Misterija mi je oduvijek bila glavna nit vodilja koju sam povezivao općenito uz petak 13. , tako da nije nikakvo čudo da je upravo ta mističnost glavni razlog zašto i filmofili obožavaju “ono” što im prvo padne na pamet kada je ovaj datum u pitanju – kultni film redatelja Sean S. Cunninghama – Friday the 13th. Nekako mi se činilo sasvim prigodno da vas na današnji petak 13. podsjetim na ovaj film koji u mnogo čemu nije samo klasik horor žanra, već filma općenito. Kada bolje razmislite, ovo nije samo tipičan slasher film, već jedan od onih naslova koji u mnogočemu priča jednu tužnu priču odrastanja, nasilja, ali i koji obrađuje teme kao što su utjecaj trauma na pojedinca, te nedostatak empatije društva jučer, danas i sutra. Horor filmovi često to rade, ali ih se nekako gleda na površan način, pa samim tim ta poruka većini prođe neopaženo. Nažalost.

Kada pišem osvrt na neke stare klasike, onda se pokušavam zamisliti u onom periodu kada je taj neki određeni film došao u kina. Smatram to ispravnim jer neke filmove zaista treba gledati u kontekstu vremena da bi se mogla sagledati šira slika, odnosno da bi se mogao razumjeti utjecaj koji je neki određeni naslov imao na filmove u budućnosti. Zanimljivo, kada je u pitanju Petak 13., onda treba reći kako je on imao, mogli bismo slobodno reći, i svog influencera pod imenom John Carpenter. Naime, njegov Halloween je izašao samo dvije godine prije Petka 13., tako da je njegov utjecaj na ovaj potonji itekako jasno vidljiv. Možemo reći kako je Halloween otvorio vrata žanra kroz koja je utrčao Petak 13. Međutim, koliko god na prvi pogled bili slični, toliko su ta dva filma dosta i različiti. Ovu usporedbu koristim čisto radi konteksta vremena u kojem su oba filma nastala, što se nikako ne smije zanemariti.

Kao prvo, Petak 13. dosta je brutalniji u smislu prikaza nasilja. Halloween je taj prikaz za jedan slasher film sveo na minimum, dok Petak 13. nije nimalo štedio publiku u smislu krvi i nasilnih scena. U tom smislu, odmah moram spomenuti legendarnog Toma Savinija, čiji je rad na praktičnim efektima ovog filma naprosto briljantan. Mislim da je svaki pravi horor fan itekako upoznat s likom i djelom ove legende, što dođe kao neka vrsta evanđelja, jer ako ne znaš tko je Savini, onda nemaš pravo sebe nazivati ljubiteljem horora. Ako je itko zaslužan za brutalnost filma koja je prikazana na tako brutalno dobar način, onda je to upravo Savini. Nedostaje mi to doba kada su filmovi i efekti na njima bili isključivo plod talenta pojedinca ili grupe ljudi. Kada je u pitanju Savini, onda je taj talenat ogroman, baš kao što veliko njegovo naslijede koje je ostavio, ali koje još uvijek ostavlja kroz mnoge kultne filmove.

Kada su u pitanju likovi, onda je zanimljivo kako Petak 13. nema fokus na jedan glavni lik, već je u pitanju više likova protagonista koji se sukobljavaju sa antagonist(ic)om filma. Halloween je imao Laurie Strode, centralni lik oko kojeg se stvarala priča oko Michael Myersa, ali tko bi taj lik u Petku 13. mogao biti ? I da li uopće postoji? Sad sigurno mislite kako sam kontradiktoran jer sam već napisao kako nema centralan lik, a sad se pitam da li uopće postoji? Ako bismo gledali u onom općenitom smislu i kroz oči Laurie iz Halloweena, zasigurno da se tako slično ne može naći u ovom filmu. Međutim, ako pogledate malo bolje, pogotovo ako stavite fokus na ekipu koja se zabavlja društvenim igrama u određenim trenucima filma, primijetiti ćete kako se jedna osoba ipak izdvaja. I dok su svi ostali emotivno i fizički skinuti do kraja, oko jednog lika se stvara tenzija koja će biti vidljiva nit po kojoj ćemo se penjati do samog klimaksa filma.

Sada se moram osvrnuti na najveću nepravdu kada je ovaj film u pitanju. Naime, svaki put kada se spomene Petak 13. većini prvo padne na pamet Jason. Ništa protiv Jasona, jer on zaista je zaštitna maska franšize, ali kada je u pitanju ovaj originalni film zar nije diskriminirajuće da malo tko spominje Pamelu Voorhees, njegovu majku. Nekad imam osjećaj da bi dosta njih palo na pitanju iz Vriska kada je Ghostface pitao Casey – kako se zove ubojica iz originalnog Petka 13. Općenito govoreći, Pamela Voorheese za mene nije ništa manja horor ikona od samog Jasona. Štoviše, ona mi je izazivala i još uvijek izaziva puno veću jezu od samog sineka. Da, sigurno bi me Jason više izmasakrirao, ali radije biram to nego da moram osjetiti zastrašujući pogled majke, odnosno čuti onaj njen jezivi glas. Način na koji ona priča i izgleda jednostavno izaziva jezu u meni. U jednoj sceni, kada kuca na vrata, čak podsjeća na Jacka iz Isijavanja, što me posebno uvijek uznemiri. Da, Jason je jači, snažniji i krupniji, ali me nikad neće prestrašiti kao što to radi pojavnost njegove majke.

Cjelokupno izdanje oko njih dvoje stvara pravu horor atmosferu filma. Tu čak nije toliko stavljen fokus na priču koliko je stavljen na misteriju oko Jasona i majke. Priča s jezera se tako čini kao savršena horor priča koju možete pričati uz vatru s prijateljima. Baš poput nekih avantura koje podsjećaju na one priče o duhovima i koje nas upravo zbog svoje misterije najviše plaše. Mama i sin Voorheese u potpunosti se uklapaju u taj svijet, i baš zato i jesu kultni likovi. Iako bi, ponavljam, mama Pamela trebala biti više cijenjena i dobivati malo više pažnje. Stvaranje te mističnosti oko njih dvoje dovodi do klimaksa koji će, ironije radi, biti omražen među budućim generacijama. Naime, radi se o jump scare momentu, ali koji je, za razliku od onih današnjih, ovdje došao kao rezultat planskog građenja, a nikako ne pukog nabacivanja nepovezanog materijala. Ta scena je zasigurno, uz onu ruku iz filma Carrie, jedna od najprepoznatljivijih jump trenutaka horor filmova. I koliko god puta gledao film, uvijek me nekako uspije iznenaditi. To je ono što uvijek govorim, nije stvar u jump scareu kojeg volimo mrziti, već u načinu prikaza istog. Legenda filma je tim veća što se u filmu uopće ne pojavljuje Jason kakvog znamo, osim u jednom svima poznatom trenutku kojeg nećemo otkrivati za mlađe generacije koje nisu gledale film. Jasonova priča je zapravo veoma tužna i tragična, iako mi zapravo o njemu ne znamo puno. Imamo samo neke naznake kako se radi o mladiću koji je ograničen mentalno i fizički. I to je otprilike sve.

Ono što posebno cijenim kada je Petak 13. u pitanju zasigurno je način na koji je film snimljen. Kinematografija je zadivljujuća i doslovno priča duh jednog vremena. Od samog stila oblačenja, pa sve do ponašanja pojedinih likova, a koji bi danas bio nezamisliv, s ovim vremenskim odmakom uvijek mi je bio fascinantan. Možda se baš i zato volim vraćati starim klasicima, pogotovo kada su horori u pitanju. Posebne pohvale idu redatelju Cunninghamu koji veliki dio filma uopće nije prikazao ubojicu. Jedino što smo od njega dobili bili su samo mali tragovi, odnosno gledanje filma iz perspektive prvog lica, što je samo još više davalo na dojmu atmosfere filma. Mi tada osjećamo iz pogleda antagonista da su protagonisti u opasnosti, ali se osjećamo nemoćni po tom pitanju i to je ono što nas udara jače od bilo koje boli. To nas još više muči jer mi ne znamo tko je ubojica, osjećamo se kao da smo u njegovom tijelu, ali nigdje nema ogledala da se razotkrijemo. Soundtrack filma je posebno brutalan, sasvim prigodno rekli bismo, pogotovo što svaka scena na neki način kroz glazbu priča neku svoju priču. Scene jurnjave, zatim samog čina ubojstva, te posebno naznake da će se nešto dogoditi – sve je to popraćeno izvrsnim zvukom koji vječno ostaje u glavi.

Petak 13. je film koji je učio od najboljeg (Carpentera) i koji je pomogao u stvaranju horor žanra koji će biti ispunjen krvlju, ubijanjem, seksom, sisama i guzicama. Šokantan, vizualno zapanjujuć i jedan od onih koji vas drži cijelo vrijeme na rubu sjedala, zasigurno spada među one kultne klasike kojima ćemo se uvijek vraćati, i to ne samo u danima kada na kalendaru piše “Petak 13.”