Honeyland

Kada su početkom ove godine objavljene nominacije za Oscare, filmofilima diljem svijeta zapeo je za oko jedan “mali film” koji je u tom trenutku ispisao povijest. Naime, dobivši nominaciju u dvjema kategorijama, za najbolji dokumentarac i najbolji strani film, postao je prvi film kojemu je to uspjelo. Kada god pišem o uspjehu nama geografsko bliskim kinematografijama, koji stvaraju u sličnim ili još gorim uvjetima nego je to slučaj kad je hrvatska kinematografija u pitanju, uvijek se sjetim teza kako se hrvatski film, baš zbog tih (ne)uvjeta ne može mjeriti isto kao i američki film. Baš zato me uvijek vesele uspjesi ovakvih i sličnih filmova, jer su baš poput šake u oko takvima koji svoj (ne)talenat žele opravdati takvim prozirnim opravdanjima. Ili mi hoćete reći da makedonski film pliva u milijunima, pa da se ne možemo sa njima uspoređivati? Možda se po bacanju para na loše filmove zbilja ne možemo mjeriti sa njima, jer mi smo prvaci u tome, čast iznimkama.

Medena zemlja je samo primjer kako dobar film ne poznaje nacionalnost ni granice. On poznaje samo jedan jezik, a to je jezik emocija koju izaziva kod gledatelja, bez obzira odakle dolazio. Medenu zemlju se upravo tako može nazvati…emocija. Film koji nakon gledanja dugo ostaje u vama, film čiji se osjećaji poput najljepšeg meda topi kroz vaše vene. Ono što se meni sviđa kod ovakvih filmova u prvom je pogledu činjenica da savršeno prikazuje svijet u kojem živimo. U Medenoj zemlji se baš svaki čovjek može prepoznati, ali baš svaki. Sukob dva svijeta, odnos prema prirodi, prema bližnjemu, prema susjedu i na kraju krajeva prema samom životu, najbolje su prikazani baš kroz likove i radnju u Medenoj zemlji.

Svi smo mi kao pojedinci drugačiji, odnosno posebniji na svoj način i jedino mi i isključivo mi možemo izabrati kako ćemo živjeti život. Likovi u ovom filmu su izabrali dva različita puta, tako da gledatelji imaju izbor za koga će navijati. I baš kao u životu, izbor je samo jedan. Gledajući ovaj film, izbor se može činiti lagan, ali ako zagrebemo ispod površine i ako se osvrnemo sami oko sebe, te ako se pogledamo u ogledalo svojih postupaka, vrlo je lako moguće da tamo nećemo samo naići na lik Hatidže, koliko god to možda voljeli voljet vidjeti. Svijet u kojem smo svi mi Hatidže, prekrasna starica, ali mlada i bogata duhom i ljepotom prema prirodi bio bi idealan svijet. Ali nažalost, svijet ne funkcionira na takav način. I baš zato je ovaj film posebno tužan, baš radi te stvarnosti koju kroz film pro(i)kazuje.

Osim tih metaforičnih poruka, film je itekakav melem za sva osjetila, pogotovo ona vizualna. Predivna kamera, režija i suživot gledatelja sa prirodom i slikama koje se vrte u filmu, naprosto je užitak u kojem guštate bez kočenja bilo kakvih emocija. Dok dišete i upijate sve te predivne kadrove, ma koliko god uživali u njima, jednostavno ne možete, a da ne osjetite neku vrstu tuge. Zašto tuge? Pa zato jer vidite mogućnost. Vidite nadu. Vidite vatru koje smo mi ljudi davno počeli gasiti. To je ona vatra između čovjeka i prirode kojom bismo se međusobno trebali grijati, ali se umjesto grijanja međusobno pečemo. Najtužnije od svega toga je da će nam opekline tog odnosa tek doći na naplatu. Ali nikad nije kasno. Uvijek postoji nada. Nada zvana Hatidže. Nećemo se lagati, ne možemo svi biti Hatidže, ali se prokleto možemo potruditi da joj barem malo budemo nalik.

I zato vam od srca preporučam, ako već niste, pa čak i ako jeste, da (opet) pogledate ovaj film. Film na koji nećete ostati ravnodušni. Na početku sam opisao ovaj film kao mali, ali on je mali samo u svijetu gdje se ono što promovira čini malim. Na nama je da te stvari učinimo velikima, jer samo tako će ovaj film postati ono što je u mojim očima postao na prvo gledanje…velik kao srce glavne junakinje. I za kraj mogu samo reći… svijet je puno bolje mjesto sa ovim filmom u njemu.