Prije nekoliko dana kolega s posla mi se potužio kako mu je supruga imala ozljedu na radu, te kako, pored sve te nesreće koja ju je snašla, ima velike probleme s poslodavcem koji joj uopće ne želi poslati potrebnu dokumentaciju koju od nje traži bolnica. Ovaj konkretni slučaj, zapravo je savršen uvod za pisanje recenzije o filmu „Između dva svitanja“, a koji se također bavi sličnom temom, tako da poveznica nije mogla biti bolja. Ovaj debitantski film redatelja Selmana Nacara, svoju je premijeru imao na filmskom festivalu u Torinu, gdje je, sasvim zasluženo, dobio glavnu nagradu. Ovo je film koji se prije svega bavi moralnim pitanjima, i to kroz napetu triler dramu koja vas drži i ne pušta od prve do zadnje sekunde.

Naziv samog filma itekako je simboličan, posebice u smislu vremenskog okvira u kojem se odvijaju događaji koje pratimo, i to kroz duge i neprekidne kadrove kroz koje se taj dojam realnosti vremena itekako pojačava. Vrijeme, kao najbitniji element filma, tako itekako osjećamo, jer smo i mi sami zapravo neka vrsta aktivnog promatrača raznih situacija kroz koje prolazi glavni lik. Dakle, mi film ne gledamo iz njegove subjektivne perspektive, već ga objektivno doživljavamo zajedno s njim. U samom uvodu čujemo zvuk strojeva, koji zapravo i diktiraju ritam samog filma, kada upravo taj ritam i osjeća vrijeme u punom smislu.

Ono što se meni najviše svidjelo kod ovog filma, svakako je način na koji je redatelj elemente trilera ubacio u priču. On to radi kroz različite incidente u kojima i mi sami aktivno sudjelujemo, ali nas oni, suprotno svim očekivanjima, ne upoznaju s njenom pozadinom. Upravo suprotno, tek tada nastaje misterija društevnog (ne)morala. Ta moralna pitanja postaju sve veća kroz obiteljsku dramu u kojoj je jedino važno izbjeći bilo kakvu odgovornost za nedjela i to kroz dobro poznati „neka visi Pedro“ recept. U tom smislu redatelj portretira i najbitniju sliku filma kroz pitanje – koliko se zapravo ljudi mogu promijeniti u relativno kratkom vremenskom periodu.

Ništa u ovom filmu nije crno-bijelo, i to je na neki način i glavna nit vodilja samog redatelja. U tom pogledu je zanimljivo promatrati različite reakcije pojedinaca, posebice našeg glavnog protagonista – Kadira (odličan Mucahit Kocak). Zanimljivo, redatelj kroz njega ne samo da ne traži odgovore na pitanja, već ih on u potpunosti stavlja po strani. Nije da njemu odgovori nisu važni, ali mu je puno bitniji sam proces koji dovodi određenu osobu da si uopće postavlja bilo kakvo (moralno) pitanje, pa samim tim i mogućnost donošenja odluka. Također, jako je važna i paralela koja povezuje sam ritam filma s karakterom glavnog lika. I dok u početku imamo dosta dijaloga, te jednako tako konfliktnih situacija, u drugom dijelu filma tu buku zamjenjuje tišina trenutka. Na taj način redatelj kao da odvaja njegovu savjest, odnosno osobni moral s jedne, od onog drugog – društvenog, općeprihvaćenog s druge strane.

Uzbudljivost filma, pored već spomenutog ritma, pojačavaju i razne lokacije u kojima pratimo različite događaje, što posebice dolazi do izražaja upravo u tim dugim i neprekidnim kadrovima. Jedna od najupečatljivijih scena filma, svakako je večera kada Kadir upoznaje roditelje svoje djevojke. I dok u tom trenutku proživljava pravi unutarnji pakao, istovremeno se od njega traži da izvana pokaže sasvim jedno drugačije stanje. Dinamika tog sukoba ne prestaje i na samom kraju tog procesa, kada, paradoksa radi, Kadir djeluje kao paraliziran, ali mi tu statičnost doživljavamo na dijametralno suprotan način.

Nema nikakve dvojbe kako je ovo prije svega film kojeg treba gledati kao neku vrstu društvenog komentara, i to kroz sliku pojedinca koji je razapet između (ne)pravde i (ne)morala. To su teme koje su univerzalne, što na neki način dokazuje i primjer s početka ove recenzije. U tom pogledu glavni lik uistinu djeluje kao netko tko je ubačen u jedan nekontrolirani svijet, gdje on zapravo sjedi na klupi dok na igralištu netko drugi za njega igra meč koji uvjerljivo gubi. Tada i nastaje onaj očaj koji i mi bespomoćno osjećamo. On postaje sve jači kada i mi sami shvatimo da se slična situacija može dogoditi i nama. No, nevolja ne nastaje samo kada smo suočeni s krajem procesa koji nas stavlja pred gotov čin donošenja nekih odluka, nego kada te odluke netko drugi (ne)posredno donosi umjesto nas.

Puno je simbolika u ovom filmu, pa čak i kroz ime glavnog junaka koje znači „jak i moćan“. Redatelj ostavlja nama da prosudimo koliku Kadir ima moć da promijeni svoju sudbinu. On je zapravo cijelo vrijeme zarobljen između svojih snova i vlastite obitelji, gdje je bilo koji osjet humanosti i suosjećanja u potpunosti izostavljen. Čak i nesreća radnika koja je i pokrenula sva ta pitanja ostaje potpuno zaboravljena u onom moralnom smislu. Redatelj tada, opet simbolično, radi savršeni krug i to kroz onaj već prethodno zadani ritam buke i tišine strojeva, kada se na kraju cijele priče zapravo čini kao da se ništa bitno i nije dogodilo.

„Između dva svitanja“ savršen je portret društva od strane mladog turskog redatelja Selmana Nacara, tako da uistinu zvuči nestvarno kako se zapravo radi o njegovom debitantskom ostvarenju. Jer, upravo je zahvaljujući njegovoj režiji, uz, naravno, odlične glumačke izvedbe, ovaj film postao na neki način intimni prikaz svega onoga što, nažalost, živimo. Možda nam se u onom voajerskom smislu i ne čini to toliko strašno. Biti pasivan promatrač u današnjem društvu i nije toliko loše, posebno dok su sa suprotne strane strane nečije druge brige i problemi. Manjak suosjećanja davno je postalo više pravilo, a manje izuzetak. Uostalom, koga briga za to, ali sve dok u tom „Fargo“ stroju i mi sami ne budemo raskomadani.