Sokol – Nezaustavljiv kao sudbina

Studeni. Noć savršena za šetnju. Splitska jesen koja djeluje poput tuđih proljeća. Idila. Slika koju živim čini se nestvarna, gotovo bajkovita. Studeni kao da gubi smisao imena u toj gradskoj toplini. Ne razmišljam previše u tom trenutku o tome, uzimam sve zdravo za gotovo. Sreću da imam nešto posebno doživljavam kao nešto normalno. Rutina valjda to čini. Slično je i s ljudima. Sve dok ih ne izgubiš. U stvarnosti ili barem u mislima. Istovremeno mi sve djeluje predivno i zastrašujuće. Sreća i tuga. Na isti način. Jer osjećati tugu znači da je sreća bila stvarna. Odjednom se iz sreće stvori strah od gubitka onoga što smatram prirodnim. Svojim. Dijelom života. Ovaj moj povratak u slike koje živim i koje rekonstruiram u mislima izazvan je, gle ironije, upravo pokretnim slikama, onim filmskim koje su svjedočile život u svojoj ljepoti i tuzi. Ta slika ocrtana je kroz jedan lik čiji je život bio obojen bojama koje su stvorile slobodu, odnosno sve ono što danas imamo a ne cijenimo dovoljno. Lik koji je metafora snova koje mnogi nisu doživjeli, ali opet kao da jesu. Snova koje mi živimo. A tako žive i oni. Jedan od takvih sanjara bio je i Velimir Đerek-Sokol, mladić čija je životna priča ispričana u dokumentarnom filmu redatelja Eduarda i Dominika Galića, “Sokol – Nezaustavljiv kao sudbina”.

“U slutnji, u čežnji daljine, daljine, u srcu, u dahu planine, planine”

“Odlazak”, velikog hrvatskog pjesnika Tina Ujevića čini se kao savršena podloga životne priče mladića koji je ono što većina ljudi doživljava kao “sve” smatrao u potpunosti nebitnim. Njegovo “sve” tako nisu bili novci, ugled, prijatelji iz visokog društva. “Sve” je to imao Velimir, ali za njega je u trenutku početka Domovinskog rata to “sve” bilo još veće ništa. Njegovo sve je postala patnja koju je osjećao da žive drugi ljudi. Ono što bi iz njegove perspektive većina doživljavala kao “tamo negdje daleko”, za Velimira je postajalo sve bliže i intimnije. Vukovar kao simbol stradanja u Velimiru je tako dobio simbol prkosa i odlučnosti.

Otići negdje, a da znaš kako su ti šanse da se izvučeš jako male, iz današnje perspektive se čini kao teško shvatljiv potez. No, baš zato su ljudi poput Velimira bili posebni. U tom smislu, dokumentarac jako dobro portretira pogled različitih generacija, posebice onih mlađih koji, srećom, rat nikada nisu doživjeli. Njihovi odgovori su prije svega iskreni, posebice kad je u pitanju odluka za odlazak u rat. Slušajući njihova razmišljanja, sa svakim novim odgovorom, slika Velimira Đereka postajala je u mojim očima sve snažnija i moćnija. Ono neshvatljivo stvorilo je divljenje prema dečku koji je vjerovao u ono što je ispravno. Ta odluka nije bila samo hrabra, već za njega ispravno moralna.

Njegovo najveće oružje bio je osmijeh. Taj osmijeh, toliko zarazan, stvorio je hrabrost ne samo za njega već i za sve ljude, njegove jednako tako hrabre suborce, koji su se našli u paklu Vukovara. Njegova karizma bila je poput vodiča za sve druge ljude i to na mjestu koje je disalo smrt. Velimir na takvu sliku nije pristajao već je simbolično svima pokazao kako se i u najgorim mogućim životnim trenucima treba boriti osmijehom i nikada ne klonuti duhom. Velimir je svojim životom dokazao kako je to itekako moguće, i tako nam pokazao istinitost one “kako život može biti tužan, ali je uvijek prekrasan”.

Velimirov život ispričan kroz dokumentarac tako nije samo priča o ratu, već i životu. Rat je samo primjer, i to onaj najekstremniji mogući, koji sve ono današnje životno podiže na jednu veću razinu svijesti kako nikad ne smijemo očekivati od nekoga drugoga da radi nešto umjesto nas. Također, Velimir je dokaz koliko su važna djela, a ne samo riječi. Jer, svi ćemo se mi zakleti kako ćemo biti uz nekoga kada je najpotrebnije, ali je pravo pitanje koliko nas će to zapravo i dokazati i pokazati. I još za tako nešto ne trebamo ići u rat. Dovoljno je samo da nekome pokažemo pažnju i brigu kada je to najpotrebnije. To je ono moralno ispravno, a što često zaboravljamo. I to je Velimir pokazao. U ratu. Danas je većini to teško i u miru. To su vrijednosti koje film jako dobro prenosi kroz slike Velimirova života.

Ovo je dokumentarac koji je u mnogočemu žanrovski drugačiji nego što ste inače navikli, posebice u hrvatskim okvirima, tako da me pozitivno iznenadio pristup koji nisam očekivao. Naime, ovo nije film koji priča samo o prošlosti, a koja jest važna i bitna, ma koliko god nas neki pokušavali uvjeriti u suprotno, već nam nudi pogled sadašnjosti ali i budućnosti. I to ne samo kroz mlade ljude koji nam daju svoja viđenja svijeta, već i žanrovski kroz upotrebu umjetne inteligencije čiji nisam inače ljubitelj. No, ovaj film je najbolji primjer kako se ona može pametno iskoristit. U ovom slučaju kroz rekonstrukciju scena koje ne bi bilo moguće drukčije prikazati, posebno ne u smislu dokumentarne priče Vukovara i Velimira Đereka.

Postoji jedna scena iz filma “12 majmuna”, redatelja Terryja Gilliama u kojoj Bruce Willis kaže kako se nijedan film nikad ne mijenja, već se mijenjamo mi kao osobe. U tom pogledu s odmakom vremena i imamo drugačiji pogled na neke stvari. Film uvijek ostaje isti. U tom pogledu sam doživio i ovaj dokumentarac. Vremena možda jesu drugačija, ali su ljudi manje više isti. Svi živimo i dalje iste strahove, želje, nadu, snove. Rat je kroz dokumentarac samo poveznica. Velimir je tako savršeno ogledalo onog jednog prijatelja koji će uvijek tu biti nas. To je njegova slika, danas toliko vrijedna. Nažalost, mnogi takve osobe ne znaju cijeniti, ali za ljude poput Velimira to nije bilo važno. On nikad i nije tražio zahvalnost. On je znao što je ispravno. Životno. Bez obzira na mjesto i okolnosti. Takvi ljudi su posebni. Iskreni. I možda su baš zato najbolji učitelji svima nama koji živimo danas u miru.

Velimir, baš kao i svi njegovi prijatelji suborci, postali su simbol žrtve, empatije, hrabrosti, svega onoga što čini ljude ljudima. Ta slika je toliko moćna, snažna i hrabra, da je i najgore ruševine pretvorila u ono ljudsko, toplo. Ta “vatra” prijateljstva, ljubavi, bratstva gori i danas. I nikada se neće ugasiti. Njegov život zrcali sve ono čime se možemo svi povezati. Važnost odluke, svega onoga što svakodnevno radimo, ali bez posljedica u onoj mjeri koju je on prigrlio za sebe. Mene je najviše oduševio način na koji je on shvaćao život. Osmijeh koji je sasvim sigurno prikrivao tugu za sve ono čemu je svjedočio, ali koji je istovremeno bio njegov vodič. I ne samo njegov. A vjerujem da će postati i za mnoge od vas koji pogledate film. Jer, ako on nije dopustio da ga okolnosti rata, i to na najgorem mogućem mjestu “progutaju”, onda mislim kako svi mi možemo iz njegovog primjera naučiti kako se uvijek moramo boriti, bez obzira na okolnosti. I uvijek izaći malo iz zone komfora.

“Sine moj, jesu li ti teške čizme?”

Iako je cijeli film nabijen emocijama, mene je posebno slomila priča Velimirove sestre koja je jako hrabro podijelila intimnu sliku zadnjeg razgovora koji je imala s bratom, baš kao i njihova majka. Ovo zadnje pitanje koje majka upućuje sinu preko telefona ispunilo me tolikom tugom da nisam mogao zaustaviti suze. Pokušao sam zamisliti kako su se oni osjećali u trenutku koji je samo privremeno bio ispunjen srećom i nadom zbog činjenice da se čuju s voljenim sinom i bratom, a koji je ubrzo dobio najgori mogući obrat. Ta sreća koja se osjećala zbog saznanja kako je gubitak moguć, brzo je zamijenila tuga koja se mogla opipati na velikom kino platnu. Cijela kino dvorana bila je ispunjena boli. Ali koliko god emocija tuge bila velika, nije mogla pobijediti snagu tih žena koje su njegovom smrću izgubile veliki dio sebe, ali istovremeno i pronašle snagu za život. Siguran sam da bi Velimir na njih bio jako ponosan, baš kao što su i one na njega. On je njihova snaga, baš kao što je to bio i ostao za svoje prijatelje suborce.

Kad sam izašao iz kina nakon pogledanog filma, svaku ulicu, svaki korak koji sam napravio na putu prema doma, odnosno sve ono što sam uzimao olako, u potpunosti sam doživio na drugačiji način. Sve mi je djelovalo posebnije, bitnije, važnije. Jer sve ono što danas živim, sve ono što se čini lako, za mnoge je bilo nedostižno. Za mnoge je bio san. I na tom snu koji danas svi mi živimo možemo zahvaliti upravo ljudima kao što je Velimir. Danas, kada obilježavamo godišnjicu pada Vukovara, ta zahvala je još intimnija. No, takva mora biti uvijek. Ne samo danas. I nikad ne smijemo dozvoliti da se njihova žrtva omalovažava, ni u jednom pogledu. To im dugujemo. Kroz tu zahvalu i poštovanje ćemo na najbolji mogući način živjeti njihove snove. One za koje su dali svoje živote.

Recenzija posvećena svim hrvatskim braniteljima.