Yesterday

Razmišljajući malo o tome koji naslov da vam predložim danas, sjetio sam se upravo ovog filma redatelja Dannya Boylea. Mislim da je baš u ovo korona vrijeme ovaj film najbolji izbor za gledanje i to iz više razloga. Glavni razlog leži u tome što je ovaj film najbolji mogući podsjetnik koliko nam je glazba važna u životu. Iako sam siguran da je većina vas toga svjesna, nekako uvijek ima nešto posebno u tome kada vam netko pokaze kakav bi svijet bio da nema tih prekrasnih nota koje plesu sa nama u lijepim, ali i onim ružnim periodima naših života. Ako vam je ikada netko postavio pitanje zašto imate toliku ljubav i strast prema nečemu, samo mu preporučite ovaj film za gledanje. Zašto sam rekao da je baš u ova luda vremena ovaj film najbolji izbor za to? Upravo zbog toga što nam pokazuje koliko nam je glazba važna u svakodnevnom životu.

Ali ne samo glazba, jer ona je ovdje prikazana kao savršena metafora. Slična je stvar i sa filmovima, čitanjem knjiga, crtanjem, ma bilo kojom vrsti umjetnosti. Ljudi bez takvih stvari jednostavno ne mogu živjeti. I kada vam god netko prigovori zašto toliko slušate neku pjesmu, zašto toliko para trošite na odlaske u kina ili kupovinu knjiga, samo ih upitajte da li je prošao dan kada su bili u izolaciji radi korone, a da nisu poslušali neku pjesmu na televiziji ili radiju? Čisto sumnjam! Umjetnost postoji da bi nam obogatila živote i mislim da smo se u zadnje vrijeme u to itekako uvjerili. Iz osobnog iskustva mogu reći kako sam sretan što imam djevojku sa kojom svakodnevno živim tu umjetnost. Ne prođe dan, a da ne poslušamo zajedno neke svoje omiljene pjesme, da ne pročitamo zajedno odlomke iz nekih naših omiljenih knjiga i da ne pogledamo neki film. Takve stvari nas obogaćuju kao osobe i sretni smo što postoje.

Kada je u pitanju film Yesterday, onda moram reći kako je on najbolji prikaz toga što bi bilo da svega toga nema. Način na koji je redatelj filma to želio prikazati bio je upravo kroz kultne Beatlese, jer oni su simbol svega onoga što umjetnost kao takva jeste. Zamislite svijet u kojem biste se jednog dana probudili i u kojem ste vi jedina osoba na svijetu koja je upoznata sa pjesmama koje su proslavile Beatlese kao bend. Ili recimo da ste jedini na svijetu koji ste čuli za filmove poput Kuma, Rockya, Taksista itd. Ono što je najbolje u cijeloj toj priči zasigurno su pitanja kako bismo se mi kao osobe ponašali u takvoj situaciji? Da li bismo upoznali svijet sa tim pjesmama pripisujući ih sebi, ili bismo odali počast njihovim stvarnim “roditeljima”. Iskreno, u svijetu kada je sve copy of the copy, čisto sumnjam da bi ovih drugih bilo previše.

Nažalost, moram reći kako sam se baš zbog ovoga razočarao u neke ljude koje sam cijenio, a koji baš nečije tuđe prodaju pod svoje. Tu sad ne pričam samo o glazbi, već i o svim aspektima društvenog života. Ako nisi u stanju nešto reći ili napisati svojim riječima, ako ne možeš dati cijelog sebe u nešto čime se baviš, odnosno izjasniti svoj vlastiti identitet i misli, već ti za to trebaju drugi, pa njihova mišljenja lipo upakiraš pod svoje, onda čemu to sve skupa? Ali opet kažem, mišljenja sam kako to ljudi itekako vide, odnosno da osjete tu razliku, tako da opet vjerujem kako će se originalnost i iskrenost uvijek više cijeniti, nego kopija.

Osobno, volim pisati o filmovima za svoj gušt i sretan sam kada ljudi to prepoznaju, jer zaista u svemu tome pišem iz srca i što u tom trenutku osjećam. Eto, tako sam se maloprije sjetio i ovog filma koji u velikoj mjeri priča upravo o tome. Bez obzira što radili, kada napraviš nešto svoje, biti ćeš puno sretniji i zadovoljniji, nego da si uzeo nešto tuđe, baš zbog toga što je to tvoje i što si u to dao cijelog sebe. O svemu ovome priča i film Yesterday u kojem su glavne uloge odigrali Himesh Patel i prekrasna Lilly James. Sjećam se kada sam sa curom gledao ovaj film u kinu da nam je scena kada se njeno lice pojavi na velikom ekranu bila jedna od najupečatljivijih u cijelom filmu. Zaista prekrasan kadar iz radionice Danny Boylea koji ostane u mislima dugo nakon gledanja. Treba isto tako napomenuti da je Patel sve pjesme koje pjeva u filmu odradio sam i to je zbilja za svaku pohvalu. U filmu se u manjoj ulozi pojavljuje i glazbena zvijezda Ed Sheeran.

Kad smo već kod njega, urnebesna mi je bila jedna scena kada on predloži liku kojeg glumi Patel kako bi bilo dobro da pjesmu Hey Jude promijeni u Hey Dude, jer će to publika bolje prihvatiti. Upravo mi je taj susret imaginarnog i stvarnog bio jako zanimljiv za gledanje. Znate ono, što bi bilo kad bi bilo. Svi bismo mi imali neke svoje scenarije, ali je zbilja bilo predivno za gledati koliko nam znače neke stvari koje često uzimamo zdravo za gotovo. Ali znate kako se kaže, sve dok tako nešto ne izgubiš, ne znaš ni cijeniti. Ali ne mora to nužno biti tako. Ako nas je ista ova izolacija naučila, onda je baš to, znati cijeniti male stvari koje su zapravo velike, najveće moguće.

U tom smislu je bilo zanimljivo promatrati reakcije publike na tako neke kultne stvari, te zamišljati kako bi bilo da se danas, kada živimo u vrijeme društvenih mreža, prvi put upoznamo sa nekim pjesmama, filmovima i knjigama kao da ih prvi put čujemo, vidimo i čitamo. Ja kao sa vidim neke komentare tipa “ma daj taj Bukowski je luda pijančina”, “jučer sluša te Beatlese, ništa posebno”, “Kum? Ma daj molim te, nas Južni vjetar sto puta bolji”. Naravno, ne valja generalizirati, ali nećemo se lagati, živimo u vremenu gdje se sve više stvari jako malo cijeni, tako da mislim da sa ovim previđanjem nisam daleko od istine.

Yesterday nije savršen film bez mana, ali je film koji je vrijedan gledanja i vaše pažnje. Ovo je film koji diše umjetnost i koji vas tjera da je osjećate, ali ponajviše film koji vas uči kako znati poštivati i cijeniti ono što nas obogaćuje kao osobe, a da toga često nismo ni svjesni.