Glas Hind Rajab – vrisak tišine

Koliko snaga dokumentarnog filma može biti jaka najbolje dokazuje tuniska redateljica Kaouther Ben Hania. Stvarne životne priče koje prikazuje u svojim filmovima djeluju poput iskustva koje uspijeva prebaciti na gledatelja. Mene je osobno najviše emotivno pogodio film “Aala kaf ifrit”, mučna priča o posljedicama silovanja, a koja djeluje poput prave noćne more. Rizik koji je pokazala snimajući takav film u Tunisu zapravo najbolje i opisuje njen redateljski karakter. Također, njeni filmovi izgledaju predivno kroz fotografiju, bez obzira na teme. Njene tehnike snimanja nisu uobičajene, a što je pokazala s filmom  “Les filles d’Olfa”. Priča o majci čije dvije kćeri nestanu sniman je dijelom kao svjedočanstvo, dijelom kao rekonstrukcija, te je sasvim zasluženo nagrađen u Cannesu te nominiran za Oscara u kategoriji najboljeg dokumentarnog filma. To nije bila prva nominacija za Ben Haniju, prethodno je dobila nominaciju za film “Čovjek koji je prodao svoju kožu” čime je postala prva redateljica iz Tunisa kojoj je pripala ta čast. Nema nikakve sumnje kako će Hania zaraditi još jednu nominaciju, ukupno treću u karijeri, i to za svoj najnoviji film “Glas Hind Rajab” koji je svoju premijeru imao na ovogodišnjem Filmskom festivalu u Veneciji.

Najsnažnije oružje filma nalazi se upravo u naslovu. Glas. U trenucima kad se sve raspada, kad se osjećate kao da ste sami na svijetu, bez obzira na okolnosti, postoji nešto što vam se nikad ne bi trebalo oduzeti. Glas. To je moć svakog pojedinca, a što smo na najteži mogući način mogli vidjeti na primjeru Hind Rajab, šestogodišnje djevojčice koja je ostala sama u automobilu u ratnoj zoni u Gazi. Glas je bio njena snaga. Glas je bio snaga za volontere Crvenog polumjeseca, Omara, Ranu, Mahdija i Nisreen. Sve njih je vodio Glas. Glas je oružje. Oružje koje ubija nepravdu. Glas koji ubija rat. Glas koji ubija mržnju.

Redateljica glasom vodi i režiju filma. Između stvarnog svjedočanstva gdje čujemo glas djevojčice i filmske dramaturgije koja pojačava tugu napetosti sa svakim novim tonom. Snaga koju Hania posjeduje kao redateljica, a u što ćete se uvjeriti ako pogledate njene ranije filmove, u prvom je redu otpor prema sustavu, prema pravilima društva koji često ranjava najranjivije. Ovdje je to posebno moćno i snažno jer se radi o djevojčici, a koja je simbol upravo tog prosvjeda. Film je moć, odnosno u ovom slučaju glas ne samo za Hind Rajab, već za sve pojedince čija životna priča, odnosno borba, posebice u okruženju rata, nikad ne smije biti zaboravljena.

Glas Hind Rajab vrišti očaj. I to je osjećaj koji postaje dio vas tijekom cijelog gledanja filma. Postaje lik. No, koliko god očaj bio moćan i snažan, toliko u isto vrijeme stvara nadu. Taj ples između nade i očaja postajao je sa svakim novim pozivom istovremeno blizak i udaljen. To je u meni stvaralo dozu frustracije koja je bila iscrpljujuća. Pa ipak, osjećao sam kako nemam pravo na tu iscrpljenost kao obični promatrač. Nisam si to mogao priuštiti, stvaralo mi je krivicu. Ovu osobnu borbu redateljica postiže krupnim kadrovima koji na jednako tako krupan način prebacuju emocije na nas gledatelje. Mi smo, nažalost, nemoćni, ali barem kao snagu dajemo suosjećanje njihovoj patnji, borbi i na koncu tuzi.

Iako sam od samog početka bio svjestan kako je riječ o stvarnom događaju, svejedno me jako pogodio način na koji je redateljica uspjela prenijeti kroz film određene trenutke, stvarajući tako poveznicu između realnosti i filma. Primjerice, kad na mobitelu vidimo stvarne scene koje su se odvijale, stvarne ljude koje redateljica na mobilnom ekranu pokazuje u prvom planu. No, meni je i dalje fokus bio na svemu onome što se odvija u pozadini koja rekonstruira upravo te događaje. Upravo me tada udarila ta realnost, i to još nemilosrdnije nego što sam mogao zamisliti. Realnost koja je ružna, mučna, te koja vas lomi emotivno, polako, na komadiće. I to kroz glas koji nas vodi na putovanje na koje nas nitko ne može pripremiti. I bolje da ne može. Nažalost, jedna djevojčica ga je živjela, a glas je jedino što nas sjeća na njeno postojanje.

“Molim te, dođi!”

Ove riječi koje stalno ponavlja Hind nisu samo obavijene tihim vriskom, već postaju neka vrsta osobnog straha. Jer za sve nas je bitno da imamo nekoga tko će nam biti podrška u najtežim trenucima. Nekoga kome neće biti teško biti budnim cijelu noć samo da bi nam dao upravo taj glas snage. Glas koji je snažan, emotivan i razarajući osjećamo u tonu volontera prema djevojčici koja je tiho vrištala, u očaju, tuzi ali i nadi. To je slika Hind Rajab koji osjećamo, ali i vidimo kroz fotografije kroz koje se ocrtavaju svi njeni snovi. Snovi koje je željela dozvati upravo kroz svoj glas.

Glas Hind Rajab nas doslovno prisiljava da se suočimo s granicom između svjedočanstva i suučeništva. Taj glas je simbol za sve one ljude čiji je vrisak istovremeno snažan ali i tih za sve one koji bi na njega trebali odgovoriti, poslati pomoć. Vrisak koji često, posebice u današnje vrijeme, s druge strane strane nudi samo tišinu. I to je ono što me možda najviše pogađa. Možda čak i više od samog nasilja, više od bujica metaka. Upravo ta tišina. Tišinu koju u filmu prekida glas, a koji stvara bespomoćnost, tugu i ljutnju.

Događaje u filmu pratimo iz perspektive volontera Crvenog polumjeseca, gdje bih posebno izdvojio Omara (Motaz Malhees) te Ranu (izvrsna, uvjerljiva i emotivna Saja Kilani), a iz čije perspektive i najbolje osjećamo film. Oni su naš portret emocija. Sve snimke u filmu su originalne, a posebno me dojmio zvuk koji se stalno prekida, kao da u sebi ima neku vrstu prljavštine koju ne možemo isprati. Osjećamo samo očaj stvarnosti situacije. Ta nelagoda koju stvara glas. Glas koji mnogi nažalost žive. Glas koji sukobu daje lice. Glas koji nije samo broj već glas koji ima svoje ime. Hind Rajab.

Kafkijanski osjećaj bespomoćnosti dok gledamo i slušamo volontere najviše se ocrtava kroz odluke koje moraju donijeti. Sama činjenica da su kola Hitne pomoći udaljena svega osam minuta od mjesta lokacije na kojoj stoji bespomoćna djevojčica iz naše perspektive izgleda potpuno drugačije. Nešto što bi trebalo biti jednostavno za napraviti. Ali u ratom okupiranoj Gazi tih osam minuta djeluje kao vječnost. Pa ipak, okruženje u koje nas vodi redateljica ne koristi kao fiktivno stvaranje napetosti ili manipulacije osjećajima, već je to jednostavno portret stvarnosti koji se teško i može zamisliti u bilo kojoj fikciji.

Snimke koje čujemo za vrijeme filma vizualiziraju fotografije koje ćete intimno stvarati u glavi. To je snaga filma, da upravo kroz snimke prenosi slike s kojima se pojedinačno moramo boriti, i to uz zajednički nazivnik očaja i tuge. Ta bespomoćnost ljutnje na čijoj se prvoj crti nalazimo s volonterima Crvenog polumjeseca stvara od nas slušatelje onih čiji se glas nažalost ne želi čuti, bilo kroz sukobe rata ili birokraciju koja u nekim slučajevima jednako tako može biti nemilosrdna. Redateljica tako na suptilan način pokazuje što znači biti okovan svim tim stvarima i kakve posljedice može imati na pojedinca, bez obzira na okolnosti.

Dramu i tragediju koju pratimo na križanju između umjetnosti i istine redateljica prenosi kroz priču koja nas mora podsjetiti koliko život može biti užasan, i to kroz nadu kako na takav horor ne možemo okrenuti glavu. To je ono što film pokušava spriječiti, odnosno približiti udaljenost od stvari na koje smo zaboravili, i to kroz riječi, pokrete, emocije koje se nalaze u jednoj sobi. Radnja se odvija u stvarnom vremenu, što dodatno stvara klaustrofobičnu napetost u očekivanju akcije koja može spasiti život jedne djevojčice. Redateljica kroz preklapanje stvarnog i rekonstruiranog, brišući granice dokumentarnog žanra kroz ubacivanje elemenata psihološkog trilera, stvara emociju koja je iskrena, a što se vidi kroz prikaz svih ljudskih nesavršenosti. To je jedna od najvećih snaga filma. Ranjivost.

Film u velikoj mjeri, posebno obzirom na mjesto radnje, stvara kazališnu napetost, i to između likova koji pokušavaju riješiti situaciju u najboljoj vjeri. Naracija je u tom smislu također empatična prema njima. Posebice je uvjerljiva lakoća kojom redateljica prebacuje fokus s jednog lika na drugi, te tako na najbolji mogući način istražuje i prikazuje sve unutarnje borbe s kojima se moraju nositi. Snimke s odmakom vremena postaju sve “teže”, posebice kad kroz ton vizualno zamišljamo sve te užase. Ništa od toga ne vidimo, sve do samog kraja kada shvaćamo kako se i ono najgore što zamišljamo ne može mjeriti s nečijom surovom realnosti.

Ovo je film koji će vas učiniti da se osjećate ljutima, nemoćnima, zbunjenima. Film koji je neugodan za gledanje, ali nažalost vrlo aktualan. Bliskost koju ćete osjetiti s filmom nije ugodna, već nepodnošljiva jer sva ta autentičnost kao da vas tjera od svog tog užasa koji se diše kroz jedan glas. Glas nemoćne djevojčice. Glas koji ocrtava nemilosrdnu stvarnost. I koliko god režija bila suptilna, gotovo je nemoguće ne izazvati intenzivan osjećaj bespomoćnosti. Posebno je simboličan taj prikaz djevojčice čije lice vidimo u magli, da bismo je onda upoznali kroz arhivske snimke u kojima se ne razlikuje od bilo koje djevojčice. Ta slika curice koja se smije, neopterećeno, kao da je cijeli svijet njen, ispunjen snovima, ostavio je kod mene duboku emociju te sam kroz te slike doživio film koji mi dugo neće izaći iz glave. Film koji je, nažalost, ovaj put prikazao život. I to u svom najgorem izdanju.

Žanrovski film jest dokumentarac, ali onaj koji podsjeća na trilere iz kojeg nema mogućnosti bijega, i gdje je svaka sekunda važna. Svaki kadar djeluje kao uteg koji vas povlači sve dublje u očaj. Fotografija, baš kao i većini filmova redateljice ima jako važnu simboliku, ovdje ponajviše kroz igru svjetla i sjene koji pokazuju koliko je nada zapravo nemilosrdna. Kad god se pojavi, utiša je tama. Zamislite svijet u kojem šestogodišnja djevojčica moli za pomoć, a ta pomoć nikako da dođe. Nažalost, ne trebate ga zamišljati, on nažalost postoji. I to je srž ovog filma. To je bol koja je univerzalna. Ne postoji kraj. Ne postoji glazba koja upravlja emocijama. Postoji samo tišina.

“Zatvori oči. I pomisli na more. Sunce koje sja na moru, Sjeti se, kako si plivala u moru. Kako se igraš u vodi i s pijeskom. Svih tih prizora. Sjeti se i zamisli ih pred sobom. Zamisli more Gaze. Pijesak Gaze. Plaža, mekana i ugodna. Kako je ugodno hodati bosa po pijesku.”

Hind Rajab će za mene biti djevojčica koju će portretirati upravo ove riječi. Ova slika koju je zamišljala u trenucima kad joj je bilo najteže. Sliku koju je sanjala živjeti. I živi je. Ti valovi su njena sloboda i vječnost. Njen glas. Tragedija je jedino u tome što je trebao biti snimljen ovakav film da bi njen glas napokon čuo cijeli svijet. Glas Hind Rajab je film koji će vas emotivno uništiti. Film koji možda neće promijeniti svijet, ali će sasvim sigurno utjecati na način na koji gledamo događaje koji su dio tog svijeta. Film koji će stvoriti empatiju. I to je njegova najveća moć. Film koji prenosi osjećaje kroz glas jedne djevojčice. Glas koji nikad neće i ne može biti utišan.