako se naši filmovi ne mogu mjeriti sa stranim filmovima jer nemaju dovoljno novaca da se snimi kvalitetan film koji će biti konkurentan na najprestižnijim festivalima, iako se milijuni kuna našeg novca doslovno bacaju na te iste loše filmove, digne mi se kosa na glavi. Dobar film je dobar film. Isto kao šta je loš film, loš film. Film nema nacionalnost, religiju, vjeru…film je univerzalan i kao takav spaja, a ne razdvaja. Srećom, postoje filmovi koji pokazuju kako su opravdanja netalentiranih likova kako su uvjeti ti koji ih sprječavaju u stvaranju loših filmova, baš kao i ulizivanje takvima od strane onih koji od toga imaju koristi, apsolutni idiotizam i glupost. Jedan od najboljih primjera toj mojoj tezi svakako je film Trči, Lola, Trči, redatelja Toma Tykwerau, u kojem Franka Potente kao Lola, te Moritz Bleibtreu kao njen dečko Manni, imaju glavne uloge.

“Run Lola Run!” je film koji sam nakon dugo vremena ponovio sinoć i mogu vam reći da mi je na novo gledanje još više narastao u očima. I upravo je Lola, baš kako rekoh, savršen dokaz kako za snimiti odličan i originalan film nisu potrebni pusti novci, već samo ideja koju će ljudi znati prepoznati. A kada smo već kod prepoznavanja, evo jedna mala anegdota vezana uz ovaj film. Naime, danas poznati filmski producent Jason Blum u to je vrijeme radio za “Boga” Harvey Weinsteina, odnosno za njegovu producentsku kuću Miramax. Blum je dobio scenarij za ovaj film na stol, ali ga je odbio za razmatranje, odnosno nije ga uopće smatrao vrijednim spomenuti Harveyu. Kada je film kasnije postao internacionalni hit sa preko 50 osvojenih nagrada, saznavši za tu propuštenu priliku, Weinstein je u naletu bijesa bacio upaljenu kubanku Blumu u lice. Srećom, publika je itekako prepoznala film, koji je sa vremenom baš poput Lole dotrčao do kultnog statusa. Puno je razloga zašto je ovaj film tako dobar, ali ponajviše zbog načina na koji je snimljen. Pa tako tu imate različite stilove poput 35mm verzije, animacije, crno-bijele tehnike itd. Ono što također treba izdvojiti svakako je genijalni soundtrack filma kojeg vam od srca preporučam kao idealan izbor dok trčite negdje u izolaciji.

Spajanje stilova i glazbe nije nešto što se često viđa, ali ono što je najvažnije, nije nimalo lako za napraviti , pa je u tom smislu ovaj film itekako vrijedan i poseban. Filmofili među vama će itekako prepoznati utjecaj nekih kultnih filmova kojima je redatelj u ovom filmu itekako dao pažnju. Tu se odmah nameće Brian De Palma kao prvo rješenje asocijacije ovoga o čemu pričam, baš kao i Alfred Hitchcock, odnosno njegov film Vrtoglavica. Kada budete opet pogledali film, obradite pozornost na sliku u casinu, gdje je na zidu naslikana sa leđa ni više ni manje nego Kim Novak, baš iz Hitchove Vrtoglavice.

Kada govorimo o radnji filma, onda je jasna i sama simbolika broja 20. Naime, Lola ima točno 20 minuta da nabavi novac svom dečku koji se našao u problemima, broj 20 je njen izbor u ruletu casina, dok je cijeli film podijeljen na tri priče od kojih svaka traje upravo 20 minuta. Ono što se meni posebno svidjelo, bile su scene u kojima redatelj prikazuje dvoje mladih ljubavnika u trenucima kada se otvaraju jedno drugome. Tada sve ostalo između njih nestaje, te su samo oni sebi važni. To nam je itekako kasnije bitno za radnju, jer baš zbog tih scena itekako razumijemo njihove kasnije postupke, pogotovo one Loline. Moram isto tako pohvaliti i lokacije snimanja samog filma, pogotovo ono raskrižje na kojem se nalazi dućan koji je važan za samu priču. Kako je sam film itekako napravljen kroz tri različite priče prikazujući tri različite sudbine, motiv raskrižja je u tom smislu itekako simboličan.

Trči, Lola, Trči možda na prvu ima jednostavnu radnju, ali ako zagrebete ispod površine, to je film koji itekako ima dublju i snažniju poruku. To se najbolje vidi na samom uvodu filma koji počinje kao nekakav hororac uz naraciju sa pitanjima poput “Tko smo? Odakle smo? Gdje idemo? Zašto u bilo što vjerujemo?” Sve su to beskonačna pitanja u potrazi za odgovorima. Odgovorima koji će voditi novim pitanjima i tako dalje. Ali na kraju, ne svodi li se sve na isto pitanje, odnosno na isti odgovor. Sam taj uvod filma je jako bitan, jer pokazuje i samu neku vrstu hororičnosti tog kruga. Trilogija priče itekako nije slučajna, jer nam pokazuje kako su u životu itekako važne sitnice koje puno prečesto uopće ne primjećujemo, a koje nam itekako mogu promijeniti sudbinu, odnosno sam život. Koliko ste se puta zapitali što bi bilo da sam ovo napravio drugačije ili kako bi vam života izgledao da ste donosili u određenom periodu drugačije odluke? Bilo kako bilo, činjenica jeste da je život nepredvidljiva avantura, ali je itekako prekrasna avantura, ako kroz njega trčite udvoje. Lola i Manni su najbolji dokaz da je tome tako.