Odrastanje…ah, čudna je to pojava, stvar, nazovite to kako vam drago, u životu svakog čovjeka. Razmišljajući malo o tome, nadao sam se da ću doci do odgovora zašto na neke stvari gledamo drugačije, odnosno različitim očima u različitim periodima života. Pa iako nam se odgovor nudi na pladnju, poput nekakvog morskog ulova, mi i dalje nismo sigurni, što je to što nas mijenja…vrijeme, život, ili se pak mi mijenjamo sami, bez nekog određenog razloga, ili nam se jednostavno dogodi…odrastanje. Zašto ovo pišem? Filmovi su oduvijek moja ljubav i strast, pa na neki način pokušavam sagledati stvari iz onog umjetničkog kuta. Zapravo, stvar je tu vrlo jednostavna i koliko god razmišljao o tom procesu mijenjanja, uvijek se vratim na isto…stvari na koje gledamo različito uvijek su one iste stvari, samo smo mi ti koju se mijenjamo. Zašto? Zato što su takva pravila, da citiramo naslov jednog domaćeg filma. Za mladog filmofila kao što sam ja, srednja škola je većinom bila ispunjena ljubavlju za filmovima. Međutim, neću vam bacati prašinu u oči, nije da sam kao srednjoškolac stalno bio lud za učenjem, pogotovo kada sam otkrio čari izlazaka i svega onoga što ljepši spol nudi. Često se tako znalo dogoditi da se preskoči pojedini lektirni naslov, nadajući se da baš tebe profesorica neće prozvati idući dan za odgovaranje.

U Jurinu rubriku “ne čitaj i moli Boga da te profa ne pročita” spadao je i književni klasik Petra Hektorovića – “Ribanje i ribarsko prigovaranje”. Sjećam se da sam čak to i probao čitati, ali mi je bio tako dosadan, da sam na kraju odustao. Moje nade kako ću se iz svega toga provuci nekažnjen, brzo su nestale kada me profa totalno nespremnog prozvala da joj ispričam svoje dojmove djela. Kakve crne dojmove, pomislio sam u sebi, tako da je jedino prigovaranje koje sam taj dan čuo bilo ono ćaćino i materino kad su saznali za asa iz lektire. Godinama nakon toga, malom Juri se dogodilo odrastanje, onako totalno neposredno i neplanski. I tako se on počeo sve više zanimati za čitanje, filmove, svaku vrstu umjetnosti, nije se biralo. To ga je ispunjavalo kao osobu, pogotovo onda kada je prolazio kroz teške periode.
Jedne hladne prosinačke noći, uzme on tako onu istu lektiru koju je ne baš tako davno prije proglasio dosadnom, te počne čitati. Tada se dogodilo nešto na što će se u budućnosti često morati privikavati. Skinute su naočale i leće, te se počelo na predivne stvari gledati stvarnim, prirodnim okom. Ima li ljepše ljepote od toga? Međutim, bilo bi krivo misliti kako se osjet lijepoga događa poput kakvog ukazanja. Ne, to je proces uz kojeg sazrijevamo, kao osobe, fizički i emotivno. Osvrćući se nazad, sretan sam što mogu reći kako je Ribanje i ribarsko prigovaranje bio samo mali val u moru drugih valova , a kojima se i dalje kupam na svom životnom putu. Putopis lektire za putopis života.

Kada sam početkom ove godine saznao kako će u kina doći ekranizacija ovog književnog klasika, moram priznati da sam bio baš sretan. Puno je razloga bilo za moju sreću, ali ona se najviše ocrtavala u saznanju da još uvijek postoje filmaši koji su se u stanju uhvatiti ekranizacije nečega što je važan dio naše kulture, a ne da se hvataju uvijek istih tema koje su dosadile Bogu i vragu.
“Ako može biti napisano, može biti i snimljeno”.
Ova poznata izjava velikog Stanleya Kubricka, kao da je bila nit vodilja za Milana Trenca, redatelja filma Ribanje i ribarsko prigovaranje. Tko god je upoznat sa tim književnim predloškom, jako dobro zna koliko je to teško djelo za ekranizaciju, ne samo vizualno već i sadržajno. Kad god ti netko kaže da ne možeš, ti napravi suprotno – vrlo lako je zamišljati upravo ovaj natpis kako ga Trenc drži iznad kreveta prije spavanja, dok su mu se mislima stvarale ideje o stvaranju ‘filmskog ribanja’. Srećom po njega, ali i nas filmofile, san je postao java i u kina je bačena udica u koju smo se ja i moja filmofilka vrlo lako upecali.

Nije stoga čudno da je redatelj tako vjerno prenio glavni lik, a koji se tijekom cijelog filma upravo bori sa bitkom između sna i jave. Nekako mislim kako se upravo u njemu prepoznao, a kada umjetnik prepozna umjetnika, onda se to itekako osjeti. Publika to ćuti, diše, jer to je prisutno ne samo na velikom kino ekranu, već u nama samima. Prije nego malo detaljnije počnem sa intimnijim doživljajem filma, želim prije svega izraziti poštovanje prema cijeloj ekipi filma koja nije imala nimalo lagan zadatak. Od glumaca, scenarista, kamermana, skladatelja glazbe pa sve do redatelja – svima kapa do poda. Donijeti u ovo moderno doba duh tog vremena, služeći se jezikom koji je danas nažalost nama tolika nepoznanica da su nam potrebni titlovi da bismo ga razumjeli, naprosto kod mene izaziva divljenje koje teško mogu opisati riječima. Ne možete ne cijeniti trud svih glumaca koji su to iznijeli tako autentično, tako originalno, da ste imali osjećaj kao da i vi osobno živite život tog života.
Kinematografija filma je naprosto očaravajuća, ali ona se ne diše isključivo prirodnim ljepotama koja nam daje zrak u filmofilska pluća. Redatelj mudro koristi prirodu da bi prikazao unutrašnje stanje likova. I to je zapravo ljepota svega. Koristeći eksterijer prirode da bismo osjetili interijer duše, stvara savršenu simbiozu između čovjeka i okoliša. Nekako sam ovo djelo uvijek doživljavao na takav način, odnosno kao podsjetnik na ona davno zaboravljena vremena u kojem smo mi kao osobe bili suputnici prirode života. Nažalost, danas je to drvo života pred izumiranjem, baš kao i taj odnos.

Kada srce kaže Ribanje i ribarsko prigovaranje, filmofil kaže Rade Šerbedžija. Mislim kako sam uopće nedostojan da napišem bilo što o tom velikom glumcu, ali imam potrebu da kažem kako sam sretan što imam tu privilegiju da tu glumačku genijalnost gledam iz prvih redova. Ako je Ribanje i ribarsko prigovaranje obavezna školska lektira, onda bi obavezna filmska trebala biti Radina gluma u ovom filmu. Nevjerojatna je lakoća sa kojom Rade dominira scenom, kadrom i filmom. Ponekad se mi kao gledatelji osjećamo poput njegovog lika, ne znajući što je stvarnost, a što je zbilja. Rade nas u tom pogledu vodi na putovanje koje je jednako dojmljivo kao Hektorovićevo. Zapravo, bilo bi zgodnije reći kako su njih dvoje jedna duša, povezana sa dva tijela. Kada sam pričao o prikazu prirode koja diše emociju likova, onda sam tu prvenstveno mislio na lik Petra Hektorovića u izvedbi Rade Šerbedžije. Ta emocija stvara putovanje koje priča život i to u doslovnom smislu. Jer nije li i sam život jedna velika (ribarska) avantura.

I ostatak glumačke ekipe jednako je uvjerljiv, posebno Leon Lučev i Bojan Brajčić u ulozi ribara Nikole i Paskoja. Karakteri ta dva lika, uz neizostavnog Petra Hektorovića, mogli bi oslikati i sam film. Paskoj većinu filma djeluje hladno, pogotovo u usporedbi sa eksplozivnosti karaktera koji posjeduje Nikola, a kada tome dodamo tihu eksplozivnost Rade Šerbedžije , onda dobijemo ribarsku mrežu u kojoj ćemo se vrlo rado koprcati. Film često rađa likove, ali u slučaju Ribanja i ribarskog prigovaranja likovi su rodili film. Radnja filma nije u potpunosti linearna što bih, vjerujem, posebno bilo drago vidjeti Christopheru Nolanu. Ne znam da li je Trenc fan slavnog redatelja, ali nolanizam se itekako osjeti kroz flešbekove same priče. Tu dolazimo do mladih snaga filma u izvedbi Romine Tonković, Filipa Mayera i Uršule Najev. Mene i moju filmofilku je posebno dojmila prekrasna i zgodna Romina, pred kojom je sigurno lijepa glumačka budućnost.

‘Vlastelini su vlastelini, a pučani su pučani. Za stol i u postelju ako triba, ali voda i ulje nikad se ne mišaju”.
Odnos jednog plemića i pučanke u filmu se može gledati kao prikaz klasnih razlika, ali ne i isključivo na taj način. Naime, kroz prikaz duše Petra Hektorovića, mi vidimo sve ono što muči svakog čovjeka postojanja jučer, danas i sutra. Klasne razlike su tada u sporednoj ulozi, dok onu glavnu preuzima čežnja, strah, kajanje i nada. Kroz metaforu života živimo putovanje, a koje nas na kraju odvodi do oluje koju često živimo i preživljavamo. Nije oluja, maestral je – reći će Petar u jednom trenutku. Sasvim prigodno, rekli bismo, ali i posebno. Na taj način sliku oluje života redatelj prikazuje kroz mirnoću kraja jednog putovanja. Filmskog, književnog, životnog.
Kakvo bi to bilo putovanje bez melodije koja ga prati. Glazbena podloga ovog filma svira nalipše taktove, poput otkucaja srca jednog drugačijeg vremena kojeg smo mi učinili nepoznatim likom naše svakodnevnice. Gledajući ovaj film, osjećao sam to vrijeme, možda zato jer je kroz moje pretke duboko utkano u meni. Glazba filma budi taj (ne)poznati kutak nas samih, stvarajući tako glad u nama u doslovnom i neposrednom smislu.

Kao osoba koja obožava kino i užitak gledanja te osjećanja filmova na velikom ekranu, moram reći kako sam baš sretan što sam sa svojom filmofilkom mogao guštati u ovako predivnoj ekranizaciji kulturnog književnog blaga kao što je Ribanje i ribarsko prigovaranje. Međutim, pukao bih da ne kažem kako je sramota da smo na projekciji filma cura i ja bili sami u kinu. Ovakav književni klasik, pogotovo ekraniziran na ovakav način, definitivno zaslužuje više pažnje i poštovanja. Ali opet, sa druge strane, možda i nije loše što smo u mraku kino dvorane mogli sami doživjeti priču iz koje učimo, živimo i rastemo. Filmovanje i filmofilsko guštarenje uz Ribanje i ribarsko prigovaranje.
The Review
Review Breakdown
-
Ocjena