Nisam nikad volio top liste, ali kada bih radio jednu na kojoj bi se nalazili najbolji europski filmovi u ovom stoljeću, onda bi mi se na njoj sasvim sigurno našli remek-djela kao što su “Leviathan” i “The Return”. I zato mi se još uvijek čini nestvarno da sam u Cannesu imao prilike upoznati jednog od najboljih europskih redatelja, Andreya Zvyagintseva, čiji je najnoviji film, Minotaur, na festivalu osvojio Grand Prix. Film će domaću premijeru imati na Cinehill Film Festivalu koji počinje idući tjedan, tako da je intervju koji smo imali u Cannesu zapravo savršen uvod za sve koji će film imati prilike pogledati. Moram reći kako sam baš sretan što sam uopće dobio priliku biti u društvu redateljske veličine kao što je Andrey, a kamoli još uz sve to i čuti njegova razmišljanja. Veselim se što će s ovim intervjuom i započeti ciklus intervjua i recenzija iz Cannesa, tako da vjerujem kako ćete uistinu uživati, baš kao što sam i ja uživao u svim tim razgovorima i doživljaju uistinu vrijednih i važnih filmova.
Želio bih vas pitati o naslovu, Minotaur. Kada sam ga vidio, odmah sam poželio pogledati film zato što mi je naslov iznimno snažan. Kako birate naslov? Znam da je, primjerice, Levijatan izvorno imao drugo ime. Kako dolazite do naslova?
Mislim da bi ideja o naslovu trebala ostati skrivena ispod površine. Trebala bi ostati tajna. Redatelj, po mom mišljenju, ne bi trebao davati ključeve za otvaranje tih vrata kroz koje vodi gledatelja u filmu. Zato mislim da te odgovore ne bi trebalo davati unaprijed. Minotaur ne zauzima slučajno središnje mjesto u ovom filmu. Odgovorit ću vrlo jednostavno, bez ulaženja u detalje, jer ih ima previše. U samom mitu o Minotauru ključna se ideja može sažeti jednom riječju: žrtvovanje. Svakih devet godina četrnaest mladića i djevojaka bilo je prinošeno kao žrtva i slano u Minotaurov labirint, gdje bi ih Minotaur proždro. Čini mi se da je paralela s onim što se danas događa u ratu u Ukrajini toliko očita da je gotovo ne treba dodatno objašnjavati. Ljude se baca u rat, šalje ih se u juriše i napade. Tisuće, stotine tisuća ljudi ginu bez jasnog odgovora u ime kakvog cilja. Zato i broj koji se izgovara u filmu „vi ćete dati dvadeset i pet, vi dvadeset i pet, a vi četrnaest“, dolazi upravo iz tog mita o kojem govorim. To je tek najpovršniji sloj značenja. Sve ostalo prepušteno je gledateljima i njihovoj interpretaciji.
Scena u kojoj mladić odlazi u smrt zaista je dirljiva, posebno zato što smo veći dio filma uronjeni u probleme privilegirane obitelji. Upravo taj kontrast djeluje tako potresno. Jeste li o tome razmišljali prilikom pisanja scenarija, baš o tom kontrastu?
Rekli ste mi da vas je scena dirnula i to je zapravo ono što je najbitnije jer upravo je to bila njezina svrha. Zapravo bih radije okrenuo temu i postavio pitanje vama. Glazba koja počinje svirati u toj sceni, kada se vojnici okupljaju oko autobusa i kada krene odjekivati marš, djeluje li ona na vas? Dotiče li vas emocionalno? Pitam vas jer za rusko uho marš „Oproštaj Slavjanke“ pogađa ravno u srce. Za svakog Rusa taj marš ne izaziva samo suze, on udara izravno u srce. Taj marš star je više od stotinu godina. Pratio je ratove, poraze, krvoprolića, rastanke i odlaske iz kojih se ljudi često nisu vraćali. Za ruskog čovjeka ta glazba nosi ogromnu emocionalnu težinu. Zato me iskreno zanimalo kako je doživljavaju europski gledatelji.
Otkako ste snimili svoj posljednji film, svijet se jako promijenio, i to ne na bolje. Kako je to utjecalo na vaš pogled na to kakvi bi vaši filmovi trebali biti?
Da nije bilo rata, mislim da bismo i dalje napravili remake Chabrolova filma, La Femme infidèle, ali on bi, naravno, bio potpuno drugačiji. Zbog toga su povijesni događaji koji su se dogodili u Rusiji sasvim prirodno ušli u strukturu filma. Oni su organski postali njegov dio i, naravno, promijenili su film. Scenarij smo počeli pisati u rujnu 2022. godine, a upravo tada bila je proglašena djelomična mobilizacija. Djelomična samo po nazivu, jer je zapravo zahvatila vrlo velik broj ljudi. Vjerojatno ste u filmu vidjeli onu video-snimku na kojoj se vidi kako se oko 150 tisuća ljudi tijekom posljednjih dana okuplja na granici s Gruzijom. To je bio masovni egzodus mladih muškaraca iz zemlje, ljudi koji su pokušavali pobjeći od neizbježne smrti. Zato su ti događaji prirodno ušli u našu priču. Što se tiče mog položaja kao redatelja, smatram da je redatelj netko tko je pozvan svjedočiti vremenu. On treba govoriti o onome što vidi da se događa u svijetu i u svojoj zemlji. Ako čovjek ima dovoljno hrabrosti da ne okrene pogled, da ne pobjegne od stvarnosti, nego da govori o onome što promatra, onda je to, prije svega, privilegija. To je luksuz, imati mogućnost govoriti o tome. Takav film danas u Rusiji bilo bi potpuno nemoguće snimiti. Nemoguće, jer tamo postoji potpuna cenzura. Redatelji se okreću znanstveno fantastičnim filmovima, bajkama ili vrlo intimnim malim obiteljskim dramama i na sve moguće načine zatvaraju oči pred stvarnošću. Zato osjećam određenu privilegiju što mogu govoriti o onome o čemu moram govoriti, jer ne želim skrenuti pogled.
Što vas je privuklo Chabrolovoj priči, koja je tako specifično vezana uz francusku buržoaziju, i što vas je navelo da tu priču pretvorite u ruski film?
Zapravo me uopće nije toliko zanimao taj aspekt francuske buržoazije. Mene je privukla sama struktura priče. Za početak, film se zove “Nevjerna žena”. Već sam naslov otkriva puno toga. Pomislio sam: kakav je to spoiler? Zašto naslovom odmah otkrivati o čemu se radi? Ali onda vrlo brzo shvatite zašto je Chabrol odabrao upravo taj naslov. Već u prvoj sceni, negdje u trećoj minuti filma, postaje jasno da junak počinje sumnjati kako nešto nije u redu. Nakon toga on polovicu filma jednostavno promatra svoju ženu. A upravo je promatranje, po mom mišljenju, sama priroda filmske umjetnosti. Za mene ovdje nije riječ o francuskoj buržoaziji. Riječ je o toj strukturi. Sumnjam. Promatram. Provjeravam. Zatim dolazim do osobe za koju sam otkrio da postoji u životu moje žene. Nakon toga u stanju afekta puknem i ubijem ga. A zatim se ponovno vraćam promatranju, promatranju iskustava svoje žene nakon svega što se dogodilo. Dakle, za mene je u biti riječ o filmskom jeziku. U filmu postoji i vrhunac tog promatranja. Nakon ubojstva postoji duga scena u kojoj nema dijaloga. Postoje samo radnje. Mi iznimno detaljno, korak po korak, pratimo kako on uklanja tijelo i tragove. Mislim da je za svakog redatelja san napraviti tako dugu scenu bez ijedne riječi, bez ikakvih objašnjenja, bez potrebe da se bilo što dodatno kaže. Samo “čisti” film.
Na jednoj meta razini, čini mi se da vaš film govori o vrijednosti i cijeni čovjeka, o tome koliko ljudski život vrijedi za društvo, ali i o vrijednosti žene unutar obitelji i braka. Zanima me zaokupljaju li vas ta pitanja danas više nego prije, odnos između novca, vrijednosti i važnosti ljudskog života?
Kada razgovaram sa svojim suradnicima, mi ne formuliramo svoje namjere. Ne govorimo: „Što iz nas pokušava izaći? O čemu želimo govoriti?“ Mi razgovaramo kroz slike, kroz odnose, kroz metafore. Nikada ne kažemo: „Hajdemo napraviti film o ruskoj buržoaziji“, ili nešto slično. Zašto je onda čovjek koji se nalazi u središtu priče bogat? Zato što on mora imati vlastito poduzeće, važno poduzeće u tom gradu, s tisuću ili dvije tisuće zaposlenih. I mora se naći pred gradonačelnikom u trenutku kada mu gradonačelnik kaže da mora doslovno žrtvovati četrnaest života. On mora postati odgovoran za te ljude. Inače ta priča za nas ne funkcionira. Dakle, mene nije posebno zanimalo prikazati bogatog čovjeka. On je morao biti bogat kako bi se moglo postaviti to etičko pitanje. Primjerice, fotograf Anton, ljubavnik, nikada neće biti pozvan da podnese takvu žrtvu, osim možda vlastite. Istovremeno, ako danas odete u Moskvu ili bilo koji drugi dio Rusije, posvuda ćete vidjeti plakate i reklamne panoe koji govore o novcu. O novcu koji ćete dobiti ako se prijavite. O novcu koji će vaša obitelj dobiti ako poginete u ratu. Dakle, ruska vlast zapravo stavlja cijenu na ljudske živote. To je posvuda. A ljudi prolaze pokraj toga, ne govore o ratu, kao da imaju povez preko očiju i kao da ništa ne primjećuju. Ali za mene je ovaj film prije svega o etičkom izboru tog lika. Što će on napraviti u toj situaciji? On ima važno poduzeće, ljudi ovise o njemu, ima svoj život i svoju sigurnost. A onda se od njega traži da preda četrnaest ljudi smrti. Što će napraviti u tom labirintu? Kamo će krenuti? I da, on spašava sebe. Ali možda bismo trebali biti oprezni i ne osuđivati ga prebrzo. Jer kako bismo se mi ponašali da smo se našli na njegovom mjestu? Na koncu i on sam shvaća da je ušao u vlastiti moralni pakao.
Film koji svakako traži od gledatelja potragu za odgovorima.
Da. Baš kao što to radim i ja kao redatelj. Jer redatelj nije netko tko stoji izvan svega toga i promatra s neke sigurne udaljenosti. Redatelj je također dio te gomile. On je poput svih drugih ljudi, poput slijepe kokoši koja pipajući traži svoj put. Nema tog filozofa koji sjedi na vrhu planine i može mirno reći što bi učinio u takvoj situaciji.
