Kažu kako je u životu najveće bogatstvo okružiti se i upoznati ljude s kojima imaš nešto zajedničko. Nikad nisam to u potpunosti shvaćao, sve dok nisam u svoj mali svijet pustio upravo takve osobe, pozitivne prema onome što nas povezuje, a to je prije svega ljubav i strast prema filmovima. Shvatio sam koliko je to važno, posebice s odmakom vremena kada je moj „tajni vrt“ sve snažnije disao pokretne magične slike velikog platna, spajajući tako umjetnost i život kao savršenu simbiozu onoga što najviše volim. Filmski festival na čarobnom Lopudu, a koji sam imao prilike posjetiti prije par dana, doživio sam upravo poput savršenog mjesta koje spaja upravo tu čaroliju umjetnosti, mjesta i ljudi.
Tijekom boravka na Lopudu imao sam priliku upoznati brojne ljude iz filmskog svijeta. I to je uistinu najbolje moguće opisati kao bogatstvo. Bilo da je riječ o redateljima, scenaristima, producentima, kritičarima, zajednički nazivnik bio je samo jedan – film. Razgovori koje sam imao sa svima njima zbilja je nešto što ću pamtiti cijeli život, tako da sam još jednom zahvalan što sam bio u prilici biti dio te filmske priče. Stvorila su se neka nova poznanstva i vjerujem jako lijepa buduća prijateljstva. Bit ću iskren prema vama pa ću napisati kako sam to itekako zaslužio jer znam koliko truda, volje i želje ulažem u svoje pisanje kroz koje iskazujem ljubav prema filmovima, tako da sam baš sretan što se to sve više prepoznaje. A vjerujem da je sve ovo samo početak.
Dolazeći na otok, nisam bio svjestan što me sve čeka. Posebice nisam mogao očekivati kako ću biti u prilici razgovarati s ljudima čiji rad itekako poštujem, prije svega kao filmofil. Jedan od njih bio je, na moju veliku sreću, i Mark Kermode, ponajdraži filmski kritičar, koji je prvog dana festivala na Lopudu imao Masterclass sa Seanom Bakerom. Doživjeti razgovor između pravog filmskog znalca kao što je Mark s filmofilom i redateljem Bakerom uistinu je bilo iskustvo za pamćenje. Dva sata razgovora o karijeri i radu četverostrukog Oskarovca i dobitnika Zlatne palme djelovala su poput pravog filmofilskog orgazma. I to je zapravo najbolji opis jer druženje istinskih zaljubljenika u film i jest pravi užitak koji mogao trajati beskonačno, baš kako je Kermode na kraju druženja dobro primijetio.
Izvor: Ponta Lopud/fb
Vidjeti na istom mjestu redatelja čiji rad poštujem s kritičarem čiji su tekstovi oblikovali u velikoj mjeri i moj pogled na filmove, djelovalo je zaista poput filma. Sama ta činjenica bila bi mi dovoljna. No, to je zapravo bio samo početak. Festival na Lopudu je i zamišljen prije svega kao druženje i mjesto gdje se stvaraju nova prijateljstva. Naravno da nisam baš očekivao kako će to biti moguće s facama kao što su Sean Baker i Mark Kermode, ali mi je neopisivo drago što sam se i po tom pitanju ugodno iznenadio. Od našeg prvog upoznavanja bilo mi je jasno kako i za Marka vrijedi isto što i za Seana. Što je netko više uspješniji, to je skromniji. Intervju sa Seanom, ako ste propustili pročitajte na ovom linku. https://kinoljubac.com/you-talkin-to-me/sean-baker-intervju/ Mark je također djelovao pristupačno, takoreći prijateljski, tako da je trema koju sam imao prije samog upoznavanja istog trenutka nestala. Svega par minuta razgovora bilo je dovoljno da se dogovorimo za neformalni odlazak na piće, a kasnije i za intervju, na moje opće oduševljenje.
Trema se na dan dogovorenog intervjua opet pojavila, a što ne treba čuditi jer radim intervju uživo s čovjekom čiji je životopis toliko impresivan da jednostavno izaziva najveće moguće poštovanje. Kermode je bio urednik i kritičar kultnih filmskih časopisa kao što su Fangoria (nije slučajno prva navedena), Time Out, NME, Sight & Sound, The Observer, The Guardian, The Independent, Empire, da nabrojim samo neke. Kermode je također prepoznatljivo lice i filmofilski glas kultne emisije BBC Radio 5 Live gdje je gotovo više od dva desetljeća s Simonom Mayom raspravljao o filmovima. Emisija je osvojila nekoliko prestižnih nagrada, a isti je dvojac 2022. godine pokrenuo i jako gledani podcast pod nazivom „Kermode and Mayo’s Take“. Kermode je također radio filmske kritike za televizijske emisije koje su se prikazivale na Film4 i Channel4, Autor je hvaljene serije “Secret of Cinema koja se prikazivala na BBC-u”. Kermode je autor nekoliko dokumentaraca posvećenih kultnim filmskim klasicima kao što su „The Fear of God: 25 Years of The Exorcist”, “On The Edge of Blade Runner”, “Shawshank: The Redeeming Feature“, „Tracing The French Connection“, „The Cult of The Wicker Man“. Uz sve to, Kermode je napisao nekoliko knjiga posvećeni filmovima, ali i glazbi. Naime, osim prema filmu, Kermode ima veliku ljubav prema glazbi. Ima i svoj bend naziva „The Dodge Brothers“ koji s Neilom Brandom uživo prati projekcije nijemih filmova.
Ovo je dakako samo mali dio impresivnog rada Marka Kermodea, tako da mi je zadovoljstvo upravo takvu osobu nazvati svojim kritičarskim idolom. Mada, kritičar mi je nekako prestroga riječ. Čini mi se kako nam je najveća poveznica upravo poštovanje koje imamo prema filmovima, pa čak i prema onima kojima nam se ne sviđaju. Da, poštovanje je zapravo najbolja riječ. Kermode je prije svega filmofil koji voli filmove, a to je nešto što se danas sve više gubi. Ta ljubav i strast prema onome što radiš i o čemu pišeš. U tom pogledu bilo mi je neopisivo zadovoljstvo družiti se neformalno s Markom tijekom trajanja festivala na Lopudu. Njegovi savjeti, ali prije svega podrška jako su mi puno značili. I ono što je možda najbitnije, iz svega toga se stvorilo jedno lijepo filmsko prijateljstvo.
Ovom se prilikom želim još jednom zahvaliti Marku na izdvojenom vremenu za intervju i posebice na pohvalama za pitanja. Kad tako nešto dođe od osobe koja je, mogu slobodno reći, najuspješnija u kritičarskom svijetu, onda bolji kompliment uistinu nisam mogao dobiti.
Uživajte u intervjuu…
Jedan ste od najpoznatijih filmskih kritičara. Gotovo je nemoguće pobrojati sve kultne časopise, radijske i televizijske emisije kroz koje ste obogatili filmsku umjetnost sa svojim razmišljanjima o filmu. No, ja bih se vratio na vaš sam početak. Sjećate li se svoje prve profesionalne filmske kritike?
Oh da, jasno se sjećam. Tijekom osamdesetih živio sam u Manchesteru i radio za časopis “City Life” koji je bio osmišljen kao radnička zadruga. To znači da su svi radili sve, kao npr. editiranje, popisivanje, prijevoz…itd. Taj posao sam radio u slobodno vrijeme dok sam još studirao. Velika želja mi je bila pisati osvrte na filmove, no ta pozicija je već bila zauzeta. Rekli su mi da ne trebaju filmskog kritičara, ali su trebali nekoga tko će im voziti kombi, pa sam i na to pristao jer sam imao vozačku dozvolu. Nekoliko godina kasnije, dok sam i dalje radio za njih još neke manualne poslove, ukazala mi se prava prilika. Naime, lokalno art nezavisno kino, Corner House, prikazivalo je horror film koji kritičari nisu vidjeli. Ali ja sam ga vidio. Tada su mi dali dopuštenje da napišem kritiku za časopis, uz napomenu da mora biti dugačka točno 12 cm. I zbilja sam napisao kritiku koja je bila točno toliko duga. I to je prva kritika koja mi je objavljena. Nakon toga sam pomislio. “Gle, postao sam profesionalni filmski kritičar.” Od tog dana su me iz kina Corner House zvali na sve press projekcije. To je tada bio u potpunosti drugačiji svijet. Bio si kritičar za tiskano izdanje časopisa. I to je bilo to.
Diplomirali ste na Sveučilištu u Manchesteru gdje ste napisali disertaciju o hororu. Radili ste i na dokumentarcima vezanim uz neke kultne horore, poput Egzorcista. Svjedoci smo kako je horor kao žanr dosta podcijenjen kad su u pitanju filmske nagrade, posebice Oscari. S druge strane horor je kod publike jako popularan. Kako vi gledate na evoluciju horora kao žanra i općenito statusa koji ima kod kritike i publike?
Pripadam svijetu obožavatelja horora. Oduvijek sam volio taj žanr. Kao tinejdžer često sam gledao stare horore poput “Drakule”. Išao sam na kasne projekcije horror filmova u “Phoenix Cinema” u East Finchleyu, Londonu. Uostalom, kasnije sam i pisao za časopis Fangoria. Ljudi se često šale pa kažu ako ikad upoznaš Marka samo broji koliko će minuta proći dok ne spomene da je pisao za Fangoriu. I to nije bez razloga. Jako sam ponosan na taj period. Shvatio sam da su baš ljubitelji horora najviše entuzijastični oko filmskih detalja. Recimo njih ne zanima na kojem je film jeziku, da li se radi o crno bijelom filmu ili filmu u boji. Uglavnom ih samo zanima je li film cenzurirana ili ona originalna, redateljeva “uncut” verzija. Primjerice, dok sam pisao mjesečno za “Sight and Sound” imao sam priliku upoznati ljude koji su odani, rekao bih, najčišćem obliku kinematografije, a to su bili baš obožavatelji horora.
Što se tiče nagrada, u pravu si. Često govorimo o tome kako horor ne dobiva Oscare ili raspravljamo o tome je li film “The Silence of the Lambs” zapravo uopće horror ili psihološki triler. Primjerice “Egzorcist” je bio nominiran za deset Oscara, a dobio je samo dva. Mislim da nagrade tu nisu toliko niti bitne jer horor će uvijek imat svoju vjernu publiku koja će uvijek podržavati žanr. Ako snimite horror s jako malim budžetom velika je mogućnost da ćete vratiti novac i još jako dobro zaraditi. Danas imate A24 i njihove horror filmove. Čak je izmišljen i termin “elevated horror”, termin koji inače ne mogu smisliti, ali u suštini imate razne horor podžanrove koji će uvijek imati svoju publiku. Horor fanovi su najvjerniji filmofili i uvijek će biti prisutni u velikom broju I to se nikada neće promijeniti.
Prije par godina izašao je film “Censor”, redateljice Prano Bailey-Bond, psihološki horor koji između ostalog govori o temi cenzure na filmu. Jeste li vi bili u situaciji da su vaši urednici cenzurirali neku vašu kritiku?
Mislim da mi nikada nisu cenzurirali osvrt, no većinom je to zbog toga što sam pisao za medije koji su se ponosili time što ne cenzuriraju (Fangoria, Sight & Sound, Time Out, New Musical Express (NME). Poznajem ljude koji su pisali za desno orijentirane konzervativnije medije kojima su često cenzurirali, rezali ili mijenjali tekst. Meni se to nije desilo, no to je jer sam imao sreću da ne radim za takve publikacije. Zapravo, kad bolje razmislim, jedini put kad sam bio cenzuriran, to se uistinu može tako nazvati, bilo je u vrijeme kada sam radio na dokumentarcu o filmu Kena Russella “The Devils” za Channel 4. Dokumentarac naziva “Hell on Earth: The Desecration and Resurrection of “The Devils”. Pronašli smo mnogo video snimaka iz njegovog filma za koje je Warner Bros tražio da se ukloni iz originalne verzije filma. Ken je mislio da su te snimke izgubljene, no mi smo ih našli i stavili ih u dokumentarac. Warner Bros nas je odmah pokušao zaustaviti. Ken je tada sve te snimke vratio u svoju director’s cut verziju filma a WB ga je odmah zabranio. Eto, jedini put sam tada to doživio da američki studio brani britanskom filmašu da prikaže vlastiti film onako kako on želi. Kad smo pustili te snimke britanskim kinematografima nisu imali ništa protiv, no Amerikanci su rekli da nikad javno ne smijemo prikazati tu neobrađenu verziju. I eto, dan danas, 20 godina kasnije jedino smo ga prikazali 2004. godine u BFI (National Film Theatre). Dan danas još uvijek nije dostupan za prikazivanje.
Jedna od najpoznatijih filmskih kritičarki, Pauline Kael, kad su je pitali kad će napisati svoju autobiografiju, odgovarala bi: “Kako to mislite? Pa ja pišem o sebi kroz svoje filmske kritike. Sve sto trebate znati o meni, saznat ćete kroz moje pisanje.” Koliko u tom pogledu poznajemo Marka Kermodea kao osobu kroz Marka Kermodea kao kritičara.
Poprilično. Rekao bih da je i kod mene tako. Sve filmske kritike su osobne, sva mišljenja su osobna i subjektivna. Ne postoji nešto što bi bilo objektivno mišljenje. Razlika je samo u tome jesi li iskren u načinu na koji pišeš. Npr. ako pročitaš moju kritiku za film “Petite Maman”, to je autobiografski osvrt. Ako pročitaš što sam napisao o Egzorcistu, to je opet autobiografski odgovor na film. William Friedkin koji je snimio Egzorcista jednom je rekao nešto čega se rado sjećam i što nikada neću zaboraviti: “Najbolji filmovi ti daju ono ono što ti doneseš njima.” Takvo je i moje iskustvo.
Film kao umjetnost, odnosno način na koji doživljavamo i gledamo filmove, uvelike se promijenio. Dok smo prije imali televiziju i kino, sad imamo toliko izbora za gledanje filmova. Slično je i s filmskom kritikom. Kakvo je vase mišljenje o razvoju i načinu doživljaja filmske kritike danas?
Pa baš smo maloprije spomenuli nešto slično na Masterclassu sa Sean Bakerom. 62 su mi godine i pri kraju sam svoje karijere. Ne znam kako je danas počinjati jer kada sam ja počinjao s ovim poslom, bio sam za to plaćen. Za onu prvu kritiku koju sam napisao za časopis City Life dobio sam dodatnu funtu na plaću pored posla koji sam već obavljao za njih. Kad sam radio za New Musical Express dobio sam 12 funti za prvu kritiku. Kad sam se zaposlio u Time Out dobio sam 40 funti. Dakle, ispočetka manje, pa kasnije s iskustvom sve više. No, poanta je bila jasna. Ako si dobro radio taj posao mogao si živjeti od toga. Ne luksuzno, ali moglo se pristojno živjeti. Danas, sa svim sadržajem koji možeš naći online izuzetno je teško zaraditi neki novac od toga. Svatko ima neku platformu. Dobro je što s jedne strane imamo milijun više “glasova” nego prije i mnogo je lakše je izbaciti svoje mišljenje negdje van, dok je s druge strane baš zato mnogo teže napraviti karijeru od toga. Iskreno sam začuđen kako se ljudi još uvijek uspijevaju baviti time i tako zarađivati. Kada sam ja počinjao to je bila profesija. Sada za mnoge ljude, ne za sve, to može jedino biti hobi. Jednostavno skoro da nije više moguće zaraditi baveći se isključivo time.
Da li li postoji neka filmska kritika koju ste napisali, a koju biste, da možete, najradije zaboravili ili promijenili mišljenje o napisanom. I ako da, za koji film?
Sve što sam ikada napisao. Mišljenje nam se stalno mijenja. S druge strane mislim da je “The Exorcist” najbolji film ikada snimljen. To je bilo moje mišljenje o filmu kad sam bio tinejdžer i to se neće promijeniti ni sada kada imam 62 godine. Neće se promijeniti nikada. No, kada naprimjer ponovo pogledam većinu filmova nakon nekog vremena, mišljenje mi se zna promijeniti, ali to je zato što se i mi sami konstantno mijenjamo. Danas nisam ista osoba koja sam bio kad sam počinjao s ovim. Tada sam bio mlad, ljutit, uobražen i mislio sam da sam najpametniji. Sada sam stariji, melankoličan i shvatio sam da ne znam ništa. Tako da da, mišljenje mi se često promijeni.
Ima jedan filmski citat koji većina filmskih kritičara ne voli, a to je iz scene filma “Birdman” kada Edward Norton kaže: “A man becomes a critic when he can not be an artist”. Slažete li se vi s tom izjavom?
Ne. Mislim da je to potpuno sranje. Ključna stvar je iduća. Ako želiš biti kritičar, budi kritičar. Ako želiš biti redatelj, budi redatelj. Nemoj biti kritičar ako želiš biti redatelj i zbog pljuvati po svemu. Redatelji snimaju filmove i u tome su dobri. Kritičari gledaju filmove i u tome su dobri. I to nije ista stvar. Sjećam se razgovora koji sam vodio s Willemom Dafoeom o filmu “Antichrist”. Rekao sam mu da mislim da je film zapravo o mizoginiji. Odgovorio mi je da sam u krivu. Odgovorio sam mu “Ok, ti si samo radio na filmu, ja sam ga (po)gledao.”
Možete li izdvojiti jednog filmskog kritičara koji vam je bio uzor u pisanju, odnosno radi čijeg ste rada na drugačiji način doživljavali filmove?
Oduvijek sam volio Rogera Eberta. Volio sam stil kojim je pisao jer je uvijek bilo vrlo osobno, a opet u isto vrijeme jako informativno. Jednom je rekao nešto što ja iznova volim ponavljati, a to je “Kinematografija je stroj za stvaranje empatije” i mislim da je to najveća istina koju je netko rekao o kinematografiji.
Kakvo je vase mišljenje o budućnosti kina, kino kulture i doživljaja filmova na velikom platnu?
Mislim da itekako ima budućnost, a to se pokazalo istinitim po završetku pandemije. Ljudi nisu mogli dočekati da odu u kino gledati onaj blesavi film s Russelom Croweom (Unhinged) jer su htjeli što prije pred veliki ekran. Mislim da nikad više neće biti potpuno ista situacija kao što je bilo prije jer imamo na raspolaganju toliko različitih platformi, no u isto vrijeme smatram da budućnost leži u u simultanom objavljivanju filmova. Ljudima uvijek treba dati dati na izbor žele li nešto gledati na IMAX ekranu, ekranu u malom art kinu, kućnom ekranu itd.. izbor je na tebi. Mislim da će napredovati manja, neovisna art kina koja prikazuju ono što njihova publika želi gledati. NewlynFilm House, Phoenix Cinema iz East Finchleya u mom susjedstvu, to su kina s publikom koja voli dolaziti baš tamo i vjeruju im da će program biti zanimljiv za njih. Ne znači da će im se baš sve prikazano nužno svidjeti, ali imat će povjerenja u njih. Multipleksi će padati u kvaliteti jer tamo je dovoljno da netko samo pritisne krivi gumb i film prikaže u potpuno krivom omjeru. Dogodit će se da ćemo s jedne strane imati ponuđena velika IMAX prikazivanja, a s druge strane mala neovisna kina, dok za ove srednje neće biti mjesta. Ali nikad neće nestati.
Zapravo će se dogoditi ono što je Sean Baker rekao prilikom preuzimanja Zlatne Palme u Cannesu: “Budućnost filma je ondje gdje je i počela. U kinima.”
Da. I mislim da ima apsolutno pravo. I jako mi se sviđa što to uvijek ističe u svojim nastupima kao najbolji ambasador kina i kino kulture.
Možete li navesti neke filmove za koje znate da su objektivno loši ali svejedno uživate u njima. Neki vaši guilty pleasure naslovi?
Uf čuj, objektivno loš film. Pa evo npr. obožavam “Breathless”, Jima McBridea, ali ne mislim da je objektivno loš. Baš sam ga zapravo nedavno intervjuirao. I sad dosta ljudi misli da je to jako dobar film. Uvijek sam volio Friedkinov “Sorcerer”, a taj film mu je skoro uništio karijeru. A remek djelo je. Danas svi to misle. Tako da “objektivno loš film” znači samo da su to ljudi u nekom trenutku mislili. Okej, neki filmovi jesu objektivno loši kao npr “Over-sexed Rugsuckers from Mars” ili “A Nymphoid Barbarian In Dinosaur Hell”, ali generalno ništa zapravo nije uklesano u kamenu. Baš sam jučer razgovarao sa Seanom Bakerom o filmovima koje voliš a znaš da ne bi trebao. On je spomenuo “The Adventures of Ford Fairlane”. Rekoh mu da ga ja volim baš jer ga svi ostali mrze.
Da možete na neki otok, evo primjerice na Lopud, ponijeti samo jedan film koji bi mogli gledati do kraja života, poput neke verzije “Beskrajnog dana” koji bi to film bio?
Evo trenutačno bih sada odabrao McBrideov “Breathless” s Richard Gereom. Mogao bih taj film gledati svaki dan do kraja života. Obožavam taj film.
I za kraj. Koji biste savjet dali mladim filmskim kritičarima?
Ako se mislite baviti ovim poslom pobrinite se da vas plate. Ne pišite besplatno. To je profesija. Ako imate vlastiti portal, to je nešto sasvim drugo. No, nitko vas drugi ne bi smio iskorištavati besplatno. Ako pišete za nekog drugog, neka vas plate. Nije bitno koliko. Ako ti sam misliš da ti rad nije vrijedan, onda ni nitko drugi neće misliti da vrijedi.
Mark, hvala puno na intervjuu i izdvojenom vremenu.
Hvala tebi, bilo mi je zadovoljstvo. I sve pohvale za pitanja.
