Početkom prošlog tjedna sjedio sam na piću s prijateljem. Većinu smo vremena, što je normalno za filmofile kakvi smo nas dvojica, posvetili komentiranju filmova. U jednom mi je trenutku postavio pitanje koje ga je, kako mi je priznao, posebno mučilo. „Jure, a zašto ti toliko obožavaš Seana Bakera? Odakle tolika fasciniranost baš njime?“ U tom sam se trenutku pretvorio u najboljeg mogućeg odvjetnika, braneći stav koji imam o redatelju kojeg smatram najboljim nezavisnim filmašem današnjice, i općenito osobno najdražeg uz Quentina Tarantina. Pričati o Bakeru mogu satima, tako da mi je prijatelj učinio uslugu postavivši mi to pitanje, neposredno me podsjećajući zašto imam takvo mišljenje o redatelju čije filmove s razlogom volim. I koliko se filmaša može pohvaliti kako uz režiju stvaraju i scenarije za svoje filmove, a uz sve to rade i na montaži. „On je sve to“, da malo parafraziram naslov jednog filma. Toplina njegovih filmova, pomiješana sa snovima surove realnosti, privlači me još od njegovih najranijih naslova, tako da se slobodno može reći kako se Bakerovi filmovi ne gledaju, oni se osjećaju, i to je najkraći opis moje fasciniranosti s njegovim radom.
Susret nisam slučajno spomenuo. Naime, svega dan nakon te naše rasprave, dobio sam pozivnicu „Ponta Lopud Filmskog Festivala“ na svečano otvaranje na kojem će prisustvovati, kao poseban gost, upravo Sean Baker. Mislio sam da sanjam i nisam uopće znao što očekivati. Bila mi je dovoljna sreća što ću filmaša kojeg obožavam biti u prilici vidjeti uživo. Uostalom, ne susrećete baš svaki dan četverostrukog Oskarovca i dobitnika prestižne Zlatne Palme u Cannesu. Bit ću iskren. Noć prije putovanja nisam uopće spavao od uzbuđenja. Znam da je to teško za razumjeti, pa zato neću niti pokušavati. Jednostavno, osjećao sam se baš sretno, uz dozu jedne pozitivne treme. Iako bi mi prisustvo na samoj večernjoj projekciji filma „Anora“ bilo sasvim dovoljno, saznao sam kako mogu prisustvovati i jutarnjem Masterclassu s Bakerom, a kojeg će moderirati jedan od najpoznatijih filmskih kritičara, Mark Kermode. Olakotna je okolnosti bila što je to značilo da moram ranije krenuti prema Lopudu, što mi je baš dobro došlo s obzirom na to da ionako nisam previše mogao spavati od razmišljanja o svemu onome što me čeka.
Dolazak na Lopud svega desetak minuta prije Masterclassa dalo je dodatnu dozu napetosti, poput trilera koji je otkucaje uzbuđenja sve više pojačavao kako se približavalo deset sati, a za kada je bio previđen susret s Bakerom. Razmišljajući o tome, odjednom se ispred mene pojavio on. Sean Baker. Čovjek koji je prije samo par mjeseci u rukama držao četiri „zlatna ćelavca“ sada ispred mene šeta kao sasvim normalan i pristupačan lik. Kad smo stigli na mjesto predavanja, a koje je bilo ispunjeno baš pozitivnim vibracijama ljudi koji su također željeli slušati, upijati i učiti ideje od majstora svog posla, bio sam baš iskreno sretan što mogu uopće biti dio toga. Prije samog predavanja odlučio sam iskoristiti priliku te mu se nakratko predstaviti i javiti. Neću lagati, imao sam tremu kao da idem na spoj s nekom curom. Srećom, susret je prošao iznad svih očekivanja. Baker se pokazao kao prizemljen, skroman lik, a što me uistinu posebno oduševilo. U tom sam trenutku samo razmišljao kako sam već ispunio svoj san. Sve ostalo je bonus. No, tada nisam ni bio svjestan kako će mi taj bonus donijeti toliko bogatstvo koje se ne može, barem za mene, apsolutno ni s čim mjeriti.
Nakon što je završio Masterclass, a koji je trajao preko dva sata, dodao bih čistog užitka pričanja o filmovima, i kojeg je izvanredno vodio Kermode, osjećao sam se baš filmofilski ispunjeno. Čak sam se odvažio i postaviti jedno pitanje, vezano uz utjecaj umjetne inteligencije na filmsku industriju, a što je za introverta poput mene, popriličan uspjeh. No, to nije bilo sve. Odmah po završetku, Baker je opet izdvojio vrijeme za razgovor, i to na način da sam imao osjećaj kao da pričam s nekim koga već duže vremena znam. Sve to mi je i dalje djelovalo nestvarno. Kažu mnogi kako ne treba upoznavati ljude čiji rad poštuješ jer će te u većini slučajeva razočarati kao osobe. No, kad je u pitanju Baker ta teorija pada u vodu. Rječnik nema dovoljno dobre riječi za opisati koliko me taj čovjek oduševio svojom skromnošću.
Odlazeći put hotela, pun dojmova, razmišljao sam koliko mogu biti ponosan što sam uopće dobio tu priliku. I dok sam slagao slike svega onoga što sam doživio to jutro, nisam ni bio svjestan da me istu tu večer, kao i naredna dva dana koliko sam proveo na prekrasnom i čarobno filmskom Lopudu, čekaju trenuci koje ću pamtiti cijeli život. Večernja projekcija „Anore“ bila je posebna sama po sebi, ali ju je predstavljanje Seana Bakera osobno učinilo još posebnijom. Iako sam je gledao prethodno četiri puta na velikom platnu, imao sam dojam kao da je osjećam prvi put. Kao kad se u djevojku iznova zaljubite. Dan tako uistinu nije mogao bolje završiti, mislio sam si u tom trenutku. No, nakon zajedničke večere svih sudionika, u noćnoj šetnji, u suprotnom smjeru, ugledam ponovno Bakera i njegovu partnericu Samanthu Quan, također, producenticu većine njegovih filmova.
Sve se to skupa činilo nestvarno. Bilo mi se neugodno opet javit, nisam želio čovjeku smetati u slobodnom vremenu, no kad se Baker prvi javio jednostavno nisam mogao vjerovati. Čovjek koji je nedavno osvojio sve filmske nagrade ima volje i želje za jedan obični razgovor. Bio sam van sebe. Sretan je baš preskroman opis za ono što sam osjećao. Mislio sam već u tom trenutku kako sam doživio i više nego što sam mogao zamisliti, a onda sam s odmakom vremena, u idućim danima, shvatio kako takvi susreti neće biti izuzeci već pravilo. U šetnji Lopudom viđali smo se više puta, neposredno i spontano, te razgovarali i javljali se jedni drugima kao da smo susjedi. Neću sve otkrivati, ali ću samo reći da ću te razgovore grliti uvijek u mislima poput igračke koju vam more izbaci na površinu i koju čuvate samo za sebe jer je posebna. Baš takvi su i meni bili ti trenuci, iskreni i posebni.
Uspomene koje nosim s Lopuda nisu samo vezane uz Bakera, ali su nekako najbolja metafora čarobnosti mjesta i svih ljudi koje sam imao prilike upoznati. S nekima sam ostvario jako lijepe kontakte i siguran sam da će u budućnosti jako značiti ne samo za rad portala već i da će se kroz te odnose stvoriti jako lijepa prijateljstva. U tom pogledu Baker i jest metafora te filmske magije povezane sa životom koji treba sanjati, tako da se čini filmski što sam upravo na tom mjestu doživio i jedan od svojih filmskih snova. I zato se želim od srca zahvaliti svim organizatorima festivala, od direktorice pa do svih volontera koji su svima nama stvorili jedno nezaboravno iskustvo i putovanje. Festival čine ljudi, a to je Lopud najbolje pokazao i dokazao. I zato još jednom od srca hvala svima!
I kao da to sve nije bilo dovoljno, zadnju večer festivala, nakon projekcije filma „On Swift Horses“, ponovno sam bio u prilici neformalno popričati sa Seanom Bakerom. Ne očekujući ništa, upitao sam ga bi li mogao izdvojiti par minuta za jedan kratki intervju za portal. Kada je pristao, nisam mogao vjerovati. Tim više jer sam jer sam znao da je prilično kasno i da je jako umoran. No, svejedno je pristao. Bio sam toliko uzbuđen što će osoba koja je nedavno osvojila sve moguće filmske nagrade pričati i izdvojiti vrijeme za portal koji je i nastao zbog ljubavi prema filmovima na velikom platnu. I to ne zato jer je to morao po rasporedu, već jer je to želio. Bolje priznanje za rad jednog malog, nezavisnog portala, nisam mogao poželjeti. Intervju je bio pun smijeha, ali baš iskren. I zato mi je to jako puno značilo. Hvala Sean i Samantha od srca. Razgovor sa Seanom pročitajte u nastavku…
Prošli ste trnovit put do uspjeha. Od 90-ih kad ste snimali VHS i DVD kopije, montirali videa za vjenčanja, preko prodaje jednog od tri iPhonea s kojim ste snimali Tangerine kako biste platili stanarinu, stigli ste do čak četiri osvojena Oscara. Kad biste snimali film o sebi kako biste opisali glavni lik, Seana Bakera?
To je zbilja pitanje na koje, priznajem, nisam bio spreman. Moram dobro razmisliti. Što bi zapravo bila istina? Najiskrenije, mislim kako bi najbolji opis bio „crazy, neurotic“ (smijeh). Da, da. To je to. Može tako.
U Oskarovskom govoru, posebno ste istaknuli važnost opstanka nezavisnih kina, odnosno kino kulture općenito. Da li biste mogli izdvojiti neke vama drage filmove koji su vam se urezali u sjećanje baš zato što ste ih doživjeli kroz magiju velikog platna?
Kad bih se trebao osvrnuti natrag, ako mislite na filmove iz najranijeg doba, posebice za moju generaciju, onda bih svakako izdvojio doživljaj filma „Star Wars“ u kinu. Gledanje tog filma uistinu je iskustvo koje ti promijeni život. Nedugo nakon toga u kina je stigao film „Bliski susreti treće vrste“. To bih isto mogao opisati na isti način. Takve filmove i još nekoliko njih baš pamtim. Sjećam se točno u kojim sam ih kinima gledao, gdje sam sjedio, osobe s kojima sam bio. Ali da, ova dva koja sam izdvojio su baš posebna i velika.
Vaši filmovi imaju specifičan humor. Primjerice, scena s autoputa u filmu „Red Rocket“ koja ne bi trebala biti smiješna, ali se opet ne možemo prestati smijati, bez obzira na neugodu. Razmišljate li o tome dok pišete scenarij?
Oh, da! Uvijek mi je u glavi pitanje hoće li se bilo tko smijati na neke stvari koje mi se takvima čine i koje izazivaju taj neugodan humor, tako da mi je uvijek drago čuti da ima ljudi kojima je to smiješno, poput scene koju ste spomenuli.
S filmom Anora ponovno ste nas uveli u svijet koji je sirov, grub, ali opet na neki način ispunjen toplinom. Kako postižete tu ravnotežu između surovog realizma i nečega što bismo mogli nazvati „filmskom magijom“?
Ovo nije moj citat, ali mi se čini prigodnim za odgovor na ovo pitanje. Vezan je uz film „Tangerine“ kojeg je netko opisao kao „pop fairytale“. Moram priznati kako mi se to jako sviđa. Ta teza u kojem se koristi „bajkovitost“, ali se istovremeno dodaje određeni prepoznatljivi stil. Tako da da, mislim da se to može doživjeti upravo tako. Kad bolje razmislim mislim da se to i odnosi na četiri, pet filmova koja sam snimio.
Mnogi su vaši likovi u potrazi za „Američkim snom“. Često je taj san čista iluzija. Sličan je osjećaj prisutan i ovdje kod nas u Hrvatskoj, gdje mnogi mladi ljudi sanjaju o boljem životu negdje drugdje. Mislite li da filmovi još uvijek mogu oblikovati način na koji vidimo i doživljavamo te snove?
Da, naravno. Dok god postoje priče koje se mogu istražiti, koje su posebne i originalne, ali su istovremeno i univerzalne tako da se s njima može povezati, mislim kako će filmovi to i dalje nastaviti raditi.
Godard je jednom prilikom izjavio kako je samo pitanje vremena kad će se muškarac i žena rastati ako nemaju isti ukus za filmove. Slažete li se s tom izjavom?
(Pogled prema partnerici Samanthi i zajednički odgovor uz veliki smijeh). Apsolutno se slažemo s tom izjavom.
Društvene mreže ispunjene su sa sve više negativnih komentara bez argumenata kad su u pitanju filmovi. Koliko je u tom smislu vama bitna filmska kritika kroz koju se može, umjesto te frustriranosti, osjetiti osobnost osobe koja je piše, pa čak i ako nije nužno riječ o hvalospjevima za film?
Ovo što ste spomenuli vezano za pisanje takve vrste kritike je zapravo nešto što jedino mogu uzeti za ozbiljno. Tako i saznam što netko uistinu misli o mom filmu, što mu se sviđa, a što ne, i što je osobno pronašao i doživio u njemu. Sve ostalo što se svodi samo na „palac gore i dolje“ je za mene zapravo u potpunosti beznačajno.
Mnogi kažu kako je “tržnica duša svakog grada”. Poznato je da vi na svojim putovanjima obilazite kina u gradu kojeg posjetite. Možemo li onda to parafrazirati i reći kako su u vašem slučaju „kina duša svakog grada“?
Pa rekao bih da sigurno postoje ljudi koji to vide i doživljavaju baš tako. Veoma mi je teško odgovoriti na to pitanje. Naravno da ja to tako vidim. Mislim da to sve ovisi o pojedincu. Ja se samo nadam kako će sve više ljudi ponovno kina doživjeti upravo na taj način.
Kad se osvrnete natrag, da li bi Sean Baker koji snima svoj prvi film „Four Letter Words“ mogao zamisliti Seana Bakera koji snima „Anoru“?
Ajme, ne. Nema apsolutno nikakve šanse.
Poznato je kako je Quentin Tarantino veliki ljubitelj doživljaja filmova na velikom platnu, a posjeduje i svoje vlastito kino, “New Beverly” u Los Angelesu. Biste li i vi voljeli jednog dana imati svoje vlastito kino?
Zanimljivo, baš smo nedavno upravo u Tarantinovom kinu gledali Kill Bill na 35 mm, a koji se u tom formatu prikazao na Filmskom festivalu u Cannesu. Oh, da! Naravno da bih volio imati svoje kino. Čak smo vidjeli jedno lijepo mjesto gdje je prije bio lanac filmova za odrasle, Pussycat Theaters, tako da je to svakako u planu i nadam se da će se ostvariti jednog dana.
Sean, hvala Vam puno na ovom razgovoru. Jako puno mi znači što ste odvojili vremena i tako podržali rad ovog portala. Zanima me još samo jeste li planirali jednom posjetiti Split, posebice sve popularniji Festival mediteranskog filma?
Da, čuo sam za festival i jednog dana bih svakako došao. Nema na čemu. Podrška i samo tako naprijed. Bilo je prije svega iskreno. Vidimo se.
