PIŠE: ANĐELA BULIĆ
Kada se prije pričalo o serijama, većina nas je prvo pomišljala na američke i britanske sitcome koji su naše domove ispunjavali smijehom i većinom obiteljskim humorom. Za one malo jačeg želuca tu su bile brojne kriminalističke serije uz koje smo rješavali slučajeve te prolazili kroz mnoge prepreke uz pomoć detektiva. Današnje tržište vezano uz serije posve je drugačije. Više gledatelje ne zanimaju toliko sitcomi niti shematske kriminalističke serije, a američka i britanska proizvodnja serija dolaskom streaming platformi osjetila je veliku konkurenciju iz raznih dijelova svijeta koji su počeli izbacivati nevjerojatno zanimljive, inovativne i nadasve složene serije. Jedna od takvih svakako je i južnokorejska distopijska horor serija Squid Game. Serija je svoju prvu sezonu imala na platformi Netflix 2021. godine. Tada nitko nije mogao niti zamisliti kako će ova južnokorejska serija zaluditi svijet, a zatim i dobiti drugu sezonu koja uopće nije bila planirana. Nakon izlaska druge sezone koja je oduševila publiku i kritiku, apetit obožavatelja je porastao tako da nikoga nije iznenadila vijest kako se planira snimanje još nekoliko sezona, točnije kako će autori stvoriti cijeli posebni svemir ovih igara koje život znače. U doslovnom smislu.
Squid Game je zamišljena vrlo ambiciozno. Naime sam kreator serije Hwang Dong-hyuk napisao je seriju na temelju svojih ekonomskih poteškoća kada je za vrijeme najveće krize morao kao i drugi članovi njegove obitelji uzimati kredite kako bi uopće imali za osnovne troškove života. Autor je u svoje slobodno vrijeme provodio u manhwabangu, južnokorejskim kafićima u kojima se čitaju stripovi, uglavnom mange. Tamo je i Hwang čitao japanske mange o preživljavanju poput: Battle Royale, Liar Game ili Gambling Apocalypse: Kaiij. Na vlastitoj koži je osjetio posljedice klasnih ekonomskih nesrazmjera u Južnoj Koreji te kapitalizma općenito. Iako je priča napisana još 2009. godine, Hwang Dong-hyuk nije uopće mogao pronaći produkcijsku kuću koja bi financijski poduprla projekt sve do 2019. godine kada Netflix otkriva priču. Netflix je seriju vidio kao potencijal za proširenje ponude stranih programa, a s ovom serijom im je to uspjelo na način na koji nisu ni mogli zamisliti. Serija je prvo trebala nositi naziv Round Six, no kasnije su se odlučili na naziv Squid Game po poznatoj korejskoj dječjoj igri. Serija je svoje premijerno prikazivanje imala 17. rujna 2021. godine. Osim publike, seriju je hvalila i kritika. Serija je također dobila brojne nagrade, među kojima se posebno ističe jedan Zlatni globus (Oh Yeong-su za najboljeg sporednog glumca) i šest nagrada Emmy . Squid Game je ujedno postala Netflixova najgledanija serija, pa su na temelju gledanosti i reakcija publike i kritike producenti odlučili snimiti drugu sezonu. Druga sezona svoju je premijeru imala u prosincu 2024. godine, dok je treća premijerno prikazana prije točno tri tjedna.
I dok reakcije obožavatelja na treću sezonu još uvijek pristižu, prisjetimo se kako je Squid Game zaludila svijet. Radnja serije vrtila se oko Seong Gi-Huna, razvedenog oca i ovisnika o kockanju. Seong živi sa svojom majkom, a zbog ovisnosti o kockanju, točnije utrkama konja, u velikim je dugovima prema banci i kamatarima koji mu prijete. U trenutku očaja, Seong prihvaća ponudu za sudjelovanjem u igrama u zamjenu za velike novčane iznose. Zajedno s još 455 njemu nepoznatih ljudi dolazi na nepoznatu lokaciju gdje započinju zloglasne igre. Igrači nisu svjesni da gubitak u igri rezultira njihovom smrću, a sa svakom novom smrću puni se fond koji preživjeli igrači mogu osvojiti. Uz glavnog lika upoznajemo još druge igrače i njihove sudbine te saznajemo da tzv. Front Man nadgleda igre uz pomoć maskiranih igrača. Dodatni pokretač radnje je lik detektiva Hwang Jun-hoa koji se infiltrirao na otok u potrazi za svojim nestalim bratom. Gledatelji kroz napete scene i radnju zasigurno si postavljaju mnoga pitanja, dok je jedino sigurno u cijeloj priči da nitko nije siguran.
Razlog zbog kojeg je ova serija postala globalni fenomen su njezini likovi. Svi su imali nekog svog favorita, te su se mnogi gledatelji mogli poistovjetiti sa sličnim problemima koje su imali glavni protagonisti. Sam koncept igara zasigurno je u gledateljima probudio uspomene iz djetinjstva kada su i sami igrali neke od igara koje su prikazane u seriji. Crveno- zeleno svjetlo, boje ddakjia, pikulanje, korejska slastica dalgona samo su neki od izazova koji su mnogima u djetinjstvu predstavljale radost. Radost koja je za igrače u Squid Gameu bila pretvorena u pravu noćnu moru. Hwang je seriju u potpunosti napisao sam. Za prve dvije epizode bilo mu je potrebno gotovo šest mjeseci. Najveću nedoumicu Hwang je imao za sam kraj gdje je odlučio ostaviti potencijalni „mamac“ za nastavak priče iako tada nije mogao ni sanjati kako će serija postati globalni hit. Nakon što je Netflix od Hwanga zatražio novu sezonu, pred njim se našao izazov za koji nije bio spreman s obzirom da uopće nije imao ideju u kojem smjeru ići s pričom. Inspiraciju je ponovno potražio u stvarnom svijetu, što mu nije bio problem s obzirom na probleme s kojima se društvo današnjice suočava. Hwang je priču smjestio tri godine nakon prvotnih događaja, dok je Gi-hun ponovno glavni protagonist, samo iz totalno drugačije perspektive i krajnjosti. Više nije obični gubitnik i ovisnik o kockanju, već bogat čovjek ali sa totalno drugim ciljem koji je vođen osvetom prema uništenju Squid Gamea.
Da bi ostvario svoj plan, Gi-hun se vraća u Squid Game te s novih 456 igrača započinje iznova borbu za život. U drugoj sezoni Hwang je fokus više prebacio na samog Front Mana, te na sam rad policije. Kroz rad policije serija je usmjerila priču na veliku globalni problem, odnosno na zakašnjele reakcije policije na zločine. Nova sezona značila je i nove igre koje su postale još maštovitije i ubojitije. Osim glavnog protagonista u drugoj sezoni smo također vidjeli nekoliko ponovljenih uloga poput Lee Jung-jaea kao Gi-hoona, Gong Yooa kao „prodavača”, Wi Ha-joona kao policajca Hwanga i Lee Byung-huna kao Front Mana. Tu je naravno mnogo likova koji se ističu u pojedinim scenama i dijelovima serije poput južnokorejskog repera T.O.P.-a koji glumi osebujnog Thanosa. U drugoj sezoni definitivno osjećamo dozu humora uslijed horora. Kraj druge sezone nam u konačnosti ostavlja mnoga nova pitanja koja ste vjerojatno već otkrili u trećoj sezoni koja je premijerno prikazana 27. lipnja. Iako je sam autor serije najavio kako će treća sezona biti ujedno i posljednja, za ljubitelje serije imamo i potencijalno dobre vijesti. Naime, iako još nije ništa službeno potvrđeno, nagađa se kako bi se moglo snimiti nekoliko spinoff sezona serije. Najviše pažnje svakako je dobila vijest o Američkoj verziji Squid Gamea, a što je dodatno pojačano s obzirom na kraj treće sezone. Navodno bi tu verziju trebao režirati David Fincher.
Hwangova priča o gubitnicima temelji se na njegovim stvarnim iskustvima, tako da je mnogo njegovih likova inspirirano i stvarnim osobama iz njegova života poput prijatelja iz djetinjstva. Igre koje se spominju u seriji bile su popularne za vrijeme njegova odrastanja u Koreji. Prvi ddakiji je korejska urbana legenda, a prema nekim teorijama od fanova serije boja papira (plava ili crvena) odlučuje hoćete li u igru ući kao igrač ili čuvar. Igra „crveno svjetlo, zeleno svjetlo“ odabrana je zbog potencijala da se mnogo ljudi usmrti odjednom, a sam Hwang kaže da se ova igra može promatrati kao smiješan, ali ujedno i tužan grupni ples. U igri crveno-zeleno svjetlo divovska lutka koja je na neki način postala i maskota serije zamišljena je kao detektor pokreta. Lutka robota inspirirana je Youngheeom, likom koji se pojavio na naslovnicama korejskih udžbenika 70-ih i 80-ih godina, dok je lutkina frizura inspirirana frizurom Hwangove kćeri. Dok traje smrtonosna igra, lutka pjevuši na korejskom „Mugunghwa cvijet je procvjetao“, referirajući se na nacionalni cvijet Južne Koreje. U igri „Dalgona“ igračima je cilj izrezbariti zadani oblik bez pucanja zadanog oblika. Slično kao u igri „crveno-zeleno svjetlo“ set za igru trebao je izgledom podsjetiti igrače (ujedno i gledatelje) na sjećanja na djetinjstva te na igrališta gdje smo svi provodili mnogo vremena kao djeca. Korejska djeca su uvijek u blizini igrališta kupovala jeftinu slasticu od šećera. Mnoge igre tj. njihova pravila namjerno su pojednostavljena kako bi se izbjegli potencijalni problemi s jezičnom barijerom jer je serija bila namijenjena globalnom tržištu.
Kroz seriju se proteže mnogo referenci na tri oblika: krug, trokut i kvadrat. Ove oblike imamo na kartici koja služi kao pozivnica za ulazak u igru, na svojim maskama ih nose čuvari i one označavaju hijerarhije stražara unutar igre (krugovi su radnici, trokuti vojnici, kvadrati upravitelji). Ova jednostavna hijerarhija unutar samih čuvara kompleksa zaista podsjeća na mravlju koloniju. Tri znaka također su ključna u igri jer prelaskom u određeni oblik stječe se pobjeda, odnosno poraz igrača. Iako igrači u Squid Gameu nisu ništa više nego pijuni na šahovskoj ploči ili konji za utrku, kako je slikovito objašnjeno, u jednoj sceni u seriji za organizatore igara možemo reći da su bili izrazito pošteni tijekom igara u određenim segmentima. Naime, svi igrači nose identičnu odjeću i obuću te u igrama pod jednakim uvjetima sudjeluju ženski i muški igrači. Mint zelena boja koju igrači nose na svojim trenerkama, te roza boja koju nose čuvari u kompleksu inspirirani su tipičnim bojama koje su bile prisutne u korejskim školama 70-ih i 80-ih godina. Trenerke igrača inspirirane su sportskom odjećom iz 70-ih poznatom kao trainingbok.
U hodnicima i stepeništu kompleksa kroz koje vidimo igrače dok odlaze do prostorija gdje igraju iduću igru vidimo također ove boje. Ovaj labirint u četiri dimenzije inspiriran je mravinjakom, dok mnogobrojne stepenice predstavljaju metaforički oblik ropstva za natjecatelje, posebice kroz svoj „beskonačan“ izgled. Spavaonica za igrače nalikuje na divovsko prihvatilište za beskućnike, a zamišljena je kao koncept ljudi koji su napušteni na cesti. Tako kroz seriju možemo vidjeti da su kreveti i stepenice u početku raspoređene kao u nekom skladištu, da bi kasnije prostorija djelovala puno manjom s hrpom polomljenog namještaja kojim se željelo stvoriti dojam prostora u kojem su igrači zarobljeni bez izlaza. Nevjerojatna ironija je da su igrači na zidovima spavaonice cijelo vrijeme imali ilustracije igara koje su morali igrati. U epizodi u kojoj gledamo scenu svečane večere za tri finalista, inspiracija je pronađena u umjetničkoj instalaciji „The Dinner Party“, Judy Chicago. U mnogim prostorijama stropovi i zidovi oslikani su specifičnim oblačićima koji su inspirirani slikama Rennea Magrittea.
U prvoj sezoni najzahtjevniji pothvat za izgradnju poligona za igru bio je onaj za igru pikulanja. Kroz ovaj set autori su posebnu pozornost usmjerili na nevjerojatnu mješavinu realizma i umjetno stvorenog susjedstva kako bi se što jasnije pokazala priroda života vani u svakodnevnom životu i smrti koje igre donose. Taj set je ujedno zamišljen kao kombinacija mnogo malih kazališnih pozornica od kojih svaka predstavlja dijelove sjećanja jednog posebnog igrača. Posebno je zanimljivo da je igra povlačenja konopca snimana na više od 10 metara visine od tla, što je kod velike većine glumaca uistinu izazvalo nelagodu zbog straha od visine, pa možemo reći da realno nisu ni glumili u toj sceni. Situacija je bila bitno drukčija u igri sa staklenim pločama gdje su igrači trebali prijeći most od staklenih ploča. Taj set je bio samo metar i pol od tla, pa se uz pomoć vizualnih efekata dobio dojam da se igra na velikoj visini. U toj igri po prvi put imamo i prostor u kojem su smještene VIP osobe. Na tom dijelu seta prevladavaju animalni uzorci u prostoriji i kao tema kostima VIP osoba. Kako su objasnili autori, VIP osobe predstavljaju pojedinci koji živote drugih ljudi uzimaju kao puku zabavu i tretiraju ih doslovno kao šahovske figure što ih čini ekstremnim predatorima, a kostimima i izgledom prostorije želio se staviti naglasak na njihovu nadmoć.
Osim svega navedenog glazba je takođe jedan od ključnih segmenata u priči oko Squid Gamea. Jung Jae-il koji je skladao soundtrack mega popularnog filma Parazit radio je i na glazbi za Squid Game uz pomoć Parka Min-jua i Kim Sung-sooa. U seriji možemo čuti dijelove nekih od najpoznatijih dijelova klasične glazbe poput „Koncerta za trubu“ Josepha Haydna koji budi igrače, dok „Na lijepom plavom Dunavu“ Johanna Straussa II. označava početak svake nove igre. U uho je mnogima upala i obrada pjesme „Fly me to the Moon“ koja se koristi tijekom igre „crveno-zeleno svjetlo“. Ovom pjesmom se ponovno želio staviti naglasak na veliki kontrast igara serije gdje se jedne strane imamo brutalna ubojstva igrača naspram romantičnog i lijepog teksta u kombinaciji sa umirujućom melodijom. Za pjesmu „Way back then“ skladatelj Jung želio je koristiti instrumente koje je vježbao u osnovnoj školi: blokflautu i kastanjete. Ritam pjesme temelji se na ritmu pljeskanja 3-3-7 koji se u Južnoj Koreji koristi za bodrenje. Jung je također radio glazbu i za treću sezonu gdje ponovno koristi iste glazbene elemente kao u prethodne dvije.
Izlazak novih sezona Netflix nije trebao nužno posebno ni marketinški eksponirati jer je serija u kratkom vremenu postala jedinstveno prepoznatljiva. Diljem velikih gradova organizirali su se događaji koji su nudili ljudima da se kroz prizmu zabave okušaju u mnogim igrama koje su bile prikazane u seriji. Napravljena je čak i video igrica, a poznati svjetski brandovi su na svoj način pokušali kroz svoje proizvode ubaciti poznate simbole iz serije. Nema nikakve dvojbe kako je Hwang Dong-hyuk svojom idejom i radom na seriji Squid Game pokazao kako se kroz originalnu i drukčiju ideju može napraviti svjetski hit i da jezična barijera za tako nešto nije nikakav problem. Uspjeh serije, slično kao što je to napravio i film „Parazit“, u svakom je pogledu proširila vidike ljubitelja serija i filmova, i u tome svakako vidimo njihovu najveću vrijednost. Nadam se da vam je i ovaj tekst otkrio neke detalje o seriji koje niste znali i kako ćete uz njih uživati u otkrivanju novih epizoda nove sezone, ali i da će vam stvoriti želju za možda prvim gledanjem serije ako ste je kojim slučajem propustili. Želimo vam ugodno igranje, pardon gledanje.
